HR

Aktualnosti

Objavljeno: 17.11.2018.

Kardinalova homilija u bazilici sv. Marije Velike na završetku pohoda hrvatskih biskupa "ad limina apostolorum"



 Kardinal Josip Bozanić
nadbiskup metropolit zagrebački
Homilija
Završetak pohoda hrvatskih biskupa »ad limina apostolorum«
Bazilika sv. Marije Velike

Rim, 17. studenoga 2018. godine
 
        Liturgijska čitanja: Otk 21, 1-5a; Lk 1, 26-38


Poštovana braćo u Episkopatu, dragi prezbiteri, đakoni i bogoslovi, cijenjeni redovnici i redovnice, poštovani Predsjedniče Hrvatskoga sabora, vaše ekselencije članovi Diplomatskog zbora, uvaženi predstavnici svijeta kulture i znanosti, draga braćo i sestre!

1. Na završetku pohoda »ad limina apostolorum« Hrvatske biskupske konferencije nalazimo se u ovoj znamenitoj rimskoj bazilici s kojom smo veoma povezani kao vjernici i kao hrvatski narod. Došli smo zahvaliti Gospodinu, obnoviti svoju predanost i pouzdanje u njega. Zagovoru Blažene Djevice Marije ovdje posebno preporučujemo svoju biskupsku službu, našu Crkvu i hrvatsku domovinu.
U središtu ovog slavlja nalazi se otajstvo Crkve, promatrano u Presvetoj Bogorodici Mariji koja je slika i Majka Crkve. Riječ Božja nam može pomoći da uđemo u otajstvo naše vjere, stavljajući pred nas prije svega plan spasenja, u kojemu je, kako smo čuli iz Knjige Otkrivenja, sjedinjena vremenitost i vječnost, prošlost i budućnost, Stvaranje i Otkupljenje. Taj plan ujedinjuje nebo i zemlju, ljudsko i božansko, kako nam je navijestilo Evanđelje Utjelovljenja.

Novi grad koji nam Gospodin priprema jest čovječanstvo izgrađeno na Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću; čovječanstvo koje živi od dara ljubavi, od Novoga saveza i Božje blizine koja je na uzvišen način izražena u zaručništvu. Blizina Boga, koji je pratio izabrani narod na njegovu putu i sada u Novom savezu zauvijek boravi s nama, omogućena je Marijinim slobodnim pristankom, koji je početak novih nebesa i nove zemlje. Tako ova Bazilika, upućujući nas prvenstveno na Spasiteljevo rođenje, obuhvaća sveukupnost odnosâ između Boga i čovjeka, u novosti Križa i Kristova uskrsnuća.

2. Braćo i sestre, u današnjoj Božjoj riječi susrećemo obilježja Crkve koju slobodno možemo nazvati »marijanskom«: što podrazumijeva djelovanje Duha Svetoga, snagu ljubavi, radosnu nadu i novost života.

Isus je postao čovjekom djelovanjem Duha Svetoga. Arkanđeo Gabrijel, govoreći Mariji o prijestolju Davidovu, naznačuje Kristovu povezanost s moći. No, ta moć ima dva prikaza prijestolja: jedno su jaslice, a drugo je križ. »Titulus crucis« natpis je nad Raspetim i pokazuje kakvu nam moć Bog predaje: moć opraštanja i ljubavi.

Anđeo pozdravlja Mariju poklikom: Raduj se! Nije to neka površna sreća, nego duboka radost, radost nade i pouzdanja – radost Crkve kada nastavlja razumijevati povijesne događaje i vrjednuje ih mjerom vjere u Božju providnost. Marijinu radost možemo pronaći u sebi i u trenutcima kada nas zapravo izvana zahvati tuga. U našoj nutrini može pobijediti radost Božjega plana, vidljiva u brojnim primjerima na putu Crkve tijekom povijesti.

3. Između brojnih poveznica koje su u povijesti spajale hrvatske vjernike i ovu Baziliku, spominjem tek dvije. Prva se odnosi na činjenicu da ova Bazilika čuva spomen prvih dana studija u Rimu mladoga Alojzija Stepinca i slavlja njegove Mlade mise.

Sam nadbiskup Stepinac, prema svjedočanstvu župnika Vranekovića, rekao je ovo: »U početku bilo mi je u Rimu malo čudno. Pa kud sam to došao? – Ponovno sumnje: je li to uistinu Božji poziv? – Bili su to teški dani. I onda, kako je to običaj, da alumni Germanicuma u I. godini iza predavanja – u pratnji starijih – pregledaju malo rimske crkve, dođem tako u Sv. Mariju Veliku. Tu se pomolim – i tu je bio kraj svakoj mojoj sumnji!... Prvu sam Misu služio baš kod Majke Božje Velike na Isusovim jaslicama. To mi je bilo najmilije mjesto: služiti prvu Misu na mjestu, gdje je Spasitelj došao na svijet…« (Josip Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951 – 10. II. 1960.), Zagreb, 2011., str. 213).

Povezanost između jaslica i križa vidljiva je i u Stepinčevoj svećeničkoj službi. On je, naime, svoje svećeništvo počeo živjeti pod geslom, uzetim iz poslanice sv. Pavla: »A ja, ne daj Bože, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu« (Gal 6,14).

Imajući, dakle, danas ponovno pred očima mladog svećenika Alojzija, koji kleči na istome kamenu ispred istog oltara i nama je puno lakše ponoviti: U Tebe se, Gospodine, uzdam!
Mi hrvatski biskupi, u svome biskupskom zajedništvu, ponijeli smo ovamo i blaženoga Alojzija Stepinca. Osjećajući njegovu prisutnost, s njime molimo Gospodina da po zagovoru Blažene Djevice Marije čuva Crkvu Božju i posebno naš narod.

Na ovom mjestu molimo za naše vjerničke zajednice, za svećenike, redovnike i redovnice, za obitelji, za djecu i mlade, za svećenička i redovnička zvanja, za roditelje, djedove i bake, za bolesne, za umiruće i preminule. Molimo za one koji žive u duhovnoj i materijalnoj bijedi, za ljude koji traže Boga, za sve koji su izloženi kušnji da moraju napustiti domovinu te kušnji gubljenja nade. Molimo za sve autoritete društva i hrvatske države, kako bi iz svjedočanstva blaženoga Alojzija Stepinca mogli ponovno otkriti važnost savjesti kao mjesta osluškivanja istine i dobra, mjesta odgovornosti pred Bogom, braćom i sestrama njima povjerenima u društvenom i civilnom životu.

4. Druga poveznica koju želim spomenuti, a koja na poseban način spaja ovu Baziliku s hrvatskim narodom, seže puno dalje u prošlost. Ovo mjesto čuva tragove svete braće Ćirila i Metoda, kojih se danas posebno spominjemo, otkrivajući spomen-ploču, kao svjedočanstvo njihova posjeta papi Hadrijanu II. Tom su prigodom, prije 1150 godina, na oltar ove Bazilike položili liturgijske knjige pisane glagoljicom.

U ovoj prigodi potrebno je jasno naglasiti da liturgijske knjige na glagoljici, na staroslavenskom jeziku, kojima su se služile neke hrvatske biskupije, svjedoče našu snažnu povezanost s Crkvom Rima, s Petrovim nasljednikom i s rimskim obredom. Važno je podcrtati da se u ovom slučaju ne radi o nekom posebnom obredu na hrvatskom području, nego suprotno onome što neki tvrde, o rimskoj liturgiji, odnosno rimskom obredu na staroslavenskom jeziku. Tijekom svoga prvog pohoda Hrvatskoj 1994. godine, sveti papa Ivan Pavao II., spominjući se u Zagrebu Svete Braće, slavenskih apostola, rekao je: »Njihovo je djelo ostavilo duboke tragove u liturgiji i jeziku nekih krajeva Hrvatske, u kojima se do pred nekoliko godina staroslavenskim jezikom slavila rimska liturgija« (Zagreb, 11. rujna 1994).

Glagoljska baština je dragocjen pokazatelj činjenice da je u krilu Katoličke Crkve bila prisutna liturgija rimskoga obreda na narodnom jeziku. To je bilo od pomoći tijekom Drugoga vatikanskog koncila u odlukama razvijenima potom u liturgijskoj obnovi, koja je omogućila upotrebu narodnih jezika u rimskom obredu.

Danas je to stvarnost u Crkvi, ali možemo reći da je za postizanje tog važnog koraka bila također značajna stoljetna hrvatska praksa. To nas i u sadašnjosti potiče, ne samo da vjerno gajimo liturgijsko slavlje nego i da promičemo jedinstvo vjere, konkretnost življenja, kao i odnos između vjere i kulture.

5. Draga braćo i sestre, povijest Crkve, čuvana u ovoj Bazilici, poziva nas da pozornije slušamo Marijinu riječ: Evo me, službenica sam Gospodinova.
Odgovarajući tako Marija se pozvala na naslov pridavan Izabranom narodu: Sluga Gospodnji. Ona je bila vjernica koja se pouzdavala u vrjednote istinskih Božjih prijatelja iz prošlosti svog naroda. Taj poziv je upućen svima nama: služiti kao što su služili najizvrsniji sinovi i kćeri Crkve, a nama su posebno bliski oni iz našega naroda. Radost Crkve je u služenju bližnjemu.

To je istodobno i ostvarivanje nebeskoga kraljevstva, put kojim se dolazi do spasenja te do zdravlja duše i tijela, kao što pokazuje Marijina ikona, pod nazivom Salus Populi Romani, koju vjernici u ovoj Bazilici časte s posebnom ljubavlju. Upravo s ovog mjesta Sveti Otac često upućuje svoju molitvu nebeskoj Majci, prije nego što kreće na neki put ili na povratku.

Tijekom posjeta »ad limina apostolorum«, bili smo u kući pape Franje. Zahvaljujući za iskazanu nam ljubav, ohrabrenje i blizinu, možemo reći da smo živjeli plodne dane milosti i crkvenog zajedništva. Na srcu su nam posebno velika zauzetost i nakane Petrova nasljednika, pape Franje. S ovog mjesta ih preporučujemo našoj nebeskoj Majci.

Vraćajući se u svoje biskupije, predajmo Bogu naše predstojeće susrete kako bi bili ispunjeni Kristovom novošću, snagom Duha Svetoga, Očevom radošću i nadom Presvete Bogorodice Marije, znajući da nas blaženi Alojzije Stepinac ujedinjuje i moli za nas. Amen.
Ispišite stranicu: