Sveti Otac

Draga braćo i sestre!

Naviještati Isusa Krista jedinog Spasitelja svijeta "predstavlja bitno poslanje Crkve, zadaću i poslanje koje rasprostranjene i duboke promjene sadašnjeg društva čine svejednako urgentnima" (Apost. nunc. Evangelii nuntiandi, 14). Štoviše, danas zamjećujemo žurnost promicanja, novom snagom i novim načinima, djela evangelizacije u svijetu u kojem rušenje barijera i novi procesi globalizacije još više približavaju ljude i narode, bilo zbog razvoja sredstava komunikacije bilo zbog učestalosti i lakoće seljenja pojedinaca i grupa iz jednog dijela svijeta u drugi. U toj novoj situaciji moramo u svakom od nas probuditi onaj entuzijazam i odvažnost koji su pokretali prve kršćanske zajednice da budu neustrašivi vjerovjesnici novosti evanđelja tako da se i u našem srcu razliježu riječi svetog Pavla: "Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem" (1 Kor 9, 16).

Tema koju sam ove godine izabrao za Svjetski dan selilaca i izbjeglica – "Migracije i nova evangelizacija" – proizlazi iz te stvarnosti. Sadašnji čas, naime, poziva Crkvu provoditi novu evangelizaciju također u širokoj i složenoj pojavi selilaštva, jačajući misijsko djelovanje i na područjima gdje se evanđelje naviješta po prvi put i u krajevima s kršćanskom tradicijom.
Blaženi Ivan Pavao II. nas je pozivao "hraniti se Riječju da bi se bilo 'službenicima Riječi' u evangelizacijskoj zadaći…, [u prilikama] koje su sve raznolikije i sve zahtjevnije u kontekstu globalizacije i novoga i promjenjivoga prožimanja narodâ i kulturâ koje ih obilježuju" (Apost. pismo Novo millennio ineunte, 40). Interne ili internacionalne migracije, naime, kao otvaranje u potrazi za boljim životnim uvjetima ili bijeg od prijetnji progona, ratova, nasilja, gladi i prirodnih katastrofa, doveli su do miješanja osoba i naroda bez presedana, s novim problemima ne samo s ljudske točke gledišta, nego i sa etičkog, religijskog i duhovnog aspekta.

Sadašnje bjelodane posljedice sekularizacije, rađanje novih sektaških pokreta, raširena neosjetljivost prema kršćanskoj vjeri, istaknuta težnja k rascjepkanosti predstavljaju prepreku usredotočivanju na jedinstvenu uporišnu točku koja bi mogla potaknuti stvaranje "jedne jedine obitelji braće i sestara u društvima koja su sve više multietnička i interkulturalna, gdje su također ljudi različitih religija potaknuti na dijalog, koji ima za cilj ostvariti ozbiljan i plodonosan suživot u poštivanju legitimnih razlika", kao što sam pisao u svojoj prošlogodišnjoj poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica. Naše je doba označeno pokušajima brisanja Boga i crkvenog nauka sa životnog obzora, dok si utiru put sumnja, skepticizam i ravnodušnost, koji bi htjeli ukloniti čak svaku društvenu i simboličnu vidljivost kršćanske vjere.

U tome kontekstu, selioci koji su upoznali Krista i prihvatili ga nerijetko su natjerani ne smatrati ga više važnim u svojem životu, izgubiti osjećaj vjere, ne priznavati se više dijelom Crkve i često žive životom koji više nije označen Kristom i njegovim evanđeljem. Odrasli u krilu naroda označenih kršćanskom vjerom, često emigriraju u zemlje u kojima su kršćani manjina ili gdje drevna vjerska tradicija nije više osobno uvjerenje ljudi niti zajednička vjeroispovijest, već je svedena na kulturnu činjenicu. Ovdje je Crkva suočena sa izazovom pružanja pomoći seliocima da održe svoju vjeru čvrstom, također kada nedostaje kulturne pozadine koja je postojala u zemlji podrijetla, te utvrđivanja novih pastoralnih strategija kao i metoda i jezika za sve plodonosnije prihvaćanje Božje Riječi. U nekim slučajevima to je prigoda za naviještanje da je u Isusu Kristu čovjek postao dionikom Božjeg otajstva i njegova života ljubavi.

Čovjek se ujedno otvara obzoru nade i mira, također putem smjernog dijaloga i konkretnog svjedočenja solidarnosti. U drugim opet slučajevima postoji mogućnost da se, obnovljenim navještajem Radosne vijesti i dosljednijim kršćanskim životom, probudi uspavanu kršćansku svijest tako da se ljudima pomogne ponovno otkriti ljepotu susreta s Kristom, koji poziva kršćane na svetost ma gdje da se nalazili, pa bilo to i u stranoj zemlji.
Današnja pojava selilaštva je također od Boga dana prigoda za navještaj evanđelja u suvremenom svijetu. Muškarci i žene iz različitih krajeva svijeta koji još uvijek nisu susreli Isusa Krista ili ga poznaju tek djelomično, traže da ih se primi u zemlje drevne kršćanske tradicije. Zato je nužno pronaći za njih prikladne načine da uzmognu susresti i upoznati Isusa Krista i iskusiti neprocjenjivi dar spasenja, koji je za sve izvor "života u izobilju" (usp. Iv 10, 10); sami selioci imaju dragocjenu ulogu u vezi s tim jer mogu sa svoje strane postati "navjestitelji Riječi Božje i svjedoci uskrslog Isusa, nade svijeta" (Apost. pobud. Verbum Domini, 105).

Pastoralni djelatnici – svećenici, redovnici i laici – imaju odsudnu ulogu u zahtjevnom itineraru nove evangelizacije. Oni djeluju u sredini koja je sve više pluralna: zajedno s njihovim ordinarijima, nadahnjujući se na crkvenom Učiteljstvu, pozivam ih da traže putove bratskog dijeljenja i smjernog navještaja, nadilazeći suprotstavljanja i nacionalizme. Crkve podrijetla, tranzicije i prihvaćanja migracijskih valova moraju znati ojačati svoju suradnju, na dobrobit i onoga koji odlazi u emigraciju i onoga koji se doseljava kao i, u svakom slučaju, onoga koji, na svojem putovanju, ima potrebu susresti Kristovo milosrdno lice u dobrodošlici iskazanoj bližnjemu. Da bi se polučio plodni pastoral zajedništva, bit će korisno posuvremeniti tradicionalne strukture skrbi za selioce i izbjeglice, pridružujući tome modele koji bolje odgovaraju promijenjenim okolnostima u kojima različite kulture i narodi djeluju u interakciji.

Izbjegle osobe koje traže azil, koje su pobjegle od progona, nasilja i prilika u kojima im je bio ugrožen život, trebaju naše razumijevanje i prihvaćanje, poštivanje svoga dostojanstva i svojih prava, kao i svijest o svojim dužnostima. Njihova patnja zahtijeva od pojedinih država i međunarodne zajednice da se zauzmu stavovi uzajamnog prihvaćanja, prevladavajući strahove i izbjegavajući oblike diskriminacije, te da se donesu uredbe za konkretnu solidarnost također posredstvom prikladnih struktura gostoprimstva i programâ naseljavanja. Sve to podrazumijeva uzajamnu pomoć među krajevima koji trpe nevolje i regijama koje već godinama primaju veliki broj izbjeglica kao i veće dijeljenje odgovornosti među državama.
Tisak i ostala sredstva komunikacije imaju važnu ulogu u ispravnom, objektivnom i iskrenom, upoznavanju javnosti s prilikama onih koji su morali prisilno napustiti vlastitu domovinu i svoje drage te žele započeti izgrađivati novi život.

Neka kršćanske zajednice posebnu pozornost posvete radnicima seliocima i njihovim obiteljima, prateći ih svojom molitvom, solidarnošću i kršćanskom ljubavlju, prepoznajući vrijednost onoga što ih uzajamno obogaćuje te promičući nove političke, ekonomske i socijalne projekte koji pospješuju poštivanje dostojanstva svake osobe, brigu za obitelj, pristup dostojnom smještaju, radu i socijalnoj skrbi.
Neka svećenici, redovnici i redovnice, laici i, poglavito, mladići i djevojke budu osjetljivi u pružanju potpore brojnim sestrama i braći koji se, pobjegavši od nasilja, moraju suočiti s novim načinima života i teškoćama integracije. Navještaj spasenja u Isusu Kristu bit će izvor nade i "potpune radosti" (usp. Iv 15, 11).

Želim na kraju podsjetiti na prilike u kojima se nalaze mnogi strani studenti koji se susreću s problemima uključivanja u društvo, birokratskim teškoćama, nevoljama u traženju smještaja i prihvatnih struktura. Neka navlastito kršćanske zajednice budu osjetljive prema brojnim mladićima i djevojkama koje, upravo zbog svoje mladenačke dobi, osim kulturnog uzdizanja, trebaju referentne točke i gaje u svojem srcu duboku žeđ za istinom i željom da susretnu Boga. Neka, na osobit način, sveučilišta kršćanskog nadahnuća budu mjesta svjedočenja i širenja nove evangelizacije i ozbiljno se založe u pružanju doprinosa, u akademskoj sredini, društvenom, kulturnom i duhovnom napretku kao i promicanju dijaloga među kulturama, prepoznajući vrijednost doprinosa što ga mogu dati strani studenti. Ako ti studenti susretnu istinske svjedoke evanđelja i primjere kršćanskog života bit će potaknuti i sami postati činiteljima nove evangelizacije.

Dragi prijatelji, zazovimo zagovor Marije, "Gospe od puta", da radosni navještaj spasenja Isusa Krista donese nadu u srcu onih koji se kreću putovima svijeta. Svima jamčim svoju molitvu i udjeljujem apostolski blagoslov.
 
Iz Vatikana, 21. rujna 2011.
 
Papa Benedikt XVI.