Aktualnosti

Povodom obilježavanja Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, u organizaciji Hrvatskog diplomatskog kluba, upriličeno je u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest u ponedjeljak 15. siječnja 2018. godine, izlaganje Apostolskog nuncija u Saveznoj Republici Njemačkoj nadbiskupa mons. Nikole Eterovića.

Izlaganje, kojemu su uz nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića prisustvovali  uglednici iz diplomatskog, društvenog i političkog života, mons. Eterović je održao na temu  „Crkva i država: Konkordatski sustav suradnje“.

U uvodnom dijelu izlaganja, mons. Eterović se osvrnuo na povijest priznanja Hrvatske od strane Svete Stolice, počevši od pape Ivana VIII. i završno s papom Ivanom Pavlom II. Prisjetio se kako je kao službenik u Državnom Tajništvu Svete Stolice, u Odjelu za odnose s državama svjedočio zauzetosti Svete Stolice da priznanjem Hrvatske već 13. siječnja pokaže da je Katolička crkva, koju predstavlja Sveta Stolica, univerzalna, da nadilazi granice Europske zajednice i Europe. Osim toga, „to je bio rezultat sustavnoga djelovanja Svete Stolice pod nadahnutim vodstvom Pape svetoga Ivana Pavla II, koja je radila na širenju konsenzusa o nužnosti priznanja spomenutih Republika (Hrvatska i Slovenija) kako bi se zaustavio rat, posebno u to vrijeme u Hrvatskoj. Osim toga, Sveta Stolica, koju neki nazivaju moralnom velesilom u svijetu, htjela je izbiti razloge navodno etičke naravi nekim članicama Europske zajednice koje su još uvijek imale zadrški u svezi priznanja Republike Hrvatske i Republike Slovenije.“  Tim je nastojanjima Sveta Stolica učvrstila prijateljske sveze s Hrvatskom koje su započele već od vremena pokrštenja Hrvata. U tom procesu posebno mjesto zauzima pismo Pape Ivana VIII (872.-882.) hrvatskom knezu Branimiru (879.-892.) 7. lipnja 879. godine, datum na koji se svake godine obilježava Dan hrvatske diplomacije.

U nastavku izlaganja, mons. Eterović usredotočio se na biblijski temelj odnosa Crkve i države, na njihov povijesni razvoj i primjenu, posebno putem konkordatskih ugovora, na važeće konkordate i ugovore Svete Stolice s raznim državama u svijetu. Dva subjekta međunarodnoga prava, Sveta Stolica i Država Grada Vatikana, ujedinjena su u osobi Rimskoga biskupa Pape koji je u isto vrijeme Pastir sveopće Crkve i suveren Države Grada Vatikana, koja, iako najmanja na svijetu, ima sve oznake države. Predstavnici Vatikanske države potpisuju i međunarodne ugovore, uglavnom tehničke naravi. Moglo bi se reći da Država Grada Vatikana služi Svetoj Stolici kao podnožje za slobodno i nesmetano djelovanje u svijetu.



Biblijski temelj odnosa Crkve i države

Biblijski temelj odnosa Crkve i države, Isusove su riječi „Caru podajte carevo, a Bogu Božje!“ (Mk 12,17). One nisu samo bile mudar odgovor farizejima i herodovcima koji su Isusa htjeli uhvatiti u riječi pitanjem: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ (Mk 12,14). Te su riječi označile novi odnos između svjetovne i duhovne vlasti, između Crkve i države te su obilježile zapadnu civilizaciju, nadahnutu kršćanskim vrijednostima. Važnost Isusova nauka vidi se i iz činjenice što ga i druga dva sinoptička Evanđelja donose gotovo istim riječima, Matej: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje“ (22,21), te Luka „Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje“ (20,25).

Prvi kršćani su primjenjivali ove Isusove riječi, bez obzira na često tragične posljedice. Oni su poštivali svjetovnu vlast, legitimnu vlast u službi općega dobra, no ovo poštivanje svjetovne vlasti, ipak, ima svoje granice. To su Petar i apostoli jasno označili velikom svećeniku koji ih je pred židovskim Vijećem korio zašto su nastavili naviještati Evanđelje Isusa Krista, usprkos njihovoj zabrani. Odgovor je bio jasan: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Dj 5,29).
Istaknuvši da se situacija odnosa Crkve i svjetovnih vlasti radikalno promijenila 313. godine Milanskim ediktom cara Konstantina (274.-337.), kojim prestaju progoni kršćana, mons. Eterović je u nastavku izlaganja iznio pregled razvoja odnosa Crkve i svjetovnih vlasti kroz povijest.

Modeli primjene načela odvajanja Crkve i države

Govoreći o modelima primjene načela odvajanja Crkve i države, mons. Eterović je označio tri modela primjene toga načela. U prvom redu postoje tzv. državne crkve. To je osobito vidno u protestantskome svijetu. Drugi model je povezan s Pravoslavnim crkvama i može se nazvati simfonijski. On je obilježen uskom povijesnom povezanosti crkve sa svjetovnim vlastima, posebno s carevima, koji su imali važnu ulogu u životu kršćanskih vjerskih zajednica. Treći model označava odvajanje Crkve i države. On se primjenjuje u većini europskih zemalja, ali ne na isti način. Može se govoriti o dva glavna načina primjene tog modela: francuskom i konkordatskom (u zemljama u kojima vrijede ugovori konkordatskoga prava). Načela odvojenosti Crkve i Države, ali i njihovu suradnju predviđa i ustav Republike Hrvatske. U članku 41. piše: „sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“, te: „Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države“.

To se načelo odvojenosti i suradnje za opće dobro građana, koji su dobrim dijelom članovi i Crkve i države, uspješno ostvaruje preko konkordatskih ugovora. Oni imaju razne stilske oblike i nazive: konkordati, ugovori, conventio, verbalne note,  protokoli, agreement, modus vivendi. Najsvečanija forma jest konkordat, ali nakon Drugog vatikanskog sabora Sveta Stolica više upotrebljava oblik ugovora, osobito zbog praktičnosti. Naime konkordat zahtijeva dogovor dvaju ugovornih strana o svim pitanjima međusobnih odnosa, dok se ugovor odnosi na jedno područje, pa se može potpisati bez čekanja usuglašavanja o drugim predmetima zajedničkoga interesa. Tako je na primjer ugovor Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima bio potpisan godine 1998., a druga tri ugovora godine 1997. Ipak treba spomenuti i izuzetke. Sveta Stolica je i nakon Drugog vatikanskog koncila potpisala konkordate s Kolumbijom (1975.), Poljskom (1998.) i Portugalom (2004.), vjerojatno jer je taj oblik sporazuma imao veliku tradiciju u dotičnim zemljama.



Važeći konkordatski ugovori

U svijetu postoji 214 važeća konkordata, ili konkordatska ugovora Svete Stolice s 74 države, uključujući i 14 saveznih zemalja Njemačke. Što se tiče Francuske, mons. Eterović je podsjetio da još uvijek vrijedi Napoleonski konkordat iz 1801. u pokrajinama Alzas i Lorena. To podrazumijeva i sudjelovanje francuskog Predsjednika u imenovanju biskupa dviju biskupija: Strasbourga i Metza, kao i u onih biskupija na francuskim teritorijima Prekomorskih zemalja.

„Analizirajući popis država s kojima je Sveta Stolica sklopila konkordatske ugovore, lako je zaključiti da se radi o zemljama u kojima je na snazi Rimsko-germansko pravo. To se u prvom redu odnosi na europske države, na njihove bivše kolonije u Americi, Africi i Aziji, odnosno na zemlje koje nisu imale dodira s Velikom Britanijom i takozvanim anglosaksonskim pravom. Civilno pravo, izraz rimsko-germanskog prava, razlikuje se od common law, tipično za anglosaksonsko pravo. Dok se civilno pravo temelji na zakonima, kodeksima, i drugim zakonskim načelima, common law se uglavnom poziva na sudsku praksu, na  postupak prethodnog odlučivanja. Sveta Stolica ima diplomatske odnose i sa državama anglosaksonskoga prava. U njima je Katolička Crkva veoma aktivna, a ravna se po općim zakonskim načelima. Ipak, nedostaje joj pravna sigurnost koju osiguravaju konkordatski ugovori Svete Stolice i pojedinih zemalja, zbog jasnoće pravnih načela i zbog međunarodnog značenja konkordatskih ugovora. Od značajnijih zemalja u kojima se provodi Anglosaksonsko pravo, Sveta Stolica je sklopila ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama 1. lipnja 2015. i to gospodarske naravi. Taj ugovor obvezuje i Državu Vatikanskog Grada.“



Zaključna zapažanja

U zaključnim zapažanjima svog izlaganja, mons. Eterović je naveo šest točaka razmišljanja o uvijek aktualnoj temi odnosa Crkve i države:

1) Isusove riječi: „Caru podajte carevo, a Bogu Božje!“ ostaju zlatno načelo odnosa između Crkve i države. One označuju svojevrsnu revoluciju, desakralizaciju svjetovne vlasti. Osim toga, odvajanjem Crkve i države, Isus je htio zaštititi religiju od integralističkih i teokratskih napasti. Prema tome, Isus Krist je bio prvi sekularist.

2) Podjela na svjetovnu i duhovnu vlast dobra je za Crkvu i za državu. I Crkvi i državi postavlja granice koje ne bi smjele prijeći u brizi za duhovno, odnosnu svjetovno područje svoga djelovanja. Kršćani su lojalni građani zemlje u kojoj žive, ali ne mogu podleći napasti mnogoboštva. Priznaju samo jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, te se opiru bilo kojem zemaljskom božanstvu. Primjer Rimskoga carstva trebao bi biti poučan ne samo za totalitarne sustave civilne vlasti. I u demokratskim društvima može postojati napast da svjetovne vlasti prijeđu s vlastitog područja djelovanja na duhovno. To se događa, na primjer, kada se i u takozvanim demokratskim sustavima vlasti nameće određeni model odgoja, ideološki obojen bez obzira na etičke vrijednosti stanovništva, često većinski kršćanske tradicije. Tipičan primjer u naše vrijeme je gender ideologija, koja je prema Papi Franji oblik svjetskog rata protiv braka.

3) Budući da Crkva i država služe građanima na duhovnom odnosno na svjetovnom polju, postoji dosta područja u kojima se njihova djelatnost dodiruje a ponekad i isprepleće. Zato je neophodna međusobna suradnja. Ona se postiže, posebno u zemljama rimsko-germanskog prava također i konkordatskim ugovorima između Crkve i države. Tim se ugovorima određuju međusobne nadležnosti tako da se ne samo izbjegavaju možebitni sukobi, nego se nastoji skladno raditi u promicanju općega dobra vjernika i uopće građana. Dogovorena konkordatska rješenja nadilaze pojedine stranke i promjene vlasti, te pružaju stabilnost i kontinuitet u odnosima Crkve i države.

4) U današnjem se svijetu sve više širi svijest u univerzalnoj vrijednosti ljudskih prava, među kojima temeljno mjesto spada na vjersku slobodu. Te postavke zahtijevaju pravnu jednakost religija pred zakonom, što je teško ostvariti u zemljama u kojima postoji državna religija. U zemljama kršćanske tradicije tih je država sve manje. Pravna jednakost religija pred zakonom ne znači međutim ni da su sve religije jednake, ni da imaju jednak utjecaj. Njihov društveni utjecaj zavisi od brojnosti članova pojedine religije, o njezinoj ukorijenjenosti u narodu, o doprinosu na vjerskom, društvenom i kulturnom polju. Odvajanje Crkve i države je posebnost kršćanstva. To je jedan od velikih doprinosa kršćanstva ljudskoj civilizaciji. Budući da su plodovi toga načela veoma pozitivni, kao rezultat duge i burne povijesti, bilo bi poželjno da to načelo postane predmet razmišljanja i u drugim religijama, na primjer u islamu. Za sada je to možda iluzorno očekivati, ali bez te razlike teško će se te religije uključiti u demokratske sustave mišljenja i djelovanja.



5) U shvaćanju odnosa Crkve i države postojao je određeni povijesni razvoj na crkvenom i na društvenom polju. On se s vremenom odražavao u crkvenom i u civilnom zakonodavstvu. Katolička crkva je, primjerice, tijekom stoljeća bolje razumjela domet podjele crkvene i svjetovne vlasti, kao i posljedice objave da su svi ljudi djeca Božja, da imaju isto dostojanstvo, da su svi pozvani biti braća. Iz tog nauka proizlaze i ljudska prava, iako su njihove moderne formulacije nastale na civilnom području, ponekad u sukobu s Crkvom, posebno zbog ideoloških razloga. (…)

6) Ugovorima sa Svetom Stolicom, Republika Hrvatska je uredila svoje odnose s Katoličkom crkvom. Radi se o važnom, crkvenom, društvenom i političkom događaju. Naime, nakon raspada Austro-ugarske monarhije, koja je bila uređena država, pa su i odnosi sa Svetom Stolicom, odnosno s Katoličkom crkvom bili uređeni, Katolička crkva u Hrvatskoj  nije imala jasan pravni položaj. U monarhističkoj Jugoslaviji, Sveta Stolica je htjela konkordatom urediti pravni položaj Katoličke crkve u Hrvatskoj i u drugim područjima koje su obitavali katolici. Na žalost, uglavnom zbog opozicije Srpske pravoslavne crkve, propao je pokušaj ratificiranja već potpisanoga konkordata godine 1935. Nakon ratnoga razdoblja 1941.-1945., u komunističkoj Jugoslaviji, Katolička crkva je uglavnom bila progonjena, iako ne uvijek istim intenzitetom.

To nije bitno promijenio ni Protokol koji je Sveta Stolica potpisala sa Socijalističkom Federativnom Republikom Jugoslavijom 25. lipnja 1966. godine. Naime, u Protokolu je bila potvrđena sloboda vjeroispovijesti, jednakopravnosti svih vjerskih zajednica i odvojenost crkve i države, koje su već teoretski bile zajamčene ustavom SFRJ-a. Svetoj Stolici je bila priznata nadležnost nad Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji kojoj je pak bilo zajamčeno slobodno obavljanje vjerskih poslova. Pozitivan je bio dogovor o uspostavi službenih odnosa između Svete Stolice i SFRJ-e, kao i o razmjeni izaslanika. Nakon potpisivanja Protokola, Svetu Stolicu je u Beogradu predstavljao nadbiskup Mario Cagna, a vladu SFRJ-e u Vatikanu Vjekoslav Cvrlje. Diplomatski odnosi su uspostavljeni godine 1970. Ipak radilo se o komunističkom radikalnom odvajanju države i crkve, čije su djelatnosti bile uglavnom tolerirane. Iz diskusija o sadržaju teksta Protokola, vidi se očito da su komunističke vlasti htjele spriječiti utjecaj Crkve na odgoj mladeži.

U suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj stvorili su se uvjeti za normalno uređenje odnosa države i Crkve ugovorima sa Svetom Stolicom. Republika Hrvatska je slobodno obnovila svoje odnose s Apostolskom Stolicom, primjereno svojoj vjerskoj i kulturnoj povijesti neprekinutih međusobnih odnosa. Prvi dodiri sežu u vrijeme Pape Ivana IV Dalmatinca (640.-642.) koji je poslao opata Martina da preuzme relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, te ih donese u Rim gdje se i danas čuvaju u oratoriju blizu krstionice Lateranske bazilike. Prema tome, pismo Pape Ivana VIII knezu Branimiru je potvrdilo te već postojeće odnose.

Svoje izlaganje, mons. Eterović je završio ovim riječima: „'Živa je uistinu Riječ Božja i djelotvorna; oštrija od dvosjekla mača' (Heb 4,12). To načelo se svakako može primijeniti i na Isusovu riječ: 'Caru podajte carevo, a Bogu Božje!' (Mk 12,17). Nauk Isusa Krista, rođenog pred 2018 godina u Betlehemu, živ je i aktualan. Osvjetljuje Crkvu na njezinom uvijek zahtjevnom povijesnom hodu na slavu Bogu i u službi čovjeku.“