Aktualnosti

U nazočnosti rodbine, redovničke braće franjevaca, delegacije mještana rodnog mjesta Kras na otoku Krku, te velikog mnoštva prijatelja, suradnika i svih onih koji su ga voljeli i poštovali, na zagrebačkom groblju Mirogoj 8. kolovoza 2017. godine pokopan je glasoviti franjevac i bibličar fra Bonaventura Duda, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je preminuo u jutarnjim satima 3. kolovoza u franjevačkom samostanu u Varaždinu, u 94. godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva.

Sprovodne obrede predvodio je izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško u zajedništvu s biskupom sisačkim mons. Vladom Košićem, biskupom bjelovarsko-križevačkim mons. Vjekoslavom Huzjakom, biskupom krčkim mons. Ivicom Petanjkom, pomoćnim biskupom zagrebačkim mons. Mijom Gorskim, biskupom krčkim u miru mons. Valterom Županom, izaslanikom Generalnog ministra Franjevačkog reda fra Ivanom Sesarom, predsjednikom Hrvatske redovničke konferencije fra Jurom Šarčevićem, provincijalnim ministrom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilijom Vrdoljakom, dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu fra Marijom Cifrakom, brojnim svećenicima, redovnicima, redovnicama i okupljenim vjernicima.



Nakon uvodnih riječi biskupa Šaška, fra Darko Tepert je pročitao sažalnicu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Kardinal ističe kako je fra Bonaventura kao svećenik, redovnik, predavač, teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta i pedagog, skladatelj, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te kao zanosni propovjednik Božje riječi dao nemjerljiv doprinos poslanju Crkve u Hrvatskoj i svijetu.
„Prepuštajući se u svim područjima djelovanja nadahnućima Duha Svetoga, uvijek je bio otvoren za čovjeka. S vedrinom duha i gostoljubivošću srca otvarao je svoja vrata onima koji su ga pohađali tražeći pomoć, savjete, pouke, a posebno Božje milosrđe u sakramentu pokore, čime je stekao mnoštvo duhovne djece u kojoj je evanđeoskom dobrotom i oduševljenim svećeničkim služenjem zapalio iskru i podržavao plamen vjere.

Unatoč ovozemaljskim uspjesima, priznanjima i nagradama, od kojih mu je zasigurno najdraža bila ona pape Benedikta XVI. - Križ „Pro Ecclesia et Pontifice“ - prigodom njegova dijamantnog svećeničkog jubileja 2010. godine, fra Bonaventura odlikovao se kršćanskom jednostavnošću zbog koje će plodovi njegova predanog rada živjeti i donositi rod, a nama je zadatak da ih sabiremo, čuvamo i predajemo kao baštinu koja obvezuje", napisao je kardinal Bozanić u sažalnici provincijalnom ministru Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Iliji Vrdoljaku.
Obraćajući se okupljenom mnoštvu, biskup Šaško je kazao kako je fra Bonaventura, živeći potpuno uronjen u Krista, na smrt gledao kao na putokaz u vječnost, te je zato ovo slavlje, vjerničko „doviđenja“ u nadi da će nas dočekati.



„Za kršćane je sprovod slavlje, dodirnuto doduše i sjetom, ali ispunjeno nadasve molitvenom radošću. U njoj se spomenimo kako je Bog životom oca Bonaventure prošao zemljom, sijući zrnje svoje riječi, slikajući svjetlom svoga duha, preobražavajući svijet svojim milosrđem. I dok smo ovdje mi, od kojih je nekima on subrat redovnik franjevac, nekima profesor na fakultetu, nekima ispovjednik i duhovni pratitelj, nekima suradnik, a nekima poznanik; dok su na ovome groblju oni koje je rado pohodio korakom i šaptom molitve, postoje prijatelji o kojima je razmatrao, pisao, koje je molio zagovor - sveci.

U njima je gledao što Bog čini prisutnošću i snagom, kako se evanđelje utjelovilo i ostalo prisutno. To su poglavito njegova franjevačka subraća, ali i hrvatski sveci među kojima posebno mjesto zauzima bl. Alojzije Stepinac, s neslomljivom vjerom, vjernošću Crkvi, pouzdanjem u zagovor Majke Božje i ljubavlju prema siromasima. Te su se kreposti zacijelo odrazile i na o. Bonaventuru, dozrijevale i donijele ploda koje je dalo novo sjeme za nove naraštaje.



Njegov zemaljski život stane u tri ključna pojma: Evanđelje, Božja snaga i spasenje po vjeri. Ostat će urezan u naša sjećanja po osobnim susretima, ali će živjeti u našoj Crkvi i Domovini po snazi Božjeg Duha, koji prošlost unosi u sadašnjost, dajući joj svježinu budućega. Nadalje, našoj suvremenosti ostavlja predivnu vrijednost da događaje promatra u svjetlu vječnosti. Rado su ga susretali ljudi različitih životnih putova, jer su osjećali da je prožet odgovorima na temeljna pitanja o postojanju, o rođenju i o smrti“, zaključio je biskup Šaško.
Uputivši fra Bonaventuri posljednje „zbogom“ ispred franjevačke grobnice, provincijalni ministar fra Ilija Vrdoljak napomenuo je kako je fra Bonaventura za života poznavao i iskreno bratski volio svu pokojnu braću franjevce koja tu počivaju. „Među njima su neki od njegovih najbližih suradnika koje je osobito volio. S njima će i on, zajedno sa svim mirogojskim pokojnicima, čije je grobove često obilazio s molitvom na usnama, čekati dan uskrsnuća i proslave“, rekao je fra Vrdoljak.



Prikaz života fra Bonaventure pročitao je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu fra Mario Cifrak, posebno istaknuvši njegov rad na prijevodu Biblije i u duhu Drugoga vatikanskog koncila, zaključivši: „Rođen pod papom Pijom XI., umire za vrijeme pape Franje kao franjevac što je za njega bila istoznačnica za biti kršćanin, biti profesor“. Od pokojnika su se oprostili i vjernici i župnik iz njegove rodne župe.



Nakon sprovodnih obreda misu zadušnicu u crkvi sv. Franje na zagrebačkoj Opatovini predvodio je također izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško.
U propovijedi fra Ilija Vrdoljak, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kojoj je fra Bonaventura pripadao, spomenuo se znakovitosti misnih čitanja, te se osvrnuo na početak života istaknutoga franjevca koji je proveo u siromaštvu u rodnome Krasu na otoku Krku. Istaknuo je kako se Bonaventuru Dudu ne može razumjeti bez povijesti maloga Roka, kako mu je bilo krsno ime, koji je odrastao u siromaštvu, skrovitosti, bez roditeljske skrbi.



Iz toga su nastala njegova uvjerenja, njegova tako fina i osjetljiva svetačka duša, njegov odnos prema ljudima, njegova udivljenost i neizreciva zahvalnost na Božjoj blizini, njegovi stavovi, njegov psihološki, ljudski, intelektualni, franjevački i crkveni profil, istaknuo je provincijal. Sve se to kroz duge godine njegova života oblikovalo u duboko vjerničko i sveto življenje koje je sve više ispunjalo i dovršavalo fra Bonaventurin lik.



On se potpuno poistovjetio s malenima o kojima je govorio njegov Učitelj čijim se evanđeljima svakodnevno hranio i koje je bilo njegov kruh svagdanji, kao i čežnja za Gospinom majčinskom ljubavlju čiji je kipić kod sestara na Sušaku svakodnevno kitio nazivajući – kako je zapisao - Majku Božju, Majkom Božjom svagdanjom, podsjetio je fra Ilija u propovijedi te istaknuo veliki utjecaj sestara sv. Križa sa Sušaka na životni i duhovni put maloga Roka, koji je s pet godina postao u tom samostanu ministrant, a s 11 godina pristupio franjevcima, bez roditeljske pratnje stigavši u Varaždin u Kolegij, te ostavši franjevcem do svoje 94. godine.



U završnoj riječi provincijal Vrdoljak zahvalio je svima koji su došli ispratiti fra Bonaventuru, posebno vjernicima iz njegova rodnog Krasa, zahvalivši i svima koji su pokojnog franjevca prepoznali kao osobu susreta i dijaloga, te Bogu koji ga je darovao Crkvi, narodu i Franjevačkome redu.