HR

Aktualnosti

Objavljeno: 05.05.2015.

Biskup Šaško: Šport je mjesto prihvaćanja, a ne isključivanja



Sportaši Zagrebačke nadbiskupije hodočastili su u ponedjeljak, 4. svibnja u Mariju Bistricu. Nakon okupljanja svih hodočasnika u cintoru svetišta, sportaši su sudjelovali u procesiji i putu svjetlu na Bistričkoj kalvariji, a središte događaja bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško.

Dovoljno je biti tu, zaviriti u svoje srce, zastati u molitvi, zahvaliti… A zahvala obuhvaća sjećanja i usmjeruje pogled na ljude koji su prisutni u našemu životu i na ovome hodočašću – rekao je biskup Šaško uvodeći u euharistijsko slavlje. Obraćajući se sportašima, kazao im je da su danas s njima oni prijatelji i prijateljice, poznanici s kojima se susreću na mjestima igre i natjecanja, treniranja i športskoga druženja, ali i oni koji ih prate izbliza ili pak oni koje ne vide, a važni su za stvaranje mogućnosti rada klubova, športskih društava, saveza.

U svojoj je homiliji biskup Šaško istaknuo šport kao prostor prihvaćanja, a ne isključivanja. U njemu, nastavio je, ima mjesta za ljude raznih sposobnosti i materijalnih mogućnosti. Zato se i nastoji s pomoću športa štititi slabe i preslabe u društvu koje se ravna logikom ravnodušnosti prema bližnjima. Osvrćući se na pročitani odlomak iz Djela apostolskih o idolatriji, biskup je upozorio na slično ponašanje suvremenog čovjeka.

Svijet takozvanih estradnih umjetnika i športaša prepun je primjera u kojima se ljude pretvara u idole. Ne drži ih se samo uzorima u pojedinim vještinama, nego ih se predstavlja kao modele, ili – običava se reći – kao 'ikone' življenja u svemu – napomenuo je. Idolatrija, smatra biskup, u konačnici uvijek zarobljava i razočarava. Ona ne može dati odgovore na istinska životna pitanja.
 
Zaključujući svoju homiliju, biskup je ukazao na poteškoću u pastoralu da športaši redovito imaju neke aktivnosti nedjeljom, te im se pojavljuje zaprjeka za slavlje dana Gospodnjega, za slavlje euharistije.
 
Treba učiniti sve da se ne zanemari ono što svakomu vjerničkom životu daje smisao, jer kao što je šport pitanje ljubavi, vjera je to još više, jer ona i športu daje dublji smisao – zaključio je biskup Šaško.

U koncelebraciji su bili predstojnik Ureda za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije vlč. Ivica Budinšćak, rektor Svetišta mons. Zlatko Koren, povjerenik za pastoral sportaša đakon Marijan Spehnjak, te još nekoliko svećenika. (TUZN; Foto: Arhiva)

Homilija biskupa Šaška u cijelosti:

Liturgijska čitanja: Dj 14, 5-18; Iv 14, 21-26
 
Braćo i sestre!

I. Svake godine i ovo hodočašće, kao i drugi susreti potvrđuju da je šport pokretač radosti i prijateljstva, osobito onda kada je oslobođen sebičnih interesa i iskorištavanja drugih.

Pri svakom ovakvom susretu otkrivamo da šport ne samo dopušta, nego bitno uz sebe veže vrijednosti kao što su: međusobno zbližavanje, solidarnost, ustrajnost, duh zajedništva, odgajanje mladih iskustvom stručnih ljudi, poštivanje prihvaćenih pravila i odgovornost prema drugima. Šport razvija i potvrđuje još neke odlike čovjeka koje su važne za današnje hrvatsko društvo, kao što su: vjernost, marljivost i istinitost.

Nadalje, šport je prostor prihvaćanja, a ne isključivanja. U njemu ima mjesta za ljude raznih sposobnosti i materijalnih mogućnosti. Zato se i nastoji s pomoću športa štititi slabe i preslabe u društvu koje se ravna logikom ravnodušnosti prema bližnjima.
Premda u profesionalizmu postoji oštra selekcija, često pregruba i nečovječna, šport kao takav ne promiče kulturu odbacivanja, nego prihvaćanja. Zbog toga treba širiti prostore sudjelovanja, kako bi se osobito mladim ljudima pružila ljepota ozračja dobra, umjesto razočaranosti, raznih poroka i osjećaja napuštenosti.

II. I dok ste u drugim okolnostima i prilikama većinom jedni drugima suparnici, u Crkvi/crkvi – osobito u blizini zajedničke nebeske Majke – kut gledanja je drukčiji. Ovdje smo braća i sestre u vjeri, u istoj obitelji u kojoj je važno da svi budu radosni. Crkva govori o obitelji, a ne o proizvodnim pogonima, o ekonomskim sustavima. Obitelj nije građena na materijalnome probitku nego na vrijednostima i na zaštiti najslabijih. U obitelji molimo jedni za druge, primjećujemo tuđe sposobnosti, napredak i uspjehe. U obitelji nas uspjeh svakoga člana raduje i osjećamo ga svojim uspjehom. Tako treba biti i u Crkvi, među nama vjernicima.

Ipak, u daru ljepote ne smijemo zanemariti poteškoće i prijetnje. Zato vam večeras povjeravam i poneku misao na koju me potaknula Božja riječ. Na hodočašće ne dolazimo da bismo se pretvarali, pravili važnima, glumili. Hodočasnička mjesta su mjesta iskrenosti, obraćenja, popravljanja svojih loših ponašanja, promjene života.

I u športu postoje opasnosti. Jedna je od njih svakako i moguća idolatrija. Idolatrija je prihvaćanje lažnih božanstava, a ona imaju razne oblike.

III. Čuli smo iz Djela apostolskih kako su od apostola Pavla i Barnabe htjeli napraviti božanstva, prinijeti im žrtve kao Hermesu i Zeusu. Sveti Pavao im jasno govori da su oni smrtnici kao i drugi ljudi i upozoravaju ih na ispraznost njihovih postupaka, na praznovjerje.

Na prvi pogled se čini da je to možda bilo moguće u ono vrijeme, ali što to ima s nama danas. Sa žalošću trebamo reći da se i suvremeni čovjek ponaša slično i često baš kada su športaši u pitanju. Svijet takozvanih estradnih umjetnika i športaša prepun je primjera u kojima se ljude pretvara u idole (ne čujemo li često baš takvu rečenicu: on/ona je moj idol).

Ne drži ih se samo uzorima u pojedinim vještinama, nego ih se predstavlja kao modele, ili – običava se reći – kao 'ikone' življenja u svemu. Nekada je to rečeno površno, ali postoje brojni primjeri kada takav stav zahvaća duboko. Pa i sami vidimo da i danas ima puno praznovjernih.

Dakle, to nije pitanje samo poganskoga svijeta, jer je idol nešto što čovjek stavlja u svoje srce. Idol je nešto čemu povjeravaš svoj život, svoju energiju, i očekuješ da ćeš zauzvrat dobiti radost.

Ali, idolatrija u konačnici uvijek zarobljava i razočarava. Ona ne može dati odgovore na istinska životna pitanja. To se odnosi jednako i na stvari i na osobe, na napredovanje u karijeri ili na neke druge zacrtane ciljeve.

IV. Idolatrija pita: Čime ti je ispunjeno srce, za čime težiš, tko i što ti je najviše u mislima? Što čuvam u sebi; oko čega se vrti moj život? Tko je ispunio prostor našega života i konačno: komu želimo služiti?

Zato je dragocjena Isusova riječ iz Evanđelja: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ. Tako jednostavno i tako razumljivo: ne možemo voljeti Boga i biti ravnodušni prema njegovoj riječi. Tu pred Majkom Božjom Bistričkom, dok joj se obraćamo da nam pomogne vidjeti Božju prisutnost u životu, slobodno se zapitamo možemo li reći da nekoga volimo, ali da ne pamtimo njegovu riječ, da do nje ne držimo?

Isus nas je upozorio da ne možemo služiti dvojici gospodara; jednoga ćemo voljeti, ali ne i drugoga. To je predivno primijetio i sv. Ambrozije koji kaže: Gledajte koliko gospodara imaju oni kojima Bog nije jedini gospodar.

Sigurno da Božja prisutnost u nama može biti na kušnji. Puno je toga što nas odvraća od bitnoga, ali baš zato Isus kaže da će nas njegov Duh, Branitelj i Tješitelj, poučavati i dozivati nam u pamet ono što nam je rekao. Duh Sveti nam pomaže sačuvati božansku Riječ i razlučivati. Zazvati pomoć Duha

Svetoga znači živjeti u sigurnosti da nam se idoli ne ugnijezde u srcu. To bih vam preporučio: prije natjecanja, prije utakmica zamolite prisutnost Duha Svetoga.

V. Braćo i sestre, svako hodočašće iznova naglašava prisutnost najmlađih, prisutnost djece. Nju večeras vidim kao dvostruki poticaj.

Prvi je taj da nikad ne zaboravimo vrijednost igre; vjerodostojnost prvih trenutaka u kojima smo zavoljeli neki šport. Znamo da ljubav podnosi puno žrtava. Ako se izgubi, ako se zaprlja ta početna čistoća privlačnosti, tada se otvaraju ponori u kojima nestaje ljepota športa.

Drugo: najmlađi nas uče i da smo svi Božja djeca i djeca nebeske Majke. To dvoje nas upućuje na vječnost. Nismo stvoreni za zemlju, a budućnost pred nama je nebeska radost u zagrljaju dobroga Oca i osmjeha Majke. Čovjek je vrijedan jer pripada Bogu. To oplemenjuje i odnos prema športu.

Kao kršćani ne vidimo pred sobom samo neko trenutno postignuće, osvojene bodove, nagrade, nego prije svega gledamo čovjeka u svjetlu vječnosti. Dakle, kršćanstvo športu ništa ne oduzima, nego ga obogaćuje osjećajem vjere koja se odražava u djelima ljubavi.

VI. Na kraju, ne bih želio otići s ovoga našega slavlja, a da ne primijetim da se u pastoralu susrećemo s poteškoćom da športaši redovito imaju neke aktivnosti nedjeljom, te im se pojavljuje zaprjeka za slavlje dana Gospodnjega, za slavlje euharistije. No, to se ne odnosi samo na njih, nego zahvaća i život njihovih obitelji.

Stoga treba učiniti sve da se ne zanemari ono što svakomu vjerničkom životu daje smisao, jer kao što je šport pitanje ljubavi, vjera je to još više, jer ona i športu daje dublji smisao.

A mi kao Crkva, zajednica vjernika, ostajemo uz svoga Gospodina, zahvaljujući Duhu kojega nam je dao. Zahvalimo u tome Duhu za sva dobročinstva i za Blaženu Djevicu Mariju koja s nama moli oganj Božjega Duha u svim našim životnim prilikama.

Amen.

 

 
 
 
 
 
Ispišite stranicu: