Aktualnosti

 “Tik-tak: tempus volat, hora fugit, horologium manet”, o velikim povijesnim urama Wendelina Jägera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, otvorena je u predvorju knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u ponedjeljak 24. travnja, točno u 12 sati.
Nakon pozdravnih riječi Ivone Kukić, koja je nazočne pozdravila uime skupine studenata diplomskog studija povijesti umjetnosti - Jelene Glumac, Tonija Ivetića, Ivane Jurčević, Ivone Kukić, Marije Mandić, Matka Mišaka, Nikole Pažina, Valentine Radoš, Rafaele Tassotti i Mirne Trinki, koji su tijekom kolegija „Tirolski umjetnici i hrvatska likovna baština“ radili na istraživanju i podizanju svijest o važnosti urara Wendelina Jakoba Jägera za hrvatsku baštinu, o čitavom je projektu govorila nositeljica kolegija dr. sc. Sanja Cvetnić.
Zahvalivši svima koji su u tom multidisciplinarnom studentskom projektu sudjelovali, prof. Cvetnić je podsjetila kako je do začetka tog projekta došlo sasvim slučajno kada je u pripremi izbornoga kolegija na diplomskom studiju povijesti umjetnosti o tirolskim umjetnicima i hrvatskoj baštini, u Innsbrucku istraživala u tamošnjem Zemaljskom arhivu dokumente o slikaru-Tirolcu Ivanu Krstitelju Rangeru; te ju je kontaktirao ing. Gebhard Jägerte joj je objasnio da su njegovi predci radili ure i da su u XIX. stoljeću bili ugledni i traženi, pogotovo Wendelin Jäger i njegov otac Antun te da pokušava sakupiti podatke jesu li ti cijenjeni mehanizmi u Zagrebu i drugim mjestima još »na životu«.

Studentska skupina koja se okupila s namjerom da upozna hrvatsko-tirolske umjetničke veze na izbornom kolegiju postala je zatim pionirska skupina u istraživanju ura Wendelina Jägera u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i općenito starih povijesnih mehanizama na zvonicima, kazala je prof. Cvetnić opisujući kako su u potrazi za Wendelinovim urama otkrivali i one drugih majstora, iz Zagreba i iz drugih mjesta nekadašnje Monarhije, nalazeći im imena u računima ili narudžbama u arhivima ili na zvonicima, u ugraviranim potpisima na mehanizmima ili na unutarnjim brojčanicima.
„Istraživanje je bilo ujedno i najbolji mogući oblik učenja: za razrješenje nejasnoća vezanih za datacije pojedinih satnih mehanizama iz Jägerove radionice valjalo je uspoređivati godine gradnji i pregradnji crkava i zvonika, naručitelje, potrese, ekonomsku moć zajednice, cijenu velikih satova u odnosu na druge troškove toga vremena, pomno čitati monografije o crkvama kako ne bi promakla ona jedna rečenica u kojoj se spominje postava novoga ili popravak staroga sata“, kazala je prof. Cvetnić, navevši da su izložba i katalog rezultat istraživanja koje je odvelo na različite putove i donijelo brojne spoznaje i to ne samo o skupini satnih mehanizama zaboravljenoga urarskoga majstora iz druge polovice XIX. stoljeća, Wendelina Jägera iz Innsbrucka, nego i općenito o mjerenju vremena na javnim prostorima i njihovoj vezi s čovjekovim navikama i obvezama, o gotičkim pismenima na brojčanicima, o urarskoj topografiji Monarhije, o vezi satova i prometa, a posebno onoga željezničkoga, o javnim urama u baštini Hrvatske, o važnosti čuvanja starih satnih mehanizama čak i u digitalno i atomsko doba, ali i o njihovu utjecaju na popularnu kulturu, o Zemlji kao najstarijem brojčaniku koji se jednom dnevno okrene pa čak ponešto i o sjedinjenom modelu vremena i prostora, spacetime u fizici.

„Hoće li  Ministarstvo kulture prihvatiti konzervatorsku zaštitu povijesnih ura na zvonicima - barem onih ovdje istraženih, što će biti – nadam se – epilog ovoga istraživanja, i  je li moguće da mladi kolege s kojima sam imala priliku podijeliti istraživački zanos, ovom prilikom svoj put nastave u znatno širim projektima umjetničke topografije za kojom Hrvatska vapi pa da energija koju imaju i znanje koje su studijem sakupili bude na korist društva i baštine“, zapitala je na kraju svojega obraćanja prof. Cvetnić, apeliravši tako za sustavniju zaštitu horološke baštine Hrvatske.
Nazočnima se obratio i prodekan za poslovanje doc. dr. sc. Domagoj Tončinić, pohvalivši taj međunarodni studentski projekt i rezultate do kojih su studenti došli. Otvorenju izložbe bili su nazočni i predstavnici samostana, crkava i katedrale u kojima su Jägeri postavili satne mehanizme.
Izložba prikazuje snimke zatečenog stanja satova u više mjesta te prateću dokumentaciju o majstorima koji su ih gradili. Izložena je i maketa zvonika, upotpunjena multimedijalnim sadržajima s prikazom procesa rada sata i što zornijim prikazivanjem rada satnog mehanizma. Unatoč malim sredstvima, sakupljenim uglavnom od privatnih donatora i Odsjeka za povijest umjetnosti, vidi se da su studenti na zanimljiv i edukativan način prikazali područje vlastita interesa.



O znamenitoj  velikourarskoj obitelji

Wendelin Jakob Jäger rođen je 1829. godine u Kapplu kraj Landecka, a nauk o proizvodnji satnih mehanizama na njega i njegovog brata Josefa prenio je njihov otac koji se bavio istim zanatom. Godine 1856. odlazi u Innsbruck, gdje nakon nekog vremena dobiva dozvolu za otvaranje obrta i počinje sa samostalnim radom. Prva narudžba rađena je za samostan servita u Rattenbergu, a velika ura za crkvu Presvetog Trojstva u Innsbrucku (1860.) odmah je u dnevnim novinama ‘Innsbrucker Nachrichten’ hvaljena kao vrhunski majstorski uspjeh. Jäger se uspijeva afirmirati na području Innsbrucka i Monarhije, a glas o njegovom majstorstvu širi se i izvan granica Europe pa godine 1862. jedan od mehanizama odlazi u Sjevernu Ameriku. Iste te godine naručuju se i ure za potrebe hrvatskih crkava i samostana što je bila tema istraživanja studenata.
Studenti diplomskog studija povijesti umjetnosti  stvarajući projekt „Tik-tak: tempus volat, hora fugit, horologium manet (vrijeme leti, čas bježi, ura ostaje)“, pokazali su incijativu za povećanjem broja sati i kolegija posvećenih terenskome radu te istraživanju. Početna točka bili su sačuvani isječci novina ‘Innsbrucker Nachrichten’ koje im je ustupio Gebhart Jäger, a u kojima se prate aktivnosti urara Jägera te se navode točni datumi isporuke određenih ura. Istraživanja su provedena u Zagrebu, Varaždinu, Karlovcu, Bjelovaru, Banja Luci i Daruvaru, a utvrđivali su zatečena stanja ura u navedenim gradovima.

Prva zagrebačka ura Wendelina Jägera nalazi se u Frankopanskoj ulici, u samostanu Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Naručiteljice su, 1863. godine, bile tzv. sestre ‘Tirolke’ koje su iz logičnih razloga odabrale ovog majstora. Mehanizam u Frankopanskoj ulici smatra se najkompleksnijim pa dobiva naziv ‘labirint ura’. Protezao se na tri kata, a povezivao je sat na zvoniku te satove u samostanu. Pokazalo se da se radi o izdržljivom i kvalitetnom mehanizmu tako da su i ostali zagrebački naručitelji poželjeli iste.
Idući zagrebački rad izvršen je 1868. godine na katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, iako se u ranijem pregledu Ivana Krstitelja Tkalčića donosi podatak kako je za popravak mehanizma zaslužan urar Valentin Lehrer. Radilo se o popravku postojeće ure, ali su popravci bili toliko veliki da se može reći kako je riječ o gotovo novom mehanizmu. Međutim, istraživanjem u Nadbiskupijskom arhivu, odnosno pregledavanjem zapisnika sjednica prvostolnog Kaptola, studenti dolaze do saznanja kako je upravo Jäger izvršio popravke, a pronašli su i račun naslovljen na njega i pomoćnika. Te su ure stradale u potresu 1880. godine, a danas se u južnom zvoniku katedrale nalazi satni mehanizam Emila Schauera iz 1900. godine, koji je radio sve do 2008. godine, a danas se prešlo na novu tehnologiju.

Navedene su narudžbe zasigurno utjecale i na njihovo povećanje na našim područjima. Novine izvještavaju i o idućoj narudžbi, onoj za crkvu sv. Marije na Dolcu, koja do današnjeg dana nije sačuvana. Slijede ure za isusovačku (tada gimnazijsku) crkvu Uznesenja Marijina u Varaždinu i franjevačku crkvu Presvetoga Trojstva u Karlovcu. Tih 1870-ih godina Jäger isporučuje još dva mehanizma; za Bjelovar, a drugi za trapistički samostan Marija Zvijezda kraj Banja Luke u Bosni i Hercegovini. Bjelovarska je ura kasnije zamijenjena onom koju je izradio urar Rudolf Thoendel 1910. godine. O ‘znamenitom  velikouraru’, kako ga nazivaju novine ‘Innsbrucker Nachrichten’, pišu i druga austro-ugarska glasila toga vremena te njegovo ime postaje poznato diljem Monarhije. Važno je istaknuti i općeniti napredak društva i industrije, zbog čega se razvija potreba za unifikacijom vremena i stvara svijest o istovremenosti. Potražnja za razvijenim satnim mehanizmima povećava se kako bi se ispunili zahtjevi suvremenog društva.

Jäger se vraća u Zagreb 1874. godine gdje postavlja uru u zvonik crkve sv. Ivana Krstitelja, koja se i danas tamo nalazi. Izrazito je zanimljiva i posljednja narudžba iz 1880. godine za Parohijsku crkvu Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora u Daruvaru jer satni mehanizam ondje i danas radi. Uz to, radi se o jednom od posljednjih radova iz njegova opusa, s obzirom da Jäger umire 1884. godine u Innsbrucku. Njegov značaj za cijelo područje Monarhije prepoznat je još za vrijeme njegova života, kada mu car Franjo Josip I. godine 1874. dodjeljuje „Zlatni križ za zasluge s krunom“. Mehanizmi su bili poznati po svojoj izdržljivosti, ali se ovakav način objavljivanja vremena napušta zbog zastarjelosti, odnosno potrebe za čestim fizičkim navijanjem, koje je svojevremeno označavalo najviši stupanj razvoja.