Aktualnosti

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Homilija mons. Pozaića u cijelosti:

U Isusovo vrijeme život je u njegovoj domovini, Palestini, bio težak. Redovito se putovalo pješice: i kratka i daleka putovanja, hrapavim i prašnim putevima i stazama. Tako se hodočastilo i u Jeruzalem. Kao znak gostoprimstva domaćin bi priredio pranje i osvježenje nogu. To bi redovito radili kućni sluge ili robovi.
 
Isus je često uzimao redovite zgode života i preobražavao ih u prispodobe o stvarnosti novoga života. On učitelj i Gospodin svojim učenicima pere noge, na njihovo veliko čuđenje. Bio je strpljiv s njima, kako bi to mogli razumjeti - i sami kasnije živjeti.

Redovito blagovalište pretvara se u dvoranu Posljednje večer: tu je Kruh i Piće za okrepu tijela i duha na često napornom i teškom,  neizvjesnom i zahtjevnom putu traženja smisla i opravdanja i posvećenja žrtve i križa.

Kada bolesnom vjerniku donosimo svetu Pričest, taj čin vjere i ljubavi zovemo 'poputbina' – potrebna okrepa za putovanje preko rubikona ove vremenitosti. Euharistija je 'poputbina' uvijek i za svakog vjernika, i svaki dan kad pribiva Misi i prima Pričest: prima okrepu za svakodnevni život istine u pravdi i ljubavi na putu ovom zemljom. 

I premda su apostoli proživjeli tri intenzivne godine s Isusom, Isus im je ostao misterij. Kao obično, Petar progovara i pogađa misli i ostalih apostola, i nas današnjih vjernika. Nikako ne razumije Isusovo poniženje, Isusovu jednostavnost – da postaje sluga, zadnji od svih i služi svima. Oni su to prije više puta i na više načina čuli i doživjeli, ali je to ostalo daleko od znanja i mudrosti srca.

Priznati sebi da je potrebno da mi netko drugi opere noge, da mi bude sluga – na uslugu u osnovnim potrebama, stvarno i simbolički, takva je cjelovitost:  lice i naličje redovite stvarnosti našeg ljudskog i kršćanskog života. Nije rijetkost da smo zatečeni vlastitim stanjem duha sukobljavanja snage i slabosti, samodostatnosti i ovisnosti, dostojanstva i gordosti, ponosa i oholosti u ophođenju i suživotu, koji zahtijeva istinu: iskrenost i poniznost. 

Prvotno je i bitno da dopustimo Isusu da nas opere, očisti, ozdravi. Trebamo doći Gospodinu u iskrenosti i poniznosti. On nas početno pere u sakramentu krštenja, a zatim pomirenja-ispovijedi da bismo mogli ući u otajstvo i primiti dar Euharistije.

Tek tada postajemo osposobljeni i jaki da peremo noge braći i sestrama u zajednici. Nakon te Gospodinove ljubavi prema nama, kad shvatimo što je to Isus učinio nama, svaki se od nas osjeća obaveznim činiti isto.  Tako se rodila i tako se nastavlja Crkva, kroz vrijeme i prostor – zajednica ljubavi onih koji vjeruju u Isusa Krista.  
 
Isusova oporuka ‘Ovo činite meni na spomen’ (1Kor 1,25) postaje životvorna stvarnost, mijenja svijet sebičnosti u svijet dobrotvornosti. Euharistijska pobožnost  postaje dnevno služenje onima u potrebi. Slavlje s oltara Euharistije prelijeva se u slavlje na oltar dnevnoga života. Svatko od nas može, i to se očekuje: poput Isusa, poput Djevice Majke postati ponizni služitelj potrebnima, materijalno i duhovno siromašnima.
 
Posljednja večera nas također uči: Bez svećenika nema euharistije. Svećenik može biti koristan na raznim mjestima i poslovima Crkve i društva, ipak njegova je najuzvišenija i najvažnija zadaća: biti službenik euharistije. Tu se krije srž njegova života i poslanja. Tu je izvor radosti njegova poslanja.
           
Po svećenikovim siromašnim rukama Krist obnavlja kalvarijsku žrtvu sama sebe za otkupljenje i spas ljudskog roda, postaje Kruh i Piće za milosni život kroz mnoga iskušenja i nevolje na putovanju u nebesku domovinu.

Molimo li, i koliko, što činimo i kako, da bude službenika euharistije i službenika poniznog služenja braći i sestrama u ljubavi Isusovoj? Svaki pojedinac, svaka obitelj, svaka zajednica neka o tome razgovara s Isusom.

Danas je dvostruki blagdan. U slavlju Posljednje večere,  rođena su i darovana dva dara: Euharistija i svećeništvo. Zadivljeni, u dubokoj poniznosti pred tim misterijem Božje ljubavi, zahvalno molimo i pjevamo: 'Divnoj, dakle, tajni ovoj!' Amen.