Aktualnosti

Glavni urednik glasila „Katolički list“ dr. Stjepan Bakšić objavio je u broju od 28. lipnja 1934., prigodom biskupskog posvećenja mons. dr. Alojzija Stepinca, opširno razmišljanje o ređeniku pod naslovom „Konsekracijski dan msgra dra A. Stepinca“.  

Biranim riječima, dubokom analizom i znalačkom profesorskom metodom, prof. dr. Bakšić, jedan od najčasnijih svećenika Zagrebačke nadbiskupije i najkompetentniji znalac u svim crkvenim pitanjima, kako o njemu napisao dr. fra Bonaventura Duda, pojasnio je čitateljstvu zašto je taj dan ređenja prevažan za Zagrebačku nadbiskupiju i za dr. Alojzija Stepinca.

Razmišlja o biskupskoj čast i dužnosti, čije će vršenje po Stepincu „biti izvor plodnih i blagoslovenih djela, za kojima hrvatski katolicizam čezne velikom i neutaživom željom“, te oslikava lik novog nadbiskupa po čijem pastirskom djelovanju  neće potamniti sjaj zagrebačke katedre, jer je za nju odabran čvrsti karakter.

Tumačeći što znači karakter – „posjedovati svijest, koja nije promjenljiva, maglovita, nestalna nego čvrsta kao stanac kamen, istinita, svijetla i plodna kao svijetlo tople sunčane zrake“ te da biti karakter “znači posjedovati volju, koja nije nestalna, nego u djelovanju čvrsta, otvrdnuta i iskušana borbama i nevoljama“, taj vrsni profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ukazuje na životni put dr. Stepinca te ističe da se „on već kao svjetovnjak, katolički omladinac, odlikovao darivanjem i pomaganjem sirotinje“, a kao svećenik „postao je pravi samaritanac, darivajući nevoljnim i bolesnim ne samo materijalna dobra, nego sve svoje srce i dušu“.

Naznačujući golema polja njegovog pastirskog rada dr. Bakšić ističe da „osebujna težnja novog koadjutora u okviru brige za katoličko gibanje jest proširenje i ojačanje katoličke štampe, a nada sve katoličkog dnevnika“, navodeći veliku važnost katoličkog tiska i Stepinčevu ljubav prema „katoličkom dnevniku, koji po njegovoj želji treba da uđe u svaku katoličku kuću hrvatskih inteligenata“.

Opisavši Stepinca kao čovjeka molitve, glavni urednik „Katoličkog lista“ dr. Bakšić poziva i kler i vjerni puk, da podignu srca svoja i oči svoje na bijele, starodrevne zagrebačke nadbiskupske dvore, jer je „uvijek u njima ključao život, uvijek vjera u Krista Gospoda, uvijek ljubav za Kristova djela“, a ti su „časni dvori, simbol vječne katoličke crkve i nerazorive hrvatske nacije“.

Ti dvori, kako piše dr. Bakšić, „oživješe ovih dana pod prilivom nove snage, ispuniše se još novim ponosom i čašću, jer je za nadbiskupa koadjutora posvećen mladi, idealni, nesebični, neumorni pregalac i svećenik dr. A. Stepinac“, te poziva na ponos, veselje i srdačno čestitanje, zazivajući da se „prospe blagoslov nad sva srca i duše zagrebačke nadbiskupije, da sva zemlja naša i hrvatski narod naš postane narod Božji, narod svet na vječno spasenje svoje, na radost duhovnog pastira svoga, a na čast i slavu Trojedinoga Boga“.

Ohrabrujuće je čitati u tom tekstu od prije 85 godina opis karaktera i vrlina tada najmlađeg biskupa na svijetu. Te sve vrline i čvrstoću karaktera, koje je Bakšić proročanski istaknuo i opisao, nadbiskup Stepinac dokazao je u mnogim presudnim i važnim trenucima svog osobnog života, kao i života Zagrebačke nadbiskupije. Danas se samo može zaključiti da mu sud povijesti daje pravo. (NP)
 
***************
Cijeli tekst pročitajte u nastavku.
 
Konsekracijski dan msgra dra A. Stepinca

24. lipnja prevažan je dan za zagrebačku nadbiskupiju, prevažan također za msgra dra Alojzija Stepinca.

Za vele svećenika u Kristovoj Crkvi, za člana Petrova apostolskog zbora, posvećen je zazivom Duha Svetog i rukopoloženjem biskupovim msgr. Dr. A. Stepinac.

Prevažan je to stoga dan za mladog koadjutora. Na njemu je po božanskom pravu počinula vrhovna apostolska učiteljska vlast: Docete omnes gentes... On je određen da bude nosilac one upravne vlasti, za koju kaže apostol: »Spiritus sanctus posuit vos regere Ecclesiam Dei« (Act: 20 28). On je postao središte i izvor svakog posvećenja, a najviše euharistijskog, jer će posvećivati one, na koje će se protegnuti Kristova riječ žrtvenog i sakramentalnog euharistijskog testamenta: »Ovo činite meni na spomen« (Lk. 22, 19).
O kolika čast, a kolika i dužnost!

Čast i odlika na zemlji najveća! Pred njom blijedi sav sjaj i punina zemaljskih časti. Kraljevske vlasti vežu na zemlji, vežu vanjštinu, a biskupska proniče sve zemaljsko, osvijetljuje ga sub luce aeternitatis, prodire u unutarnjost i nad čitavim čovjekom vrši vlast, čiji se učinci odrazuju i na nebesima: »Štogod svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima ...« Sjaj nebeske aureole okružuje glavu vrhovnih pastira Krist. Crkve, jer oni nijesu dijelnici zemaljskih vlasti nego nebeskih, božanskih dobara i prava, koja božanskim auktoritetom dijele svijetu. — Ali i dužnost je to pregolema. Episcopi est regere Ecclesiam Dei.

Biskupska je dužnost bdjeti, da se lažne nauke ne uvuku u dušu puka, njegova je briga, da život mističkog Kristova tijela, Crkve njegove, vjernika širom biskupije ne propadne, već da bude sve snažniji i jači. Snažniji i jači neumornim njegovim propovjedanjem i radom, krepči i puniji njegovom brigom za svete, dobre i požrtvovne svećenike, koji će požrtvovnošću do zaboravi samog sebe hranom Kristove istine i njegovih milosnih sakramenata pasti duše svojih podloženika.

Čast crkve, jakost njezina, čvrstoća njezina u prvom redu i pred svima treba da je najveća želja biskupova, najčešći, prvi i najmiliji predmet njegovih molitava, njegovih briga, njegovih savjeta i razgovora, njegovih suza. I kad ustanu Herodi, Neroni i Julijani, Henrici, Luteri i Kalvini, njegova su usta prva zvana da progovore, njegova desnica prva da se digne na znak protesta protiv nepravde, na znak poziva u sveti boj za vječna i neoskvrnjiva prava Krista i Crkve. To je evo čast i dužnost velesvećenika. Prevažan je stoga za novog koadjutora njegov posvetni čas.

No prevažan je ovaj posvetni čas i za čitavu biskupiju. Ta svima se namiče pitanje, hoće li uzvišenom i preteškom pozivu biskupa i pastira zadovoljiti novi koadjutor i dosljedno hoće li posvetni njegov čas na dostojanstvo budućega nadbiskupa biti izvor plodnih i blagoslovenih djela, za kojima hrvatski katolicizam čezne velikom i neutaživom željom. 

Mi se nadamo i vjerujemo, da će tako biti.

Na grbu novog koadjutora stoji zapisana lozinka: U Tebe se Gospodine uzdah. Ova su pismena proistekla iz duše, koja je u punini obuhvatila Boga i učinila ga središtem svojih misli, svojih osjećaja, svojih nacrta i osnova; iz duše, kojoj je Bog s jedne strane cilj svega teženja i svakog djelovanja, a s druge strane izvor sve snage i jakosti.

Nadahnjivač dobrih misli, i darivalac božanske snage, tješitelj u nevolji i sigurni pomoćnik u svim pothvatima: »In Te Domine speravi«. — Ova duboka proćućena veza sve duše novog koadjutora i svih misli njegovih s Gospodinom kao s izvorom sve snage i ciljem svega rada, proćućena nježnom odanosti ruci Gospodnjoj u mladosti, proćućena u krvavim iskušenjima rata, proćućena u poratnim iskrenim osjećajima pobožnosti u rodnoj kući, proćućena u najsavršenijem vršenju odgojne discipline kroz sedam godina školovanja u Rimu, proćućena kroz tri godine povučenog, svetog, boguodanog života, darivanog jedino Bogu i bližnjemu — jest ova uska, nježna i duboko utvrđena veza novog koadjutora s Gospodinom ulijeva u duše naše vedri optimizam, nadu i vjerovanje, da će časna katedra zagrebačkih biskupa i nadalje ostati neokaljana, svijetla i ponosna, što više, da će se zasjati i novim sjajem.

Jest, neće zagrebačka katedra ostati okaljana, nego svijetla i ponosna.

Ta za ovu katedru određen je muž, koji je žarom djetinjeg srca stao uz Gospodina i uskliknuo mu sa zanosom proročke ljubavi: Dominus pars haereditatis meae et calicis mei... — Za ovu katedru odabran je muž, koji s prirodne strane imade odličnih darova duha, srca i tijela, a s natprirodne strane zaokružio je biće njegovo lanac očitih milosti i tragova snažnog zamaha Božje providnosti naročito onamo od ratnih stradanja i muka, poratnog tapanja i traganja pravog životnog cilja, pa sve do odluke i polaska na mučni studij te dolaska na zagrebačke nadbiskupske dvore, gdje kod traženja za dostojnim nasljednikom sijedog natpastira, uz mnoge dobre i umne pade kocka Božjeg odabranja na nj ko nekoć kraljevska palica na Davida, najmlađeg sina Jesejeva.

Jest, neće potamniti sjaj zagrebačke katedre, jer je za nju odabran čvrsti karakter.

Vele da je karakter duša, koja je probuđena k punini svijesti svoga života. Duša, koja je u sebi ujedinila sve sile svoje u smjeru vršenja velikoga životnog zadatka. Duša, čije je unutarnje utrojstvo i teženje vježbanjem tako ojačano, da uvijek i u svim prilikama, pod svaku cijenu, hoće samo dobro, a mrzi na zlo. Karakter biti znači posjedovati svijest, koja nije promjenljiva, maglovita, nestalna nego čvrsta kao stanac kamen, istinita, svijetla i plodna kao svijetlo tople sunčane zrake. Karakter biti znači posjedovati volju, koja nije nestalna, nego u djelovanju čvrsta, otvrdnuta i iskušana borbama i nevoljama.

A baš ovakav karakter jest posvećeni naš koadjutor. Od mladosti odgojen u nadbiskupskom konviktu, u mladenačkoj dobi saradnik i član katoličkog pokreta, produbljen u zrenju istine studijem teologije i filozofije na rimskoj Gregoriani postao je doista posjednik čvrste svijesti katoličkog naziranja, mišljenja, suđenja i vjerovanja, iskusan ratničkim patnjama, obrađujući iza rata žuljavim rukama crnu zemlju, priljubivši se kraj sve stečene inteligencije uma svoj jednostavnosti, oporosti i teškoći seljačkog življenja, provodeći kao svećenik u Zagrebu život posvemašnje povučenosti, polazeći tek na zagrebačku periferiju da tješi i pomaže siromašne i nevoljne, postao je posjednik čvrste i neslomive volje. Ova jasna svijest gledanja i ova nepokolebiva volja djelovanja ujedinjene u umu, duši i srcu novog koadjutora stvaraju oko glave njegove sjajnu aureolu neslomivog karaktera, koji će životnu lađu naše nadbiskupije povesti sigurnim pravcem kroz burni ocean borbi i navala sadanjega vijeka. Tu mu volju neće slomiti ništa. U tu je zacrtanu brazdu voljan ukopati i život svoj.

Jest, ne će se stidom zaodjeti zagrebačka katedra, jer će na nju sjesti nesebičan muž i svećenik. Muž i svećenik za koga vrijedi Jeronimova riječ: »Nudam crucem nudus sequar«. Kristov goli križ slijedit će bez zemaljskih težnja, siromašan, gol.

Jest, nikad nije koadjutor dr. Stepinac tražio naslove i časti. U srcu njegovu nije našla korijena ona bolest, koju je neki duhoviti pisac nazvao »mitriasis inflammatoria«. Ta pozivu za biskupsku čast on se opirao svim silama tek ga svladala nužna pokornost i poslušnost poglavarima. Nikad nije težio ni za materijalnim dobrima. Što više, on se već kao svjetovnjak, katolički omladinac, odlikovao darivanjem i pomaganjem sirotinje. A kao svećenik postao je pravi samaritanac, darivajući nevoljnim i bolesnim ne samo materijalna dobra, nego sve svoje srce i dušu. Na katedru će našu stoga sjesti pravi svećenik Božji. A kadgod se svećeništvo pokaže ljudskom srcu u velikim djelima ljubavi i samilosti, onda ono osvaja duše i privlači srca. Zato je duboko uvjerenje naše, da će preuzv. g. koadjutor noseći na sebi čisto, samilosno i nesebično svećeništvo, — a ta je riječ personifikacija svega onog, što je najljepše i najidealnije — predobiti i osvojiti srca i onih vjernika, koji možda hladni, s predrasudom u duši, lutaju daleko od Krista i sv. Crkve. Vele za kardinala Manninga, da su ga socijalistički radnici dočekali s bocama u rukama, da navale na nj, kad se prvi puta usudio doći na njihov zbor. A kad je umro, prolazile su oko odra njegova stotine tisuća žuljavih radničkih ruku, da se dotaknu i da još jednom vide dobrog oca i dobročinitelja. Mi smo uvjereni da ovaj duh velikog prijatelja radnika i siromaha, kardinala Manninga počiva na našem koadjutoru. Odričući se svojih prava i potreba ublaživat će nevolju i bijedu drugih.

Ne će biti postiđena zagrebačka katedra, jer će na nju doći veliki demokrata. Zato s pravom i pouzdanjem gleda na nj ko na brata i prijatelja i oca sav kler i puk.

Pripovijedaju za Salzburškog nadbiskupa Edera, da je putovao noseći u željeznicu i sa željeznice sam svežanj svoj sa stvarima, što su mu trebale za put. Poznati biskup Aichner hodao bi po svojoj biskupiji tri sata pješice, da posjeti svoje svećenike na zabitnim župama. Za Kettelera, čija je slava poznata i daleko izvan Njemačke, govore da za cijelog života svoga, mada je bio potomak stare plemićke porodice nije imao vlastitih kola.

Mi smo uvjereni, da će u msgru dru Stepincu demokrata ovakvog duha sjesti na zagrebačku biskupsku stolicu. Ništa niti za sebe, niti za rod svoj, već sve za dobro duša a nada sve za dobro svoga klera. Ljubazan sa svakim, na uslugu svakom, spreman se žrtvovati za svakog. Ljubeći iskreno sve, a napose svećenika i to, kako lijepo reče, zbog svećeničkog karaktera, po kojem je svećenik najviše združen s Kristom. Iskreno ponizan u duši i protivnik svake laske. U zaboravi na sebe i udobnost svoju hoće novi koadjutor da posve bude žrtva na oltaru ljubavi svojih vjernika i svojeg klera. Takav je evo duh novog koadjutora.
Ne će zagrebačka katedra ostati posramljena ni zbog nerazumjevanja savremenog katoličkog gibanja. Ta na novog koadjutora može da s ponosom gleda i organizovani katolicizam.

Ljubav je vez, koji treba da spaja kršćanska srca. A novi koadjutor svakom zgodom propovijeda ljubav. Ljubav među sobom i ljubav prema Kristu. Ni Petrovi ni Pavlovi, ni Apolonovi nego svi treba da budu Kristovi. Tko Krista traži i Krista hoće, taj mora da zaboravi na sve ostale interese. Onaj, koji Krista propovijeda, bio tko mu drago, bit će ljubimac i nadbiskupa koadjutora. To je prava deviza, pravi put k ujedinjenju i harmoniji Božje i katoličke akcije u našoj nadbiskupiji.

Osebujna težnja novog koadjutora u okviru brige za katoličko gibanje jest proširenje i ojačanje katoličke štampe, a nada sve katoličkog dnevnika.

Imade on duboko oko za prosuđivanje golemog značenja štampe, koja morem plovi, zrakom leti, željeznicom juri. Štampe, koja zalazi u velegradske palače, radničke podzemne i podkrovne stanove te seljačke izbe. Štampe, koja carstva razgrađuje, ruši crkve i oltare, uništuje svetost obitelji, opoganjuje pojedince, obitelji i narode, uništava zemaljsko i otimlje vječno.

Našem koadjutoru poznata je drska ali istinita riječ francuskog Židova Cremieuxa, koji kaže svojim prijateljima: »Smatrajte ljude kao ništa, novac kao ništa, a štampu nada sve. Imajmo štampu a sa štampom imat ćemo sve«.

Našem koadjutoru lebde pred očima svjetli likovi posljednjih papa, koji jednoglasno pozivlju sve katolike da ne pazeći na trud i novac prošire u svojoj zemlji katoličku štampu.

Zato naš koadjutor svakom zgodom ističe ljubav prema katoličkoj štampi, a napose ljubav prema katoličkom dnevniku, koji po njegovoj želji treba da uđe u svaku katoličku kuću hrvatskih inteligenata. Dà, ne će biti zamračena zagrebačka katedra dok na nju sjedne dr. A. Stepinac.

Ovo je uvjerenje naše i u ove nade naše mi vjerujemo čvrsto. Vjerujemo, jer je novi naš koadjutor vješt u izvršivanju onog posla, koji sv. Bernardo nazivlje: Negotium negotiorum omnium. To je molitva. To je uistinu posao nad svim poslovima. Već je sv. Augustin izrekao duboku riječ: Tko umije dobro moliti, umije i dobro živjeti. Molitve su Jakobove ljestve, kojim se uspinje u nebesa, molitva je sila, koja otvara Božje srce, ona je kanal kroz koji k nama pritiče nebeska voda Božje milosti i snage. Naš je koadjutor muž molitve. On je nježni štovatelj BI. Gospe i smjerni poklonik euharistijskog kralja. Poklonik dnevni u dubokom i dugom razmišljanju i razgovoru s Gospodom. Na ovom dubokom molitvenom vezu s Gospodinom duboko je ukorjenjena i koadjutorova deviza: In te Domine speravi.

Dignite stoga svi, i kler i vjerni puk, srca svoja i podignite oči svoje na bijele, starodrevne zagrebačke nadbiskupske dvore. Nad njima ledbi vječna mladost plodonosne pobjedničke Kristove Crkve. Nikad ona ne umire, nikad ne zamire. Nikad ovi dvori u stoljetnoj historiji katolicizma naših hrvatskih strana nijesu ostali zasjenjeni. Uvijek je u njima ključao život, uvijek vjera u Krista Gospoda, uvjek ljubav za Kristova djela. Sve veliko u historiji hrvatskoga naroda dobivalo je kroz stoljeća ili poticaj ili pomoć ili obranu u svjetlim dusima, što su oživljavali ove dvore. Ovi časni dvori, simbol vječne katoličke crkve i nerazorive hrvatske nacije, oživješe ovih dana pod prilivom nove snage, ispuniše se još novim ponosom i čašću, jer je za nadbiskupa koadjutora posvećen mladi, idealni, nesebični, neumorni pregalac i svećenik dr. A. Stepinac.

Jest oživjeli su novom snagom zagrebački nadbiskupski dvori. Zato gore srca u ponosu, veselju i srdačnom čestitanju! A nad veselje naše i čestitanja naša neka obilje milosti svoje izlije Svemogući Bog. Milosti obilne i plodne, da se obistine nade naše, te da se iz požrtvovnog rada nadbiskupa koadjutora prospe blagoslov nad sva srca i duše zagrebačke nadbiskupije, da sva zemlja naša i hrvatski narod naš postane narod Božji, narod svet na vječno spasenje svoje, na radost duhovnog pastira svoga, a na čast i slavu Trojedinoga Boga. Quod Deus faxit.

Dr. Stj. Bakšić.