HR

Aktualnosti

Objavljeno: 18.04.2014.

Obredi Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici



FOTOGALERIJA


POSLUŠAJTE HOMILIJU


Na Veliki petak, na dan spomena Kristove muke i smrti, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u zajedništvu s pomoćnim biskupima mons. Valentinom Pozaićem, mons. Ivanom Šaškom, mons. Mijom Gorskim, svećenicima te okupljenim narodom Božjim obrede Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici.

Homiliju je izrekao pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško.



Homilija
u obredima Velikoga petka u zagrebačkoj prvostolnici
 

 
Liturgijska čitanja: Iz 52,13 – 53,12; Ps 31 (30), 2.6.12-13.15-16.17.25;
Heb 4, 14-16; 5, 7-9; Iv 18, 1 - 19,42


 
 
Dragi naš kardinale Josipe, subraćo biskupi Valentine i Mijo,
dragi prezbiteri, bogoslovi, sestre redovnice,
braćo i sestre u otajstvu Kristova križa!


I. Ovako dojmljivo otpjevan navještaj Kristove muke, danas na Veliki petak, zahvaća duboko u naše osjećaje i u našu vjeru. Nalazimo se u jedinstvenome slavlju liturgijske godine, u katedrali koja odražava ogoljelost i prostornu prazninu u kojoj razmatramo naslage tame, poraza i samoće. Pa ipak, danas ovdje nismo zbog i radi tame, jer u naviještenoj Božjoj riječi, u svakome čitanju, prožetom poniženjem, razdorima, izdajama i smrću, završetak ima obzorje svjetla, pobjede i radosti.

Nakon opisa trpljenja i smrti Sluge Gospodnjega, nalazi se rečenica puna nade: „Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom.“ I otpjevni psalam, ocrtavši iskustvo odbacivanja, smrti i zaborava, završava snagom oslobađanja i pouzdanjem koje moli: „Rasvijetli lice nad slugom svojim“; pouzdanjem koje dobiva odgovor: „Budite hrabri i jaka srca, svi koji se u Gospodina uzdate!“

Iz Poslanice Hebrejima do nas dopire govor o Isusu, jedinome istinskom Velikom svećeniku, iskušavanu svime; govor o njegovim silnim vapajima i suzama, ali na kraju su nam upućene riječi prepune potpore: „Pristupajmo s pouzdanjem Prijestolju milosti.“ Posljednju riječ ima milost, milosrđe, pomoć… A to je istinska čežnja svakoga čovjeka.

II. Za razliku od drugih Evanđelja, u Evanđelju po Ivanu koje smo čuli, ne govori se o Isusovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju; o Judinu poljupcu, o bijegu učenikâ, o procesu pred Sinedrijem, o uvrjedama u kući Velikoga svećenika i na Herodovu dvoru. Ne govori se o izrugivanju pod križem; Ivan ne donosi tragičan Judin završetak niti bolni krik Isusove napuštenosti.

Umjesto toga, Evanđelist na tamnoj pozadini ljudske, teološke i društvene drame, ne prestaje pokazivati zrake, štoviše – mlazove svjetla. Opisuje kako je na one koji su došli uhititi Isusa ostavio dojam njegove uzvišenosti, zbog koje uzmiču. Evanđelist donosi razgovor s Velikim svećenikom o nauku koji je iznosio pred svima, ne skrivajući se; sveti Ivan pred nas stavlja tako značajan prizor s rečenicom: „Evo kralja vašega!“, kao i raspravu o natpisu na križu. U Ivanovu Evanđelju raspeti je Isus predstavljan kao proslavljeni Kralj.

III. I uistinu, u današnjemu obredu, nakon službe Riječi, slijedi čašćenje križa; njegovo otkrivanje i pokazivanje; njegovo stavljanje u središte naše zajednice. Suvremena gibanja samo naizgled traže providnost, osvjetljenost, otkrivanje, a zapravo ih pokreće umjetnost skrivanja, zamagljivanja, obavijanja tamom i obmana. To osobito vrijedi kada je u pitanju trpljenje i smrt; sve ono što očituje koliko je čovjek nestalan, ranjiv, prolazan, smrtan.

Razotkrivanje i pokazivanje križa daje nam vidjeti na nov način kakav je čovjek. Danas ga kao Crkva gledamo tako jasno u njegovoj stvorenosti, trpljenju i smrtnosti, jer smo skloni upravo to prikriti i prekriti, zanemariti i previdjeti. Slaveći otajstvo Velikoga petka mi ne zatvaramo oči pred istinom o čovjeku, nego stavljamo pred sebe križ, da bismo iz dostojanstva Božje djece, kao Isusova braća i sestre bolje vidjeli crte njegova lica u svakome stvorenju i u svakoj njegovoj potrebi.

Kristov je križ, prema svim ljudskim mjerilima, završna postaja. I trpljenje, kako prije, tako i u našemu dobu, za sve je ljudske mogućnosti nepromjenjiva stvarnost. Zbog toga se iz dana u dan javljaju ideologije, razvijaju planovi, grade pogoni, nude posredništva koja tako rado prekrivaju tu istinu. Ta ista sredstva pokazuju koliko smo sposobni nanijeti bol i smrt, a koliko nesposobni obnavljati život.

Do nepodnošljivosti uznemiruje istina da u svijetu postoji snaga koju čovjek ne može nadzirati i koju nitko, baš nitko od nas ne može izbjeći. To proturječi i u trajnoj je napetosti s pogrješno shvaćenim napretkom i sa suvremenim iluzijama o svemoćnosti, po kojima ne trebamo Boga i po kojima je Bog suvišan.

IV. Braćo i sestre, Pilat svoje ispitivanje završava pitanjem: Što je istina? Čini to prije negoli uđe u vrtlog izjava i nijekanja, odluka i primjedaba, otrovnih uboda, prijetnja, zamki i podmetanja; svega onoga što će dovesti do osude Isusa u okvirima Pilatove uvjerenosti o njegovoj nedužnosti.
Svakako privlači pozornost da u tome kratkom istražnom postupku pred Pilatom, Isus odgovara na pitanja koja su mu postavljena, uz dvije iznimke. Na dva pitanja ne daje odgovor. Prvo je: Što je istina?, a drugo ono koje se odnosi na njegovo podrijetlo: Odakle si ti?, to jest: Što je tvoje izvorište, tvoj identitet? Tko si ti, Isuse? Što je zapravo bit tvoje osobe, tvoga nauka, tvoje poruke?

Isus mu ne odgovara, jer će svoj odgovor dati kasnije; objavit će se u otajstvu križa. Križ je istina o Bogočovjeku i u njemu se vidi odakle dolazi i radi čega je došao. Uostalom, tko ga može nijekati; tko ga nije susreo na svome putu?
Ne prestaje se pokazivati kao: nasilje, bijeda, siromaštvo; kao nedostatak prihvaćanja, poštovanja, blizine bližnjih; kao nesigurnost budućega, kao nezahvalnost ili gubitak nade u kojoj se teško nazire novi početak. Pod teretom križa shvaćamo vrijednost blizine onih koji pomažu, makar malo.

V. Braćo i sestre, večeras smo pred pitanjem na koje svatko mora odgovoriti, da bi mogao živjeti; da ga ne zgnječi teret života: Što je istina? Mi smo došli kleknuti i prihvatiti zagrljaj koji nam daje Bog u svome raspetom Sinu. Tu je istina; istina je križ na ramenima, nošen, podnošen, trpljen, podijeljen s drugima i konačno – uskrsnuo.

U svome životu otkrivamo tu objavu: onomu tko zagrli križ Bog daje snagu uskrsnuća. I dok vjernici svih religija zazivaju Boga u svojim kušnjama i trpljenjima, sada smo kao kršćani okupljeni pred Bogom u patnji njegova Sina, sa sviješću da je križ najčistija slika koju nam je Bog podario o sebi i o nama.

„Da bih znao tko je Bog, trebam samo kleknuti podno križa.“ (Karl Rahner) Tamo vidim čovjeka koji ne traži ništa za sebe; ne viče u svoju obranu, niti uvjerava, niti se pokušava nametnuti, niti poziva: pamtite me, pokušajte razumjeti, branite me… Do kraja zaboravlja sebe i brine se za čovjeka koji umire pokraj njega: Danas ćeš biti sa mnom u raju.

Sveto trodnevlje koje slavimo srce je kršćanstva koje nije ostalo skup misli, zapovijedi, običaja, nego objava radosti za svakoga tko živi i trpi; tko se raduje i želi biti bliz bližnjima. Predivno je spoznati da je temelj kršćanske vjere najljepše što postoji na svijetu – čin ljubavi. Uzvišena ljepota povijesti ostvarila se na Golgoti, gdje se Božji Sin dopušta pribiti čavlima, siromašan i gol, da bi umro iz ljubavi.

VI. Na Kalvariji ljubav piše o sebi slovima ranjenosti, slovima koja se ne brišu i koja nikada ne lažu; slovima milosti. Odatle dolazi i naša ganutost, zatim divljenje, privlačnost i zaljubljenost. Odatle naša spremnost priznati grijehe, oprostiti, pomiriti se, obnoviti ljubav prema Bogu, Crkvi i bližnjima. Odatle dolazi kultura istine koju širi kršćanstvo; odatle dolazi i osporavanje onih koji istinu ne prihvaćaju, pa mičući istinu često žele maknuti križ.

Mi mu se približavamo; vidimo ga pogledom, dodirom, zagrljajem. Vidimo ga slušanjem njegove Riječi, molitvom, poklecanjem, hodom uz svoje bližnje. Idemo prema njemu, jer smo privučeni životom, a ne smrću.
Braćo i sestre, koliko god se pokušali sakriti iza običaja, iza površnosti koju svakoga dana susrećemo u medijima, ovi su dani protkani i otvorenim pitanjem, prisutnim u svemu što živimo: Zašto križ, čemu ta neljudska kazna; i št to slavimo u svetkovini Uskrsa? A Isus s križa ne prestaje govoriti: Vjeruj, tako je lako kada se ljubi.

I kada su ga izazivali da siđe s križa, nije to učinio. Samo Bog, naš Bog ne silazi s križa, jer njegovi sinovi i kćeri ne mogu sići s križa. Tako samo križ otklanja sumnju. Na tome drvetu, u tim čavlima i ranama nema prijevare; nema tragova laži onoga tko je unio u svijet patnju. Pobijeđen je do mjere da niti jedan ljudski krik i neshvatljiva bol više nije poraz. Bog nam s križa i po križu govori: Imaj pouzdanja! Sve je lako, ako vidiš koliko te ljubim.

Pristupimo, dakle, s pouzdanjem Prijestolju milosti. Amen.

 
Ispišite stranicu: