HR

Aktualnosti

Objavljeno: 22.02.2018.

„Papinstvo je Božanska ustanova!“



Na blagdan Katedre svetog Petra zahvaljujemo Bogu za Rimskog Prvosvećenika papu Franju, nasljednika Petrova.

Molimo za papu našega Franju: Gospodin ga sačuvao, poživio ga, blaženim učinio na zemlji i ne dao ga na volju neprijateljima njegovim!

Donosimo propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca, izrečenu u Prvostolnoj crkvi prigodom Papina dana, 11. ožujka 1945.
 
„Papinstvo je Božanska ustanova!“

 »Gospodin ga sačuvao, poživio ga, blaženim učinio na zemlji i ne dao ga na volju neprijateljima njegovim!« To je naša želja, dragi vjernici, i naša molitva, Svemogućem Bogu, prigodom obljetnice krunidbe Svetog Oca, Pape Pija XII.

U jednom društvu, koje se bilo zaputilo na put preko mora, nalazio se i jedan mladić, koji je prvi put putovao parobrodom morem. Pažljivo je promatrao svaku sitnicu na ladi i divio se radinosti mornara. Tek jedan čovjek nije mu se sviđao. Onaj, što je stajao na kormilu. »Onaj čovjek tamo, doviknu mladić nekom starijem putniku, ne radi upravo ništa. Tek tu i tamo makne nešto rukom.« »Mladi gospodine, odvrati mu ovaj, upravo on ima najvažniji i najteži posao. Jer on mora gledati neprestano na kompas i zuriti u daljinu. Jedan krivi potez s njegove strane može u danom času upropastiti lađu i sve nas, koji smo na lađi.«

Ova mi zgoda, dragi moji vjernici, pada na pamet danas, kad slavimo obljetnicu krunidbe Pija XII., koga je Božja providnost postavila kormilarom čovječanstva na olujnom moru sadašnjice, pune tragičnih grozota. Ljudima, kojima je strast zamračila pogled, pričinja se, da je Papa u ovom vrtlogu strasti ličnost, koja samo smeta. Ali onaj koji traži i ljubi objektivnu istinu, gleda u instituciji papinstva jedan od najvećih darova providnosti Božje u sadašnjosti, i zalog sretnije budućnosti čovječanstva. Jer i danas vrijede riječi Svetoga Pisma: »Gdje nema vodstva, propada narod!« (Izr 11,14). Kad bi po nesreći (što se po Božjoj providnosti i milosrđu nikada neće dogoditi), kad bi, velim po nesreći, nestalo duhovnih kormilara čovječanstva, predstavljenih u nasljednicima svetog Petra apostola, onda možete biti uvjereni, da za nekoliko desetljeća ljudsko društvo ne bi bilo ništa drugo, nego jedna ogromna tamnica, u kojoj bi jedni tiranski gospodovali, a drugi bijedno robovali.

Koji tome ne vjeruje, neka upita nepristranu povijest, što je bilo čovječanstvo prije, nego se Kristova Crkva na čelu sa svetim Petrom pojavila na obzorju čovječanstva. Istina, ne možemo zanijekati sjajnih djela ljudskoga duha i prije toga. Još danas se svijet divi djelima kiparstva, slikarstva, graditeljstva Grka, govorništvu, organizatorskom talentu i državničkom umijeću Rimljana. Ali u cijelom starom poganskom svijetu uzalud ćete tražiti ono što je najljepše i najvažnije, a to je puno poštivanje čovječje ličnosti, bez obzira kojemu spolu, rodu, staležu ili narodu pripada. Ropstvo, najgadnije i najstrašnije, bilo je ozakonjeno. I nije čudo, da je onda u samoj Atici na dvadeset tisuća slobodnih ljudi bilo četiri stotine tisuća robova. A kazna ropstva pravno je bila jednaka smrti. Gospodar nije imao nikakve obveze prema svome robu. Zakon je kaznio onoga, koji bi ubio vola, ali je šutke prelazio preko onoga, koji bi ubio roba.

U takvu sredinu stupilo je na poprište kršćanstvo na čelu s papama, da sruši skoro nerazorivu ogradu, koja je postojala u poganskom svijetu između roba i gospodara, i da vrati čovjeku njegovo ljudsko dostojanstvo, dano mu od Stvoritelja svijeta. Papa Grgur Veliki, s kojim kao s Rimljaninom svršava staro doba ropstva, piše jednom zgodom: »Budući se naš Otkupitelj, Gospodar svih stvorenja, zato smilovao nama i uzeo na se ljudsku narav, da snagom svoga božanskoga bića raskine okove ropstva, koji su nas stiskali i vrati nam opet prijašnju slobodu, zato se radi spasonosno, kad ljudi, koje je narav od početka učinila slobodnima a pravo naroda tih podvrglo jarmu ropstva, kad ti ljudi milošću svojih gospodara opet steknu slobodu, za koju su rođeni.«

I uzalud ćete kroz dugu povijest čovječanstva tražiti bilo pojedince bilo institucije, koje bi toliko učinile za poštivanje čovječje ličnosti i ljudskog dostojanstva, koliko božanska institucija papinstva. A za današnjeg Papu Pija XII. možemo reći, da je sjajna zvijezda na tamnom obzorju čovječanstva, koja u tmini razbuktalih strasti ne prestaje svijetliti, te riječju i djelom pokazivati, da je svaki ljudski individuum, bez obzira kojoj rasi, narodu, staležu, dobi ili spolu pripada, neumrla slika jednog te istog modela, Boga Stvoritelja, i prema tome svaki ljudski individuum imade svoja neotuđiva prava, kojih mu nijedna ljudska vlast ne smije oduzeti. A koliko vrijedi ljudska ličnost u sustavima, koji se blatom nabacuju na Crkvu i njezinog predstavnika Svetog Oca, koliko vrijedi čovjek u poretku, koji ne računa s Bogom, to prepuštam vama, dragi slušatelji, da prosudite sami. Ne sumnjam nimalo, da će taj sud biti sto posto pozitivan za Crkvu i njezine vrhovne glavare, a porazan za one, kojima je sloboda ljudske ličnosti na jeziku, a u praksi je gaze nogama. I tko bi tvrdio protivno, tomu možemo primijeniti riječi Svetoga Pisma: »Usta njihova ne govore istine.« (Ps 5,10).

Ne trpe danas međutim samo pojedinci. Trpe i čitavi narodi. A mali i slabi narodi upravo strahuju za svoju budućnost, jer je jedino mjerilo međunarodnog i međustaleškog poretka postala pesnica. I kad gledamo danas predstavništvo grube sile, i nehotice nam pada na um ona slika iz Svetoga Pisma, koja ga tako dobro karakterizira: »Obučeni su u nasilje kao u haljine.« (PS 73,6). I nehotice nam pada na um ona zgoda iz početka srednjega vijeka, koju je neumrli Rafael ovjekovječio na jednoj slici, a to je susret hunskoga kralja Atile s Papom Lavom I. Sa sjevera jurila je prema jugu u smjeru Rima strahovita bujica Huna. Sudbina grada izgledala je zapečaćenom. I kad je sve klonulo, otac kršćanstva Leo 1., na čelu izaslanstva stupa pred Atilu kod Mantove. O tom susretu zabilježio je, papinstvu nimalo skloni, povjesničar Gregorovius: »Nastup mirnoga, dostojanstvenoga Pape pred jednim od najgroznijih ubojica povijesti, koji je bio na putu da sruši središte civilizacije, pripada k najuzvišenijem stavu, što ga je ikada u svim vremenima zauzeo koji čovjek, i osigurava Lavu neumriost, jer su takvi čini rijetki.« (Gregorovius I, 192).

A kad gledamo djelovanje jednoga od nasljednika Lavovih, Pape Pija XII., kojemu je Providnost Božja dosudila da bude svjedokom još strašnijega pokolja čovječanstva, onda možemo reći, da nije ni u čemu posramio svoga predšasnika. Makar nema nikakve fizičke sile na raspolaganju, diže svoj glas na obranu slabih i malenih, kad je 1941. rekao: »Na polju novoga poretka, utemeljenog na moralnim načelima, nema mjesta povredi slobode, cjelovitosti i sigurnosti drugih naroda, ma kakva bila njihova teritorijalna prostranost i sposobnost njihove obrane. Ako je neizbježivo, da velike države zbog svoje veće mogućnosti i moći utiru put za uređenje gospodarskih skupina između njih i malih i slabih naroda, ipak je nemanje nepobitno pravo istih na poštivanje njihove slobode na političkom polju, na djelotvornu zaštitu one neutralnosti u međudržavnim sporovima, koja im pripada po naravnom i međunarodnom pravu, na zaštitu njihovog gospodarskog razvoja, jer samo na taj način moći će postići jednako opće dobro, materijalno i duhovno blagostanje vlastitog naroda.« (Messaggio Nat. 1941.).

Mislim, dragi slušači, da vam ne trebam tumačiti, tko je istinski zaštitnik slabih i malenih naroda. Imate zdrave oči i ogledajte se svijetom, da li su mali narodi sigurniji za svoju slobodu i nezavisnost u poretku, koji se osniva na nauci Crkve i njezinih vrhovnih predstavnika, ili u poretku, koji se osniva na načelu pesnice.
 
Čini se, međutim, da i danas još vrijede riječi: »Mundus vult decipi, ergo decipiatur! - Svijet hoće da ga se vara, pa neka mu bude!« Ja pak smatram, da je časnije i korisnije učinio psalmist govoreći: »Put istine izabrah i naputaka tvojih nisam zaboravio.« (PS 119,30).

Htio bih na koncu istaći još jednu besmrtnu uslugu, koju Pio XII. čini danas čovječanstvu, dosljedno nauci, koju je donio na svijet utemeljitelj Crkve Isus Krist. A to je pobijanje nečovječne mržnje, koja danas razdire svijet, i neprestano naglašavanje potrebe ljubavi među ljudima, narodima i državama. U božićnoj poruci 1940. naglasio je stoga načelo: »Neophodno potrebna pretpostavka novoga poretka je pobjeda nad mržnjom, koja danas dijeli narode, a prema tome odreknuća sustava a i praksa, od kojih (mržnja) uvijek poprima novu hranu ...

Tko žudi za istinskim dobrom naroda, tko nastoji doprinijeti, kako bi se očuvale od nenadoknadivih šteta moralne i duhovne baze za buduću suradnju naroda, taj će smatrati za svoju svetu dužnost i uzvišeno poslanje, da ne pusti propasti u mislima i čuvstvima ljudi naravne ideale istinoljubivosti, pravde, uljudnosti i suradnje u dobru, a nadasve uzvišeni vrhunaravni ideal bratske ljubavi, koju je Krist donio na svijet.« (Messaggio Nat. 1940.).

Danas vlada svijetom mržnja, kao što sami imate prilike vidjeti u dnevnom životu naroda i države. Ne preza se ni pred najkrvavijim zločinima prema ljudima, koji drukčije misle nego njihovi protivnici. I najveći zločini pokrivaju se plaštem pravde prema načelu - summum jus summa iniuriav»[279] Ne preza se ni pred najvećim klevetama crkvenih poglavara, da se poluči stanoviti cilj. Zar da mi uzvratimo istom mjerom? Ne!

Nego slijedeći pouku vrhovnog tumača Kristove nauke, odgovaramo svima onima, koji ih mrze i kleveću: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!« (Lk 23,34). Uvjereni smo naime, da mržnja ne može nikada trajno dominirati svijetom, i da će jednoć morati ustupiti mjesto slozi i ljubavi među ljudima. A još više smo uvjereni, da nikada ne može grubi materijalizam trajno slaviti slavlje nad duhom. Jer, Kristova se riječ ne poriče: »Duh je koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa.« (Iv 6,63). Ne sumnjamo ni časa, ma kako bile teške žrtve, da će iz ovoga strašnog hrvanja izaći kao pobjednik Kristova Crkva, kojoj je danas na čelu nasljednik sv. Petra, Pio XII., propovjednik mira i ljubavi na zemlji.

Da Mu Gospodin bude u pomoć, zato Ga molimo danas iz dubine srca!
 
Katolički list, br. 11. (1945.),81.-82.
 
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 422–426.
Foto: servitedomino.blogspot.hr
Ispišite stranicu: