Aktualnosti

U povodu ovogodišnjeg Stepinčeva grob blaženog Alojzija uz mnogobrojne hodočasnike pohodili su i svećenici studenti Papinskog instituta Santa Maria dell'Anima, na čelu s rektorom mons. dr. Franzom Xaverom Brandmayrom.

Papinski institut Santa Maria dell'Anima u Rimu je odgojno-obrazovna institucija u kojoj borave svećenici studenti, uključujući i nekoliko hrvatskih svećenika. U Institutu trenutno boravi jedan svećenik Zagrebačke nadbiskupije -  vlč. mr. Tomislav Škender, koji je ujedno i organizator hodočašća studenata. 

Rektor Brandmayr za Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije progovorio je, između ostalog, o motivima hodočašća u Zagrebačku nadbiskupiju, izazovima svećeništva u suvremenom svijetu, svećeničkim zvanjima u zemljama njemačkog govornog područja, ali i o duhovnoj baštini bl. Alojzija Stepinca.

Kako ste se odlučili hodočastiti u Zagrebačku nadbiskupiju upravo na blagdan blaženog Alojzija Stepinca?

Odlučili smo posjetiti grad Zagreb i vašu Nadbiskupiju kad smo čuli da je u vašoj mjesnoj Crkvi proglašena Godina svetog Josipa. To je bio prvotni motiv našeg putovanja. Dok smo razgovarali o mogućnosti hodočašća javila se ideja da to učinimo upravo na blagdan blaženog Alojzija Stepinca.

Taj nam je datum i najviše odgovarao, budući da je to vrijeme kad su ispitni rokovi već završeni što je bilo važno za naše svećenike koji su zapravo studenti.

Kako se približavalo vrijeme našeg hodočašća, moram reći da je interes naših svećenika pitomaca za Hrvatsku rastao. Budući da u Zavodu boravi nekoliko svećenika iz Hrvatske, njihovi prijatelji su se i uoči puta zanimali za vašu zemlju.

Rektor ste institucije u kojoj borave svećenici studenti u Rimu. Koje su, po Vašem mišljenju i dosadašnjem bogatom iskustvu, najvažnije kvalitete jednog svećenika?

Na to je pitanje teško odgovoriti. Svaki poziv je poseban. Vjerujem da Bog zove različite ljude i svakoga na poseban način. Kad mislim na svećenike iz našega Zavoda mogu reći da su svi veoma sposobni za Božji poziv koji su prihvatili. Kad se osvrnem na sve ove godine koje sam proveo kao rektor Zavoda Santa Maria dell'Anima i sve razmotrim, moram reći da nije bilo previše razloga za brigu o kvaliteti i sposobnosti onih sedamdesetak svećenika koji su u posljednjih šesnaest godina boravili u našem Zavodu.

Ali kada govorimo o karakteristikama potrebnim za svećenički poziv, njih je doista teško specificirati jer je svaki čovjek različit pa u toj svojoj različitosti odgovara u službama koje mu Crkva povjerava. Izazov je upravo za biskupe da svojim svećenicima povjere odgovarajuću službu. Ipak, rekao bih da je temeljna karakteristika svećenika da bude čovjek molitve. To je osnovno! Doduše, to vrijedi za svakog kršćanina.

Nadalje, mislim da nakon toga dolazi poštovanje prema svetoj liturgiji. Smatram da postoji širok raspon mogućnosti za svakog svećenika, u smislu njegova pastoralnog djelovanja, ali krucijalno je da se on prepoznaje kao „liturg“, kao osoba kojemu je doista najvažnije da slavi sveta liturgijska otajstva. Možda to vama Hrvatima nije upitno, ali za nas koji dolazimo iz njemačkog govornog područja to nije slučaj pa si to moramo stalno i iznova posvješćivati.  

Koje biste izazove i poteškoće za svećenika izdvojili, s obzirom na suvremenu kulturu u kojoj djeluje?

Naravno da na svakog svećenika utječe suvremena digitalna kultura, ali mislim da je važno sačuvati neposrednost u odnosu s ljudima. Pozvani smo pristupati ljudima osobno, licem u lice. To ne znači da nećemo koristiti suvremene medije, nego smo pozvani njima se pravilno služiti. Riječ je o sredstvima koja nam pomažu ostvariti susret s ljudima, a ne zamijeniti ga.

Ključ je u tome da budemo bliski ljudima. Upravo kako bih svojim svećenicima iz Zavoda naglasio važnost raspoloživosti odlučio sam da će prekrasna crkva Santa Maria dell'Anima, koja je povezana s našim Zavodom, tijekom dana biti otvorena za posjetitelje i da će pritom jedan svećenik uvijek biti dostupan za razgovor i svetu ispovijed. Na početku su neki svećenici bili skeptični glede tog prijedloga. Morate znati da u Rimu ima jako puno crkava i svećenika.

Dolazili su s knjigama za fakultet i brevijarom da tako provedu vrijeme u crkvi, ali ubrzo su ljudi počeli dolaziti pa za čitanje nije više bilo vremena. Stoga mogu zaključiti da nas ljudi trebaju, traže nas i moramo biti tu za njih.

I sâm sudjelujem u toj inicijativi te mogu posvjedočiti da nam svakodnevno dolaze ljudi koji žele razgovor ili ispovijed. To „sjedenje“ u crkvi je važan znak neposrednosti, znak da smo na raspolaganju ljudima.



Temeljno poslanje Vašeg Zavoda je osigurati dobre uvjete za svećenike studente. Što još Vaš Zavod nudi pitomcima?

Sretni smo što smo vezani za našu crkvu i župu Santa Maria dell'Anima u kojoj je razvijen pastoral vjernika njemačkog govornog područja koji žive u Rimu. Od početka nam je bilo važno omogućiti svećenicima studentima da uz svoj studij imaju i određenu pastoralnu zadaću.

Bilo je inicijativa da se to promijeni i da se odvoji župa od Zavoda, ali nismo to prihvatili budući da su župa i Zavod povezani od samih početaka.

Povijesno gledano, naš je Zavod i nastao od crkve koja se brinula za hodočasnike iz prostora nekadašnjeg Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda. Našim svećenicima pomažemo da što bolje upoznaju Rim, njegovu povijest i kulturnu baštinu te, dakako, da iz prve ruke dožive Svetog Oca i njegovo poslanje pastira univerzalne Crkve.  

Hrvatski svećenici već tradicionalno dolaze u Vaš Zavod zbog studija. Koja su Vaša iskustva?

Već sam spomenuo da je naš Zavod povezan sa Svetim Rimskim Carstvom u smislu da su biskupi s područja koja su nekad bila u sastavu tog carstva, svoje svećenike mogli poslati k nama. Danas su se stvari promijenile, ali primjerice kad sam prošlog ljeta posjetio skandinavske zemlje, otkrio sam da u svim biskupijama ima barem jedan svećenik koji je boravio u našem Zavodu.

Od kraja 19. stoljeća najviše naših pitomaca dolazilo je s područja Austro-Ugarske monarhije. Stoga je naš Zavod otvoren i Hrvatima. Otkad sam u službi rektora, moram reći da mi je veliko zadovoljstvo u Zavodu imati i svećenike hrvatskih biskupija, od Zagreba do Mostara, s kojima doista imam sjajna iskustva. Sviđa mi se što kod vaših svećenika primjećujem bogatstvo razlika, ovisno o biskupijama iz kojih dolaze. Drago mi je da sam posjetio gotovo sve vaše biskupije i moram kazati da mi je svugdje bilo jednako lijepo.
 
Dolazite iz Austrije gdje je vidljiva velika kriza svećeničkih zvanja, kao i u drugim zemljama njemačkog govornog područja. Kako to komentirate?

Imam dojam da u Austriji pomalo izlazimo iz te krize zvanje jer se uočava stanoviti rast, ali očito je da u Njemačkoj prava kriza tek počinje. Stanje je jako loše. Ne znam koji su razlozi toj krizi. Kada bih to znao dobio bih Nobelovu nagradu za teologiju. Sigurno je da puno stvari utječe na tu krizu.

Blaženi Alojzije Stepinac je svojim životom posvjedočio vjernost Bogu i Crkvi. Što to svjedočanstvo govori današnjim mladim svećenicima koji se nalaze pred izazovom vjernosti Bogu, Crkvi i narodu u svijetu koji se toliko brzo mijenja?

Čini mi se da je ta vjernost o kojoj govorite danas pred još većim izazovima. Tada su pred blaženim kardinalom Stepincem bili komunisti kao nepopustljivi protivnici Crkve. Danas su ti protivnici manje vidljivi, gotovo skriveni. Izgleda da nam dolazi sve radikalniji ateizam. Na području prirodnih znanosti on je vrlo snažan i gotovo da je zabranjeno otvarati vjersko pitanje u tim krugovima.

Ateizam postoji zadnjih dvjesto godina, naročito u filozofskim krugovima, ali nikad kao danas nije predstavljao toliki izazov za vjeru običnih ljudi. Zanimljivo je primijetiti kako danas ateizam postaje sve agresivniji, ali moramo biti jako oprezni da ne podlegnemo napasti da tu agresivnost svojim postupcima samo pojačavamo. To je naravno jako teško. Čini mi se da je položaj Katoličke Crkve u odnosu prema suvremenom ateizmu negdje u sredini između dvaju ekstrema.

Važno je da je kardinal Stepinac ostao vjeran Crkvi jer je tako pružio svjedočanstvo nama danas. Zadivljuje me kod Stepinca da je ostao vjeran, premda je bio svjestan da mu papa u tim uvjetima nije mogao pomoći. Taj Stepinčev stav želim vidjeti i kod nas svećenika, osobito u trenucima poteškoća. Svećenici u svom životu, kao i drugi ljudi susreću se s raznim pitanjima, stavovima pa i sumnjama, no upravo je ta vjernost Crkvi, Kristovoj zaručnici, izvor snage da ne ostave Božji narod i da mogu i u društvu ispravno djelovati.