Aktualnosti

Brojni turisti svakodnevno obilaze zagrebačku katedralu i katedralno dvorište. Mnogi od njih prvi put se na licu mjesta susretnu s informacijom da je katedrala najveća hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske kulturne baštine, a katedralne zidine i kule,  izgrađene tijekom XV. stoljeća, jedne od najbolje očuvanih renesansnih obrambenih zidina u Europi.
 

Ispod sjevernog dijela Nadbiskupskog dvora, uz kapelu sv. Stjepana iz 13. stoljeća, tijekom ovog ljeta za turiste je na hrvatskom i engleskom jeziku priređen prigodni sadržaj za upoznavanje prošlosti Zagrebačke nadbiskupije, a povodom tri zanimljive obljetnice. Tisuće posjetitelja zaustavilo se posljednjih nekoliko mjeseci uz ponuđene sadržaje u arkadama Nadbiskupskog dvora, fotografiralo i ponijelo lijepu uspomenu iz hrvatske metropole.

Prigodom 100. obljetnice rođenja zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića postavljen je originalni gipsani kip tog značajnog zagrebačkog nadbiskupa, djelo akademskog kipara Tomislava Kršnjavija, čiji je brončani odljev prije 5 godina postavljen u Petrinji ispred crkve sv. Lovre, gdje je kardinal Kuharić 10. kolovoza ratne 1991. godine izrekao u propovijedi znamenite riječi: "Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela! To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"
 

Isti kipar – Tomislav Kršnjavi - izradio je novi brončani kip, visine 225 cm, koji će u srijedu 2. listopada 2019. godine, biti otkriven i blagoslovljen u Pribiću, rodnoj župi sluge Božjega, kardinala Franje Kuharića.

Na prigodnoj informativnoj ploči, postavljenoj ispod arkada Nadbiskupskog dvora u Zagrebu, ovim je riječima sažet život kardinala Kuharića: „Rođen je 15. travnja 1919. godine u župi Pribić. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Nakon službe kapelana u Radoboju, imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak. U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946., a nakon što je ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, bila mu je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Pukim slučajem izbjegao je planirano ubojstvo 22. veljače 1947. Bilo je to razdoblje najžešćih progona svećenika. Nakon napada na Lovru Galića, župnika župe Okićka sv. Marija, 1950. godine, upravljao i tom župom oko 2 godine. U jesen 1957. godine premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja župnika Stjepana Kolandera, imenovan je župnikom. Imenovan je pomoćnim zagrebačkim biskupom bulom pape Pavla IV. 16. veljače 1964. Za  biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper.

Apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije imenovan je 20. kolovoza 1969. godine, a 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom te je od jeseni iste godine izabran za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju u Rimu, 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom. Nadahnut životom nadbiskupa Alojzija Stepinca, ustajao je - i ustrajao - u obrani vjere, prava i dostojanstva svake ljudske osobe, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima, kako u doba komunizma, tako i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere, branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

Doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog pohoda pape Ivana Pavla II. Zagrebu i Hrvatskoj prigodom 900. obljetnice utemeljenja Zagrebačke nad/biskupije 11. rujna 1994. godine. Preminuo je 11. ožujka 2002. godine i pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Njegov nasljednik, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pokrenuo je 11. ožujka 2012. postupak za proglašenjem blaženim kardinala Kuharića.“

Uz kip kardinala Kuharića, u arkadama Nadbiskupskog dvora, postavljen je gipsani kip i podatci o bl. Alojziju Stepincu prigodom 85. obljetnice imenovanja zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva (28. svibnja 1934.) te biskupskog ređenja u zagrebačkoj katedrali 24. lipnja 1934. Kip je djelo kipara Tomislava Kršnjavija, a brončani odljev je postavljen ispred crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Benkovcu, u svibnju 2017. godine.

Stepinčev životopis zažet je ovim riječima: „Rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću, župa Krašić. Zaređen je za svećenika Zagrebačke nadbiskupije 26. listopada 1930. Kao mladi svećenik karitativno djeluje u gradu Zagrebu te potiče osnivanje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva nadbiskupa Antuna Bauera te je iste godine zaređen za biskupa, tada najmlađeg u Europi. Upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom preuzeo je 7. prosinca 1937. Aktivno djeluje na svim područjima crkvenoga života, posjećuje  vjernike diljem svoje velike Nadbiskupije i utemeljuje mnoge župe u gradskim predgrađima, koja su naselili brojni doseljenici, naviješta Božje vrjednote i neumorno se zauzima za ljudska prava. Tijekom Drugoga svjetskoga rata poduzima sve što je bilo u njegovoj moći da se pomogne svima koji su bili u životnim opasnostima zbog svoje vjere i nacionalnosti. Dolazak partizanskih snaga dočekao je u Zagrebu 8. svibnja 1945., ali već  17. svibnja 1945. uhićen je prvi put a 18. rujna 1946. ponovno je uhićen u Nadbiskupskom dvoru, kamo se više nikada nije vratio. 30. rujna 1946. počeo je montiran sudski proces protiv njega, koji završava 11. listopada 1946. osudom na 16 godina zatvora i gubitak svih građanskih prava na 5 godina. 19. listopada 1946. zatočen je u zatvor u Lepoglavi, a 5. prosinca 1951. premješten je u kućni pritvor u rodni Krašić. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 12. siječnja 1953. ali kardinalski biret nije nikada preuzeo jer bi odlazak iz njegove Nadbiskupije mogao tadašnjim vlastima poslužiti da mu zabrane povratak u zemlju. Izmučen planskim maltretiranjem od tadašnje komunističke vlasti 10. veljače 1960. umire u Krašiću na glasu svetosti i mučeništva. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici. 4. prosinca 1980. započeo je proces za njegovu kanonizaciju. 3. listopada 1998., prigodom drugoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Mariji Bistrici.

U nastavku procesa kanonizacije, Postulatura bl. Alojzija Stepinca za proglašenje svetim predstavila je čudesan događaj koji je ispitan na Liječničkom vijeću Kongregacije za proglašenje svetih (21. ožujka 2014.) i na Kongresu konzultora teologa iste Kongregacije (3. lipnja 2014.). Tijekom 2016. i 2017. godine, na inicijativu pape Franje, održano šest sastanaka Mješovitog povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve, čiji je zadatak bio zajedničko razmatranje lika i uloge kardinala Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata.“

Uz životopis bl. Stepinca istaknut je citat iz propovijedi na završetku pokorničke procesije grada Zagreba, na svetkovinu Krista Kralja, 31. listopada 1943., u kojem Stepinac brani dostojanstvo svake ljudske osobe: „Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnog zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome (…). Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne –- jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači, upravo tako, čovjek kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imadu neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja.“

Prigodom 360. obljetnice postojanja i kontinuiranoga korištenja u obredima Velikoga tjedna (1659-2019) postavljena je izložba „Božji grob Zagrebačke katedrale - vrhunsko remek-djelo crkvene i kulturne baštine Hrvatske zaslugom biskupa Petra Petretića“, koja donosi fotografije Božjeg groba, prijepis i prijevod latinskih tekstova te povijesno-teološki opis tog jedinstvenog predmeta Riznice zagrebačke katedrale.

Nedjeljko Pintarić