Aktualnosti

Život ga nije mazio. S dvije i pol godine ostaje bez majke, 5 godina kasnije napušta roditeljski dom, a ubojstvo njegova strica don Ilije od četničke ruke zauvijek mu mijenja život.

Na ovogodišnje je Petrovo (29. lipnja), 95-godišnji Vladislav Tomas proslavio 72 godine svećeništva, te time „zaradio“ časnu titulu nestora - najstarijeg svećenika po ređenju u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Turbulentna povijest njegova svećeničkog služenja započinje u Kloštru Podravskom gdje provodi svega 72 dana. Ubrzo će župa u Hrvatskoj Dubici postati njegov dom pune 42 godine.

Tadašnji župnik Venko završio je u zatvoru zbog lažnih optužbi i sisački ga je sud osudio na smrt - govori Tomas i otkriva pozadinu svojeg dolaska u Dubicu. Župa je bila u nezavidnom duhovnom, materijalnom i ekonomskom stanju pa je često znao zavapiti: „Gospodine Bože, pomozi mi nositi ovaj križ.“ Usto, brizi mu je povjerena i župa u Bosanskoj Dubici, koja pripada Banjolučkoj biskupiji, a koja je brojila tek 300-tinjak vjernika.

Kako bi materijalno obnovio župu, Tomas je zajedno sa svojim župljanima izgradio pilanu i kupio zemljište na kojem je pravio i pekao ciglu. Usprkos volji i hvalevrijednim inicijativama, Tomas je bankrotirao, zatvorio pilanu i otkazao rad. Nije dosta imati školu, treba imati pameti i treba voditi računa o tome s kime čovjek posluje - prisjeća se Tomas riječi njegova prijatelja kojeg je zatražio savjet.



Neumorni radnik nije tu stao. Nastupila je era motorizacije i bilo je potrebno otvoriti jednu autoškolu za pripremanje vozačkog ispita bogoslova, časnih sestara i svećenika. Ni milicijska podmetanja i montiranja da ga se optuži za neprijateljsko djelovanje nisu ga pokolebala u služenju i njegovim namislima. Kroz njegovu autoškolu prošlo je 104 kandidata u 4 godine, a kako je rekao, bila je to izvrsna prilika za pastoralno djelovanje i evangelizaciju. Nemoguće je da kandidat u 30 sati vožnje ne progovori. Većina ih se otvori kao knjiga. Nestaje tajni. Neki čak postaju novi ljudi - ističe Tomas.

Dolazi 1988. godina i trenutak kada mu blagopokojni kardinal Franjo Kuharić povjerava upravu crkve Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju. Početkom rata Zagreb se širi, broj sprovoda se povećava a Tomas je i dalje sam na Mirogoju. Što je bilo više posla, to se više razvijala moja bolest od koje sam godinama patio – upala žuči i gušterače. Čak sam 120 dana proveo u bolnici - napominje.

Neumorni radnik nije tu stao. Iako su ga svi otpisali i nisu vjerovali da će preživjeti, dvije godine nakon operacije, 1994, vraća se na Mirogoj gdje slavi svoj zlatni jubilej, 50 godina svećeništva.

Ipak, moždani udar 1998. godine prisilio je kardinala Kuharića da umirovi Tomasa, koji je dugogodišnji pastoralni rad u župama danas zamijenio zasluženim odmorom u Svećeničkom domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu.

Rado i sa suzom u oku prisjeća se trnovitog puta i s nesumnjivim pokrićem poručuje mladoj braći svećenicima: „Ne polažite mnogo nade u svoje sposobnosti! Ako Bog ne blagoslovi tvoj rad, uzalud ti je sav trud.“

O sedamdesetoj obljetnici njegova ređenja, preč. Vladislav Tomas izdao je drugo, promijenjeno izdanje knjige „Život u vjeri, nadi i ljubavi“.