Sinoda

Nakon gotovo 91 godine, Zagrebačka nadbiskupija sljedećeg tjedna započinje svoj sinodski hod. Tajnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije dr. Denis Barić u razgovoru za Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije otkriva o čemu će članovi Sinode raspravljati, koje izazove Sinoda stavlja pred našu mjesnu Crkvu, te što možemo očekivati po završetku zasjedanja.
 
Pred nama je prvo zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Kako jednostavnim rječnikom opisati što Sinoda zapravo jest?
 
Najjednostavnije, rekao bih da je Sinoda najznačajnije okupljanje jedne mjesne Crkve u određenome povijesnom trenutku. U tome smislu, i kanonsko pravo navodi da je Sinoda skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji imaju zadatak pomoći dijecezanskom biskupu na dobrobit čitave biskupijske zajednice (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 460). Ukoliko pak gledamo etimološki, riječ sinoda potječe iz grčkoga jezika i njezino je doslovno značenje „doći zajedno“, „zajednički put“ (synodos).
 
Mogli bismo u tome smislu reći da Sinoda, prije svega, postaje zajednički hod svih članova jedne mjesne Crkve s ciljem da se pomogne (nad)biskupu u vođenju zajednice vjernika. Samo bih još napomenuo da valja razlikovati biskupsku Sinodu i biskupijsku Sinodu. Dok je naša Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije biskupijska Sinoda, svjedoci smo, primjerice, da se u Rimu redovito ili pak izvanredno održava biskupska Sinoda koja okuplja biskupe iz čitavoga svijeta s ciljem da rasprave o nekoj važnoj temi za život Crkve i da promiču usku povezanost između pape i biskupa.
 
Do prosinca 2017. godine održat će se 5 sjednica. Prva sjednica predviđena 9. i 10. prosinca tematizira Crkvu zagrebačku u djelu evangelizacije. O čemu će se točno raspravljati?
 
To je prevažna tema. Naime, u tome ćemo tematskome području promišljati i raspravljati o navještaju Božje riječi u našim zajednicama, o evangelizaciji, katehezi, vjeronauku, te o življenju Radosne vijesti i Objave u našemu svakodnevnom životu. To su teme bliske svakome vjerniku, jer bitno smo upućeni na riječ Božju u euharistijskome slavlju, u drugim oblicima bogoslužja, u molitvenim zajednicama, u obitelji.

Dovoljno je samo prisjetiti se koliko pojedine župne zajednice u našoj Nadbiskupiji pridaju pozornosti riječi Božjoj, pa organiziraju, npr. biblijska bdjenja, danonoćno čitanje Svetoga pisma i sl. Sve je to pokazatelj da je riječ Božja živa i da ima svoje mjesto u našemu svakodnevnom vjerničkom hodu. Nadalje, susrećemo se s različitim oblicima vjerskoga odgoja u našoj nadbiskupiji (župna kateheza, školski vjeronauk, vjerski odgoj u predškolskim ustanovama). Tu želimo vrjednovati prijeđeni put i biti otvoreni prema novim izazovima koje pred nas stavljaju vrijeme i kontekst u kojemu živimo.
 
Ostale teme zasjedanja?
 
Ostale teme zasjedanja vezane su uz: Crkvu zagrebačku u slavljenju Kristova otajstva gdje želimo izbliza promotriti i raspravljati o različitim oblicima liturgijskih slavlja u našim zajednicama; Crkvu zagrebačku u zajedništvu svoga poziva i poslanja pri čemu želimo upoznati bogatstvo života nadbiskupijske zajednice kako bi na svim razinama života mogla ostvarivati svoje poslanje; te naposljetku, Crkvu zagrebačku u hrvatskome društvu gdje se želimo usredotočiti na pojedine sadržaje vezane uz djelovanje Crkve u društvu.
 
Gledajući sva četiri tematska područja sinodskih zasjedanja u cjelini, uvijek se znam prisjetiti jedne sjednice za izradu Radnoga dokumenta Sinode, na kojoj je prof. emeritus Tomislav Ivančić rekao da četiri dijela Dokumenta sadržajem odgovaraju temama četiriju konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila: Lumen gentium (vjerničko „biti“ Crkve zagrebačke), Dei verbum (o Božanskoj objavi i naviještanju u našim zajednicama); Sacrosanctum concilium (o slavlju Kristova otajstva u životu naših zajednica) i Gaudium et spes (o životu Crkve zagrebačke u suvremenome društvenom kontekstu).


Foto: Dr. Denis Barić sa svojim suradnicima iz Tajništva Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije

Kada je 1925. godine sazvana Prva sinoda Zagrebačke nadbiskupije, nadbiskup Antun Bauer pred kler je stavio „nagomilane crkvene i vjersko-moralne probleme“ (usp. Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke, 1925). Koje probleme biste danas istaknuli kao goruće?
 
Ne bih toliko govorio o problemima, već o izazovima s kojima se Crkva zagrebačka danas susreće, i čini mi se kako je od iznimne važnosti tragati danas za određenim rješenjima, na temelju kojih ćemo moći ići u susret izazovima. Čvrsto sam uvjeren da će jedno od mjesta tih i takvih traganja biti i sinodska dvorana. Istom, još bih se nakratko vratio na riječ „problem“ koju ste apostrofirali u pitanju. Naime, rijetko se danas govori o onome što je dobro, lijepo… U tome smislu, mišljenja sam da će članovi Sinode unijeti u Sinodu i primjere, poticaje koji su dobri i koji su dobro zaživjeli u nekoj zajednici, a možda nisu prepoznati na razini cijele Nadbiskupije.

Kao tajnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije upoznati ste s cijelim organizacijskim procesom. Koliko je trebalo vremena da dođemo do ove, završne faze? Koji dio biste izdvojili kao najizazovniji?
 
Čitavo razdoblje pripreme Sinode bilo je vrlo izazovno! Svi zajedno prošli smo put (synodos) koji nije bio lagan, katkada neizvjestan, ali ohrabreni Božjom riječju i molitvom, došli smo do ovoga radosnog trenutka početka sinodskih zasjedanja. Čak bih rekao da je ovo razdoblje sada još više izazovnije, nepredvidljivije… No, gledajući unazad nekoliko godina, kroz koje sam izbliza bio uključen u pripremu Sinode kao tajnik, rekao bih da je izazovno vrijeme bilo ono u kojemu sam kao član Radne skupine, pod predsjedanjem kardinala Bozanića, sudjelovao u izradi Radnoga dokumenta Sinode. Održali smo zajedno 21 sjednicu, zajednički promišljali, ispravljali i upozoravali jedni druge, međusobno se obogaćivali mišlju…

A ovih dana, u susretu s imenovanim članovima Sinode, napose s vjernicima laicima, osjetio sam njihovu radost zbog mogućnosti sudjelovanja u radu Sinode, te spremnost pomoći u samim pripremama sinodskih zasjedanja i sudjelovati u radu Sinode, što me osobno istinski obogatilo i ohrabrilo.


 
Tko će sve zasjedati na sjednicama Sinode? Koliko članova broji Sinoda i imaju li svi jednako pravo glasa?
 
Valja razlikovati članove Sinode po pravu (na temelju službe koju vrše u nadbiskupijskoj zajednici: pomoćni biskupi, biskupski vikar, sudski vikar, članovi Prezbiterskoga vijeća, članovi Zbora savjetnika, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, dekani i tajnik Sinode), zatim izabrane članove (imenovane na temelju rezultata izbora provedenih u vjerničkim zajednicama: predstavnici redovnika i redovnica, trajnih đakona, vjernika laika, vjeroučitelja, bogoslova, nastavnika visokih crkvenih učilišta, mladih te vjerničkih društava, udruga i crkvenih pokreta) te pozvane članove (prema slobodnom imenovanju Nadbiskupa).
 
Kad govorimo o članovima Sinode, posebno bih želio istaknuti činjenicu sudjelovanja na Sinodi vjernika laika i predstavnika redovničkih zajednica, kao novost postkoncilske obnove Crkve. Tako će se sada po prvi puta u povijesti naše mjesne Crkve u sinodskoj dvorani zajedno okupiti i promišljati i prezbiteri i redovnici/ce te vjernici laici, odnosno sve strukture naše mjesne Crkve.
 
Nadbiskup je za članove Sinode imenovao ukupno 175 osoba, te još 21 prezbitera kao zamjenike prezbiterima koji su u njihovim dekanatima izabrani za članove Sinode, a eventualno će biti spriječeni sudjelovati na zasjedanjima. Svi članovi Sinode čine skupštinu, aktivno sudjeluju na sinodskim zasjedanjima te imaju jednako pravo govora i glasa.
 
Možemo li govoriti o ciljevima i očekivanim plodovima Sinode? Čemu se smijemo nadati?
 
Glavni cilj sazivanja i odvijanja Sinode svakako je duhovna i pastoralna obnova naše Nadbiskupije. To je znakovito sadržano i u geslu Sinode: „Hodimo u novosti života“ (Rim 6,4). Toliko se toga dogodilo na crkvenom i društvenom planu od posljednje Sinode Crkve zagrebačke 1925. godine, čiji zaključci su još uvijek na snazi u našoj mjesnoj Crkvi. Zato, upravo Sinodom želimo snažnije odgovoriti na pitanje tko je za nas Krist, što je za nas Crkva, osnažiti vjernost Kristu i Evanđelju, savjetom pomoći Nadbiskupu u vođenju naše mjesne Crkve, posvijestiti poslanje kršćana u društvu i ojačati prisutnost u svijetu, potaknuti novi dinamizam, jačati i razvijati komunikaciju i zajedništvo u biskupijskoj zajednici.

To su neki ciljevi, odnosno izazovi o kojima govorite u Vašemu pitanju, i toplo se nadam da će nas navedeni izazovi usmjeriti prema plodovima koje bi Sinoda trebala donijeti. Na tu nakanu i molimo u našoj mjesnoj Crkvi, pa ujedno i koristim ovu prigodu pozvati sve vjernike naše Nadbiskupije da svojim molitvama pridonesu uspjehu Sinode.