Kardinalova homilija na božićnoj misi

25.12.2019.




Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na danjoj Misi
Zagreb, Katedrala, Božić 2019. godine.
 
Liturgijska čitanja: Iz 52,7-10; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18
 
Draga braćo i sestre!
 
1. »Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu« (Iv 1, 14).

Taj je događaj promijenio tijek povijesti. Isus, vječna Riječ Očeva, snagom Duha Svetoga, uzeo je ljudsko tijelo – utjelovio se, rođen je u Betlehemu od Blažene Djevice Marije i postao jedan od nas, nama u svemu jednak, osim u grijehu. To je Božić!

Sveti evanđelist Ivan zapisao je: »i nastani se među nama« (Iv 1,14). Po Božiću Bog postaje naš sumještanin, svoju kuću podiže među našim kućama. Od svete betlehemske noći sve do danas, Bog na poseban način prebiva među nama. Isus poznaje naše životne prilike, naša pitanja i izazove, tjeskobe i žalosti, radosti i nadanja. Poznaje ih jer nije daleko od nas. Nije stranac koji pohađa te odlazi, već sumještanin koji ostaje.

Hrvatski Božić pjeva: »S neba siđe dolje radi grešnika. Rodi se u štali radi čovjeka«. Bog je uvijek za čovjeka: za tebe, za mene, za svakoga od nas. U Isusu Kristu Bog se nastanio među ljudima, a mi smo dobili brata i Gospodina. Po Božiću u sve međuljudske odnose, napose u naše obitelji, ulazi nova radost i nada.

2. Ovih ćemo dana u našim crkvama, u našim kućama i na drugim mjestima našega Grada, rado zastati pred jaslicama: promatrati ih, meditirati i moliti. Iako je prošlo više od dvije tisuće godina od prvoga Božića, slaveći Božić svake godine mi na zadivljujući način postajemo suvremenici novorođenoga Sina Božjega. To posebno doživljavamo pred božićnim jaslicama. Upravo nam prikaz jaslica, kako je uoči Božića napisao papa Franjo u svojem Apostolskom pismu, pomaže ponovno oživjeti povijest onoga što se zbilo u Betlehemu. Naime, jaslice dotiču naša osjetila i pozivaju nas »da se osjetimo dijelom povijesti spasenja kao suvremenici događaja koji je živ i stvaran u najrazličitijim povijesnim i kulturnim okruženjima« (Papa Franjo, Admirabile signum, 3).
           
Zašto jaslice privlače i pojedince i obitelji, i djecu i starije, i tolike ljude bez obzira na njihov društveni položaj? Papa Franjo nam je ponudio odgovor ovim riječima: »Jaslice nam omogućuju vidjeti i dotaći (…) jedinstveni izvanredni događaj koji je promijenio tijek povijesti i prema kojem se određuje računanje godina prije i nakon Kristova rođenja. Način na koji Bog djeluje ostavlja nas malene bez daha, jer se čini nemogućim da će se On lišiti svoje slave da postane čovjekom poput nas. Kakva li iznenađenja vidjeti Boga koji radi sve isto što i mi: spava, hrani se majčinim mlijekom, plače i igra se kao i sva druga djeca! (…). Dakle jaslice, dok nam prikazuju Boga onakvim kakav je ušao u naš svijet, potiču nas na razmišljanje o tome da je naš život dio Božjega života; pozivaju nas da postanemo njegovi učenici, ako želimo postići konačni smisao života« (Admirabile signum, 8).
          
3. Dragi vjernici, Bog se nikada nikoga ne odriče. Božić sve povezuje: i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. To je vidljivo i u prikazu Isusova rođenja. Ne pokazuje li nam to spominjanje sv. Ivana Krstitelja kao preteče Isusova dolaska u današnjem Evanđelju? Ne potvrđuje li to Poslanica Hebrejima kad spominje proroke? Nije li i starozavjetni prorok to opisao u viđenju kada naviješta da se na Sion vraća Gospodin? Bog je poslao svojega Sina da nas spasi, no ne tako da bi poništio sve što je ranije učinjeno, nego tako što je čitavoj povijesti, koja je prethodila, dao novi smisao. Zato je »Isus novost usred ostarjela svijeta«, a moglo bi se reći da je svojim rođenjem »došao iscijeliti i ponovno izgraditi, vratiti svijetu i našemu životu izvorni sjaj« (Papa Franjo. Admirabile signum, 4).
           
To je često suprotno od ljudskoga postupanja. Tako, na primjer, kad netko u društvu dolazi s takozvanim novim, revolucionarnim idejama, pritom nerijetko nastoji omalovažiti, odreći se, izbrisati i uništiti sve što je ranije postojalo. Međutim, dokle god smo svjesni onoga što nam je prethodilo i ako objektivno i istinski vrjednujemo prijeđeni put, uistinu napredujemo na solidnom, baštinjenom tlu, jer tko vlastitu prošlost prepušta zaboravu, gubi budućnost.
           
Danas, na Božić,  samo usput spominjem kako smo prije trideset godina, točno 14. prosinca 1989. godine, nešto više od mjesec dana poslije pada Berlinskog zida, mi katolički biskupi ondašnje države, predvođeni tadašnjim predsjednikom BK i nadbiskupom zagrebačkim kardinalom Franjom Kuharićem, poslali Apel za slavljenje Božića. Naime, do tada je u nas bilo zakonski propisano da je Božić najobičniji radni dan. Štoviše, na Božić se moralo raditi, a djeca i mladi ići u školu. Za službeni kalendar i javna sredstva priopćavanja Božić nije postojao.
           
Biskupi su u svojem Apelu napisali »…mi katolički biskupi, svjesni odgovornosti koju Crkva ima u službi svijetu, dužni smo vjernicima i svoj javnosti staviti pred oči i na srce potrebu hitnog rješavanja stanovitih pitanja koja su osobito važna za istinski rast slobode, dostojanstva, prava čovjeka i naroda, čemu teži sva povijest spasenja. Kao kršćanima i baštinicima civilizacije koju s pravom zovemo kršćanskom i u uvjetima suvremenog vjerskog i svjetonazorskog pluralizma, pozivamo sve odgovorne da se pitanje slavljenja Božića hitno riješi u skladu s cjelokupnom tradicijom te civilizacije kako je to u našoj zemlji bilo riješeno do godine 1946.«
           
Biskupi su napisali i sljedeće: »U jeku suvremenih promjena, osobito u socijalističkim europskim zemljama, bjelodano je da božićni sadržaji svojom istaknutom čovječnošću na osobnom, obiteljskom i društvenom planu promiču rast slobode i pridonose slozi«. U Apelu stoji i da je »do besmisla bolno doživljavati svake godine dolazak silnog mnoštva naših radnika iz Europe zajedno s njihovom djecom, dok njihovi ovdašnji srodnici i vršnjaci moraju te dane provoditi na radnim mjestima i u školama«.
           
Nije to bilo tako davno, samo prije tridesetak godina, kad je hrvatski narod živio pod vlašću koja je pod svaku cijenu nastojala postići da se kolektivno zaboravi Božić. Ističem to ne zato da bismo se vraćali u to razdoblje i davali mu važnost i snagu veću nego što mu pripada, nego da se vidi da je Bog jači od svakoga zla. Upravo nam božićno otajstvo pokazuje da pred jednim Djetetom, koje je u potpunosti ovisno o ljubavi svojih roditelja, mogu utihnuti razorne svjetske sile. Zato se ne treba umarati u davanju priznanja svim hrvatskim obiteljima koje su hrabro i postojano, tijekom svih minulih razdoblja, često ne pitajući za cijenu, čuvale Božić kao najveće bogatstvo. Upravo ovaj naraštaj to im mora priznati, jer njihova vjernost Božiću, naša je baština. Zato nije pretjerano reći da je odnos Božića i obitelji uzajaman – jer obitelji čuvaju Božić, a Božić čuva obitelji.
           
4. Draga braćo i sestre, Božić je obiteljski blagdan, ili blagdan obitelji, jer se upravo u svjetlu Božića radosno okuplja obitelj koja u obiteljskom zajedništvu slavi rođenje Isusa Krista. Ali istodobno i sama svetkovina Božića ima obiteljski karakter. To nam govori o uzajamnoj povezanosti obitelji i Božića. Naime, samoj obitelji uzvišeno značenje daje upravo činjenica da je sam Bog želio da se njegov Sin rodi u obitelji. Kršćansko otajstvo obitelji može se u potpunosti razumjeti samo u svjetlu Očeve beskrajne ljubavi objavljene u Kristu.
           
Papa Franjo u postsinodalnoj pobudnici »Amoris laetitia - Radost ljubavi« to ovako objašnjava: »Utjelovljenje Riječi u ljudskoj obitelji, u Nazaretu, svojom je novošću promijenilo povijest svijeta. Moramo uroniti u otajstvo Isusova rođenja, u Marijin 'da' anđelovu navještenju, kada je Riječ začeta u njezinu krilu, kao i 'da' Josipa, koji je dao ime Isusu i skrbio se za Mariju. Moramo razmatrati radosti pastirâ pred jaslicama, poklon mudraca i bijeg u Egipat, u kojem je Isus dijelio iskustvo svog naroda u progonstvu, progonjen i ponižen. Moramo razmišljati o pobožnom Zaharijinu očekivanju i njegovoj radosti zbog rođenja Ivana Krstitelja, o ispunjenju obećanja obznanjena Šimunu i Ani u Hramu i diviti se učiteljima Zakona koji su slušali mudrost djeteta Isusa. Moramo zatim zaviriti u tih trideset dugih godina u kojima je Isus zarađivao za kruh radom svojih ruku, moleći u sebi tradicionalne molitve i izraze vjere svog naroda i učeći o vjeri svojih predaka, sve dok nije učinio da donese ploda u otajstvu Kraljevstva. To je otajstvo Božića i tajna Nazareta puna ljepote obiteljskog života!« (Amoris laetitia, 65).
           
Tim svojim riječima Sveti je Otac divno sažeo božićno otajstvo i život Isusove obitelji, a svaki njegov dio zaslužuje da se nad njim zastane i promišlja.  
         
5. Braćo i sestre, pred suvremenim obiteljima nalaze se novi izazovi, jer »treba uzeti u obzir sve veću opasnost pretjeranog individualizma, koji izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaćaju kao neka apsolutnost« (Amoris laetitia, 33). Papa Franjo doslovno nam je poručio: »Neka nitko ne misli da je slabljenje obitelji kao prirodnog društva utemeljenog na braku nešto korisno za društvo u cjelini. Događa se sasvim suprotno: to predstavlja prijetnju za zreli rast pojedinaca, njegovanje zajedničkih vrednota i etički napredak gradova i država« (Amoris laetitia, 52).
           
Dragi vjernici, očito je da svako vrijeme donosi nove izazove. Stoga nam upravo po Božiću dolazi odgovor: Nijedna osoba, nijedna obitelj nisu prepušteni sami sebi u suočavanju sa životnim izazovima, jer je u našoj sredini prisutan Bog koji se u Isusu, rođenom u Betlehemu, približio svakoj ljudskoj osobi. Kad bi bilo suprotno, tada se pred Božić ne bi pojačavala čežnja članova obitelji da budu zajedno; tada se ne bi oni koji su osamljeni još više utjecali blizini drugih ljudi. To je privlačnost Boga u Božiću koji ljubavlju prožima sve ljudske odnose.
           
6. Stoga, danas na svetkovinu Božića, molimo: Neka Božić preko nas dođe u naše obitelji; neka svi koji su bolesni, osamljeni, siromašni, razjedinjeni, žalosni, i potrebni ljudske i obiteljske topline preko nesebičnoga služenja naših obitelji osjete da je Božić, novorođeni Sin Božji, prisutan i živ među njima.
           
Neka Božić bude svugdje gdje je potrebna riječ utjehe, ohrabrenja; ondje gdje je potrebno ispunjenje pravednosti; ondje gdje rane zbog ponižavanja ne cijele! Neka svjedočanstvo božićne vjere dođe i među one koji žive u uvjerenju da im Bog nije potreban i neka osjete da im Isus nudi ono za čim istinski teže. 
           
Božić se, draga braćo i sestre, ne odriče čovjeka, ne odriče se obitelji, ne odriče se društva u cjelini, nego ga nježno dotiče. Božić je darovan svima: očevima i majkama, djedovima i bakama, djeci i mladima, obiteljima i pojedincima, posebno siromašnima i napuštenima, Božić je darovan svim ljudima. Neka se milina Novorođenoga Sina Božjega, rođenoga od Djevice Marije, te pod očinskim zagovorom sv. Josipa i blaženog Alojzija Stepinca, razlije na sve obitelji, na sav hrvatski narod, na sve ljude i čitav svijet. 
           
Drage sestre i draga braćo u Kristu, i svi vi ljudi dobre volje, miljenici Božji, svima vama i svima do kojih dopiru ove riječi neka je ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!
 
 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr