Riječ Nadbiskupa

Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici i redovnice, dragi bogoslovi,
braćo i sestre u Kristu!
 
1. »Što mi je činiti da život vječni baštinim?« Tako glasi pitanje zakonoznanca koje može djelovati uobičajeno, jer smo ga toliko puta čuli. Pa ipak, nije uobičajeno. Ponajprije zbog toga što je u našemu vremenu neobično da netko istinski pita o vječnome životu. Zanimljivo je također da je u tom pitanju Isusov sugovornik povezao vječni život s činjenjem: Što mi je činiti? Tako se, možda i ne želeći, zakonoznanac našao u duhu Isusovih riječi: da je važno ono što netko čini, a ne samo što govori. To je vidljivo u slici Posljednjega suda u kojemu je važno ono što smo učinili jednomu od najmanjih, pa do svete Euharistije u kojoj svaki put ponavljamo Isusove riječi: Ovo činite meni na spomen.

Vrijedno je primijetiti da u Isusovu odgovoru, nakon pitanja o tome što piše u Zakonu, postoji i drugo pitanje koje glasi: Kako čitaš? Dva Isusova pitanja nisu puko ponavljanje, nego označavaju povezanost između poznavanja i činjenja: što i kako. Božje se zapovijedi može poznavati i kao takve ih pokušati nametnuti, ali da bi ih se na ispravan način vršilo potrebni su i srce i duh. Pitanje: »Kako čitaš?« je pitanje kako u nama odjekuje Božja riječ, kako u svome životu utjelovljujemo Riječ.

Zakonoznanac mu odgovara na pitanje 'što', ali očito da je važniji odgovor izostao, budući da pita o bližnjemu. Tako Isus s teorijskoga nauka prelazi na pripovijedanje prispodobe. Tu je još vidljivija razlika između reći i činiti. Izgovaranje riječi može u sebi nositi neistinu, nesporazume, višeznačnost, dok su djela jasnija i ona otkrivaju istinitost stavova i riječi. U svome životu trajno susrećemo potrebu da naša vjera iz govorenja prijeđe na činjenje.
 
2. Svećenik i levit iz Isusove prispodobe nisu pomogli unesrećenomu čovjeku, poštujući Zakon (odredbe iz Levitskoga zakonika i Knjige Brojeva) koji je branio da se dodirne mrtvaca ili ranjenika, jer tako 'onečišćeni' ne bi mogli sudjelovati u hramskome bogoštovlju. Takvo držanje propituje naše razloge kada i zašto ne pomažemo drugima. Uvijek se mogu naći opravdanja za zaobilaženje čovjeka u potrebi.

Ovom prispodobom Isus osvjetljava Stari zavjet novim svjetlom. Bog se utjelovljuje i postaje bližnji čovjeku koji je grijehom izranjen i prepušten umiranju. Zato nam je danas ovo Evanđelje darovano na našem svećeničkom hodočašću u Svetoj godini milosrđa. Ono nam pokazuje ne samo tko je naš bližnji nego komu smo mi bližnji. Još i više. Pokazuje kako trebamo postati bližnji ljudima u potrebi, kako se darivati drugima. Najkraći je put da vidimo potrebe, a ne da mjerimo zasluge.

Taj stav kojim iskazujemo milosrđe, u kojemu postoji suodnos i sućut, leži u Istini da je naš Bog sućutni Bog kojemu smo na srcu. Upravo to pobjeđuje možda i najveći ljudski strah naše civilizacije, strah od samoće. Ako se netko brine za drugoga, strah i tjeskoba gube svoju snagu.

Isus nas uči djelovati na određeni način – snagom ljubavi. Tada se mijenja naš život i život drugih, jer druge ne nastojimo pretvoriti u predmete svoje sebičnosti, nego postajemo sudionici velikodušne Božje prisutnosti. Naročito mi, svećenici.
 
3. Draga subraćo, danas smo došli moliti Gospodina da nas obnovi na ovome hodočašću; došli smo osvježiti se u Kristovu milosrđu, pod pogledom nebeske Majke Marije i blaženoga Alojzija Stepinca. Ovamo smo došli ponovno čuti poziv koji nam je uputio Isus kada nas je pozvao da ga slijedimo izbliza. Ovamo smo došli iznova tražiti način kako biti bližnji, kako služiti u svećeničkom pozivu.

Pritom ne smijemo previdjeti da su dvojica koja su mimoišla nevoljnika pripadala skupini ljudi koji su svakoga dana bili u dodiru s Božjom riječju, sa Svetim spisima i predajom. I mi se nalazimo u opasnosti da na putu svoje službe previdimo bitno – čovjeka i tako prijeđemo »na neko drugo evanđelje«, koje zapravo i ne postoji, kako nam je to rekao apostol Pavao. Njegove riječi, koje su nam naviještene, nalaze se na samome početku Poslanice Galaćanima. U tim je riječima moguće naći uvod i razlog njegova pisanja, u kojemu je jasno naglašeno da mu nije stalo do toga da ugodi ljudima, nego da bude Kristov sluga, da bude nositelj Božje objave.

Upravo u tom ozračju susrećemo Blaženu Djevicu Mariju i blaženoga Alojzija Stepinca kao pratitelje u našemu svećeničkom životu. U njima je Bog očitovao smisao, zahtjevnost i ljepotu kršćanskoga poslanja.
 
4. Željeli smo se, kao svećenici Zagrebačke crkvene pokrajine, u Izvanrednome jubileju milosrđa susresti upravo ovdje u Svetištu Majke Božje Bistričke, na 18. obljetnicu proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca, kako bismo pod okriljem Blažene Djevice Marije, u spomenu na to predivno slavlje koje je ispunilo srca vjernika, osjetili ne samo proročku snagu pohoda svetog pape Ivana Pavla II., nego ujedno bili zahvaćeni darom one iste blizine blaženoga Alojzija kojom je živio zajedništvo Crkve i bio bližnji ljudima u raznim potrebama.

Lijepo je osjetiti da se tijekom desetljeća, a naročito od njegove beatifikacije i posebno u posljednje vrijeme, proširilo zanimanje za upoznavanje Blaženika. To se osobito primjećuje među mladima. I razna događanja, pa i kušnje koje prate iščekivanje njegova proglašenja svetim, prigoda su da dublje prodiremo u otajstvo toga dara koji ostaje našim kompasom s kojim trebamo uskladiti i smjer našega hoda. Razmatrajući naviještenu Božju riječ danas izdvajam tri središnja naglaska za nas: navještaj vječnosti, življenje Kristova milosrđa, svjedočenje Božje prisutnosti u spomenu i nadi.
 
5. U riječima i djelima blaženoga Alojzija pronaći ćemo puno primjera njegova zalaganja za istinu, pravednost, poštivanje ljudskoga dostojanstva, solidarnost, hrabrost, za vrijednosti koje prepoznaju i ljudi koji nisu kršćani, niti su vjernici. I kada se isprepletu sve niti njegova života, dolazimo do jedne koju ne smijemo zanemariti ni previdjeti – vječnost. Sve što je živio, živio je u svjetlu vječnosti i mjerio mjerom vječnoga.

To se ne tiče samo njegovih velikih odluka koje je donosio kao pastir Crkve, nego i osobnih osluškivanja, traženja, privlačnosti i odmaka. Blaženi se Alojzije ne može razumjeti bez svjetla vječnosti. Jednako tako, život u ozračju pogleda prema vječnosti pokazuje nam da je njegova snaga bila nošena snagom Božjega Duha. Zadivljujuće je vidjeti što je sve Duh Sveti činio u sasvim običnim okolnostima, baš kao i u najzahtjevnijim povijesnim trenutcima u kojima ljudska snaga nije bila dostatna.

To govori nama, draga subraćo svećenici, da smo pozvani biti navjestitelji vječnosti; da to treba usmjeravati naš život, da nam je Bog svojim pozivom i našim odazivom povjerio nešto čime ne možemo raspolagati ljudskom mudrošću, nego Božjim Duhom. Zato i ne smijemo svoje svećeništvo mjeriti mjerom prolaznoga, niti ugađati ljudima. Jer time ljudima ne bismo činili dobro. Ljudima najviše pomažemo ako ih usmjerujemo na susret s Bogom u svjetlu vječnosti.

Upravo zato se mi svećenici ne smijemo pretvoriti u neku vrstu 'društvenih službenika', po mjeri socijalnih projekata, društvenih ili medijskih očekivanja, politike. Ne možemo stoga prihvaćati nikakve saveze koji ne sadrže obzore vječnosti, koji nisu pročišćeni neprolaznim.
 
6. Blaženi Alojzije nam je zagovornik u življenju Kristova milosrđa. I svećenik ne može biti Kristov svećenik, ako ne očituje milosrđe. A kako smo ga mi pozvani očitovati pokazuje naš Blaženik. To milosrđe izrasta iz otajstva Crkve. Kao svećenici nismo tek pojedinci, nego smo u zajedništvu vjere, u nadahnućima Duha Svetoga koji »potpomaže našu nemoć« (Rim 8, 26).

To iskazivanje milosrđa polazi od poniznosti i od prepoznavanja Božje pomoći. Koliko je samo puta blaženi Kardinal govorio o svojoj nedostojnosti, malenosti te istodobno veličao Božju prisutnost, njegov plan i njegovo djelovanje! Milosrđe nije samo čin velikodušnosti srca. Ono je i čin odgovornosti koja odražava nemoć i ranjenost onoga tko je u potrebi, ali jednako tako i ranjivost onoga tko pomaže. Tu se vidi da milosrđe ne pripada neodređenome suvišku, nego istinskoj nužnosti koja izgrađuje odnose ljubavi snagom Križa i Uskrsnuća. Zato je itekako shvatljiva Kardinalova privrženost riječima sv. Pavla: »Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu« (Gal 6, 14).

Braćo, dobro znamo da svećenik nije gospodar otajstava Božje ljubavi, niti je gospodar crkvenoga ustroja, nego u svemu – služitelj. Tako nam svima treba biti cilj da se po nama vidi Božje milosrdno lice: u našim molitvama, u susretima, u suradnji s vjernicima, u pomaganju ljudima u nevolji, u našoj velikodušnosti i nesebičnosti, u našoj vjernosti i predanosti.
 
7. Kao što je blaženi Alojzije upravo neodvojiv od Crkve, neodvojiv je i od hrvatskoga naroda i njegove povijesti. Zato se našao u središtu suvremenih gibanja u našemu društvu. Pravednik je uvijek smetnja nečasnim planovima. On nas kao svećenike poziva na svjedočenje Božje prisutnosti u spomenu i nadi. Što to znači?

Iz dana u dan suočavamo se s pozivima da treba zatvoriti rasprave o prošlosti i otvoriti se budućnosti. Mi pak uvijek iznova napominjemo da se nije moguće otvoriti budućnosti sa zatvorenim arhivima koji skrivaju istinu i s dokumentima nad kojima imaju nadzor oni koji su prije osamostaljivanja Hrvatske imali politički i društveni nadzor nad ljudima.

Kao i u ono vrijeme, njima i danas smeta kardinal Stepinac, jer ideologija nije mogla imati nadzor nad njegovim životom i savješću. Do nje su pokušali doprijeti. Kada to nisu uspjeli, pokušali su lavinom neistina ugušiti spomen. To je plan koji se i dalje provodi, s drugim naglascima i s nešto prilagođenijim ciljevima. Kada se, dakle, otvore arhivi, oni poznati i oni koji nisu dani ni na kakav uvid javnosti, tada će prestati i besplodne rasprave.

Kao svećenici odgovorni smo čuvati spomen na bližu i daljnju povijest naše Crkve i naroda. Osim što trebamo nastaviti gajiti plemenit odnos prema spomenu, pozvani smo također nositi kršćansku nadu u sredinu u kojoj djelujemo. Kad je u svibnju 1934. godine na leđa našega Blaženika pala biskupska odgovornost, jasno je predvidio budućnost koja će biti pod znakom križa te se iz dubine vjere čvrsto naslonio na Boga: »In te, Domine, speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!« U toj je nadi pokazao snagu ustrajnosti prihvaćajući pred Bogom odgovornost za svoje vrijeme te je smjelo i neustrašivo koračao putem života.

U kršćanskoj nadi oslonjeni na Boga, poput našeg Blaženika, prihvatimo i mi, draga subraćo, svaki na svom mjestu odgovornost za svoje vrijeme da izvršimo zadaću koju nam je Bog namijenio. Naše je polazište u Božjemu planu i njegovoj volji; naš je cilj nebesko kraljevstvo koje se ostvaruje po milosrđu i ljubavi ovdje na zemlji, u svakodnevnim susretima koji postaju tragovima vječnosti.
 
8. Kao zagrebački nadbiskup metropolit, s ovog mjesta priopćujem dragoj subraći biskupima i prezbiterima sufraganskih biskupija naše crkvene pokrajine da će s Božjom pomoći nakon duže pripreme na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2016. godine, svečanim bogoslužjem u zagrebačkoj prvostolnici biti otvoreno zasjedanje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije koje povjeravamo posebnom zagovoru blaženog Alojzija Stepinca. Svi mi, osim Križevačke eparhije, baštinici smo Prve sinode Zagrebačke nadbiskupije koja je održana sada već davne 1925. godine.

U vremenu u kojem sada živimo, Crkva zagrebačka po završetku Godine milosrđa želi na sinodskom putu moliti i tražiti na što je Duh Sveti potiče. Molimo i želimo da Sinoda bude naše razmatranje i naš govor na putu o tome tko je za nas Isus Krist, što je za nas Crkva, što drugi govore o nama i što bismo trebali činiti da se bolje vidi Božja prisutnost među nama i u svijetu. U crkvenom zajedništvu, dok molimo pomoć odozgor, želio sam i ovu nakanu, draga subraćo, podijeliti s vama preporučujući taj pothvat u zajedničke molitve.
 
9. Draga subraćo, dok smo na osamnaestu obljetnicu beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca okupljeni pred Marijom, Majkom Božjom Bistričkom, raste u nama radost i zahvalnost. Njezin odgovor Anđelu: Neka mi bude nije moguć bez pogleda na vječnost. Ona je darovala sebe, da bismo susreli Lice milosrđa, ona je u svome srcu čuvala spomen ljubavi u najvećemu trpljenju i vjerom dočekala nadu uskrsnuća. Stoga danas zaufano ponavljamo:
Marijo, Kraljice svećenika, moli da vidimo svijet pogledom vječnosti.
Majko Božja Bistrička, pomozi nam biti služiteljima milosrđa.
Blaženi Alojzije, spomeni nas se pred Gospodinom, izmoli nam hrabrost nade i nauči nas kako biti bližnji ljudima u potrebi.
Amen.