Riječ Svetog Oca

“Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7, 32)

Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo. Naša duhovna i materijalna bogatstva dovedena su u pitanje i otkrili smo kako nas je obuzeo strah. Zatvoreni u tišini svojih domova otkrili smo koliko je važna jednostavnost i držati pogled usredotočen na ono bitno. Shvatili smo koliko nam treba novo bratstvo sposobno za međusobno pomaganje i uzajamno poštivanje.

Ovo je povoljno vrijeme za »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet […]. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem […]. To rušenje samih temeljâ društvenog života na kraju može dovesti samo do toga da se borimo jedni protiv drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i okrutnosti, i zaprekâ rastu istinske kulture brige za okoliš« (Enc. Laudato si’, 229). Riječju, teške ekonomske, financijske i političke krize neće prestati sve dok odgovornost koju svaki od nas mora osjećati prema bližnjemu i prema svakoj osobi bude tek mrtvo slovo na papiru.


“Pruži ruku siromahu” je, dakle, poziv na odgovornost i izravno predano zalaganje za svakog onoga koji osjeća da ga je zadesila ista sudbina. To je poticaj da preuzmemo na sebe breme najslabijih, kao što podsjeća sveti Pavao: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! […] Nosite jedni bremena drugih« (Gal 5, 13-14; 6, 2). Apostol uči da sloboda koja nam je darovana smrću i uskrsnućem Isusa Krista predstavlja za svakog od nas odgovornost staviti se u službu drugih, prije svega najslabijih. To nije tek neobavezni poticaj, nego uvjet za autentičnost vjere koju ispovijedamo.

19.6.2020.

Mojsijeva molitva

Mojsije nije zanijekao Boga, ali ne niječe ni svoj narod. Dosljedan je svome narodu i dosljedan Božjem glasu. Mojsije, dakle, nije autoritarni i despotski vođa. Štoviše, u Knjizi Brojeva ga se opisuje kao „veoma skromnog čovjeka, najskromnijeg čovjeka na zemlji“ (usp. 12, 3). Unatoč svom povlaštenom položaju, Mojsije ne prestaje pripadati onomu mnoštvu siromašnih duhom koji žive uzdajući se u Boga koji je popudbina na njihovom putu. On je čovjek iz naroda.

Tako će Mojsijeva molitva po svom obliku biti u pravom smislu riječi zagovorna molitva (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2574). Njegova vjera u Boga sjedinjena je s osjećajem očinstva koji gaji prema svome narodu. U Svetome pismu ga se obično prikazuje s rukama pruženim u vis, prema Bogu kao da tako samog sebe čini mostom između neba i zemlje. Čak i u najtežim trenucima, čak i onog dana kad narod odbacuje Boga i njega samoga kao vođu i pravi si zlatno tele, Mojsije naprosto ne može odbaciti svoj narod. To je moj narod. To je tvoj narod. To je moj narod. Ne niječe ni Boga ni narod. I govori Bogu: „Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao“ (Izl 32, 31-32). Mojsije ne da svoj narod ni za što. On je most, zagovornik. To dvoje, narod i Bog, a on između. Ne prodaje svoj narod kako bi izgradio vlastitu karijeru. Nije laktaš, nego je zagovornik: za svoje ljude, za one koji su njegove krvi, za svoju povijest, za svoj narod i za Boga koji ga je pozvao. On je most. Lijepog li primjera za sve pastire koji trebaju biti „most“! Zato ih se naziva pontifex – mostovi. Pastiri su mostovi između naroda kojemu pripadaju i Boga kojemu pripadaju po pozivu. Takav je i Mojsije. „Oprosti Gospodine mom narodu njegov grijeh. Ako ne, izbriši i mene iz svoje knjige. Ne želim graditi karijeru na račun svoga naroda.“

To je molitva koju istinski vjernici gaje u svom duhovnom životu. Čak i ako vide mane ljudi i da su se udaljili od Boga ti molitelji ih ne osuđuju, niti ih odbacuju. Stav zagovora je svojstven svecima koji su, po uzoru na Isusa, „mostovi“ između Boga i njegovog naroda. Mojsije je u tome smislu bio najveći Isusov prorok, naš zagovornik i posrednik (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2577). Isus je i danas pontifex, most između nas i Oca. Isus nas zagovara, pokazuje Ocu rane koje su cijena našeg spasenja i zagovara nas. I Mojsije je slika Isusa koji danas moli za nas, zagovara nas.
17.6.2020.

Dva ploda Euharistije

Isus je prisutan u sakramentu Euharistije kako bi bio naša hrana, da bismo ga primili i da bi u nama postao obnavljajuća snaga koja ponovo vraća energiju i želju da se nakon svakog zaustavljanja i pada ponovno vratimo na pravi put. No to zahtijeva naš pristanak i spremnost da dopustimo da se preobrazi nas same, naš način razmišljanja i djelovanja. U protivnom euharistijska slavlja na kojima sudjelujemo svode se na prazne i formalne obrede. Toliko puta neki idu na misu zato što se mora ići, kao neki društveni čin, koji se poštuje, ali koji je čisto društveni. Ali otajstvo je nešto drugo: prisutan je Isus koji nas dolazi nahraniti.

Drugi je učinak zajedništva. Sveti Pavao je to izrazio ovim riječima: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi“ (r. 17). Radi se o međusobnom zajedništvu onih koji sudjeluju u Euharistiji do te mjere da postaju među sobom jedno tijelo, kao što je jedan kruh koji se lomi i dijeli. Mi smo zajednica koja se hrani Kristovom tijelu i krvlju. Zajedništvo u Kristovu tijelu djelotvoran je znak jedinstva, zajedništva i međusobnog dijeljenja. Ne možemo sudjelovati u euharistiji, a ne zalagati se oko iskrenog uzajamnog bratstva. Ali Gospodin dobro zna da za to nisu dovoljne naše ljudske snage. Štoviše, zna da će uvijek među njegovim učenicima biti prisutne napasti suparništva, zavisti, predrasude, podjele… Svima su nam poznate te stvari. I zbog toga nam je ostavio sakrament svoje stvarne, konkretne i trajne prisutnosti, tako da, ostajući ujedinjeni u njemu, uvijek možemo primiti dar bratske ljubavi. „Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9), rekao je Isus, a to je moguće zahvaljujući Euharistiji. Ostati u prijateljstvu, u ljubavi.

Taj dvostruki plod Euharistije: prvi, jedinstvo s Kristom i drugi, zajedništvo među onima koji se njime hrane, stalno stvaraju i obnavljaju kršćansku zajednicu. Crkva čini Euharistiju, ali na još temeljniji način Euharistija čini Crkvu i omogućuje joj da bude njezino poslanje, prije no nešto što ona čini. To je otajstvo zajedništva Euharistije: primati Isusa da nas preobrazi iznutra i primati Isusa da čini od nas jedinstvo, a ne podjelu. Neka nam Presveta Djevica pomogne da uvijek s divljenjem i zahvalnošću prihvaćamo veliki dar koji nam je Isus dao, ostavivši nam sakrament svojega Tijela i Krvi.
14.6.2020.

Jakovljeva molitva

Borba s Bogom je metafora molitve. U drugim se prigodama Jakov pokazao sposobnim razgovarati s Bogom, doživljavati ga kao prijateljsku i blisku prisutnost. Ali iz te noći, kroz borbu koja je dugo potrajala i u kojoj je gotovo podlegao, patrijarh izlazi promijenjen. Promjena imena, promjena načina života i promjena osobnosti: izlazi promijenjen. Odjednom više nije gospodar situacije – njegovo lukavstvo mu nije od koristi – više nije strateg i proračunat čovjek; Bog ga vraća njegovoj istini o smrtniku koji drhti i koji osjeća strah, jer se Jakov bojao u borbi. Odjednom Jakov nema što drugo prikazati Bogu osim svoje krhkosti i nemoći, pa i svojih grijeha. I taj Jakov je primio Božji blagoslov s kojim ulazi hramajući u obećanu zemlju: ranjiv, i ranjen, ali s novim srcem.

Jednom sam čuo nekog starca – bio je to dobar čovjek, dobar kršćanin, ali grješnik koji je imao veliku vjeru u Boga – kako govori: „Bog će mi pomoći; neće me ostaviti sama. Ući ću u nebo, šepajući, ali ući ću.“ Jakov je prije bio čovjek siguran u sebe, uzdao se u svoju lukavost. Bio je čovjek na kojeg se milost nije mogla „primiti“, „otporan“ na milosrđe; nije znao što je milosrđe. „Ja ovdje vedrim i oblačim!“, nije mislio da treba milosrđa. Ali Bog je spasio ono što je bilo izgubljeno. Dao mu je do znanja da je ograničen, da je grešnik koji treba milosrđe i spasio ga je.


Svi mi imamo jedan sastanak u noći s Bogom, u noći našeg života, u mnogim noćima našega života: trenutke tame, trenutke grijeha, trenutke izgubljenosti. Tu uvijek dolazi do susreta s Bogom. On će nas iznenaditi u času kad to ne očekujemo, kad ćemo stvarno ostati sami. U toj istoj noći, boreći se protiv nepoznatog čovjeka, postat ćemo svjesni da smo tek siromašni ljudi – dopuštam si reći „jadnici“ – ali, upravo tada, u trenutku u kojem se osjećamo „jadnima“ ne smijemo se bojati, jer u tom trenutku Bog će nam dati novo ime, u kojem je sadržan smisao čitavog našeg života; promijenit će naša srca i udijelit će nam blagoslov pridržan onima koji dopuste da ih On promijeni. To je lijep poziv da se prepustimo Bogu da nas promijeni. On zna kako to učiniti, jer poznaje svakog od nas. „Gospodine, Ti me poznaješ“, može reći svaki od nas. „Gospodine, Ti me poznaješ. Promijeni me“.
10.6.2020.

Trojstvo je Ljubav koja spašava svijet

Kad Isus kaže da je Otac dao svoga jedinorođenog Sina, odmah se nekako sjetimo Abrahama i njegova prinošenja sina Izaka, o kojem govori knjiga Postanka (usp. 22, 1-14): ovdje je „mjera bez mjere“ Božje ljubavi. Sjetimo se također kako se Bog objavljuje Mojsiju: pun nježnosti, milosrdan, suosjećajan, spor na srdžbu i bogat milošću i vjernošću (usp. Izl 34, 6). Susret s tim Bogom ohrabrio je Mojsija, koji se, kako se pripovijeda u Knjizi Izlaska, nije bojao stati između naroda i Gospodina, rekavši mu: „Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!“ (r. 9). I tako je Bog poslao svoga Sina. Mi smo sinovi u Sinu snagom Duha Svetoga! Mi smo Božja baština!

Draga braćo i sestre, današnji nas blagdan poziva da se dopustimo očarati Božjom ljepotom; to je ljepota, dobrota i nepresušna istina. Ali i ljepota, dobrota i ponizna istina, koja nam je blizu, koja se utjelovila da bi ušla u naš život, u našu povijest, u moju povijest, u povijest svakog od nas kako bi je svaki muškarac i žena mogli susresti i imati vječni život. A to je vjera: prihvatiti Boga-Ljubav, prihvatiti toga Boga-Ljubav koji se daje u Kristu, koji nam daje Duha Svetog koji nas pokreće; otvoriti se susretu s njim i uzdati se u nj. To je kršćanski život. Ljubiti, susresti Boga, tražiti Boga; i On prvo traži nas, On prvi nas susreće.
7.6.2020.

»Evo me, mene pošalji!« (Iz 6, 8)

»Misija, “Crkva koja izlazi”, nije neki program, nego naum koji se ostvaruje snagom volje. Krist je taj koji daje Crkvi izići iz sebe same. U poslanju naviještanja evanđelja ti se krećeš jer te Duh Sveti tjera i nosi« (Bez njega ne možemo ništa. Biti danas misionari u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2020., str. 14). Bog uvijek prvi ljubi nas i tom nas ljubavlju susreće i poziva. Naš osobni poziv plod je činjenice da smo sinovi i kćeri Božje u Crkvi, njegova obitelj, braća i sestre u onoj ljubavi koju nam je Isus posvjedočio. Svi, međutim, imaju ljudsko dostojanstvo utemeljeno na Božjem pozivu da budu djeca Božja i da u sakramentu krštenja i slobodi vjere postanu ono što su oduvijek bili u Božjem srcu.

Sama činjenica da smo besplatno primili život podrazumijeva poziv da uđemo u dinamiku sebedarja: to je sjeme koje će kod krštenika poprimiti zreli oblik kao odgovor ljubavi u braku i u djevičanstvu za Kraljevstvo Božje. Ljudski se život rađa iz Božje ljubavi, raste u ljubavi i stremi ljubavi. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi, a u svetoj žrtvi Isusa Krista na križu Bog je pobijedio grijeh i smrt (usp. Rim 8, 31-39). Za Boga, zlo – pa čak i grijeh – postaju izazov ljubiti i to ljubiti još većom ljubavlju (usp. Mt 5, 38-48; Lk 22, 33-34). Zato u pashalnom otajstvu Božje milosrđe liječi praiskonsku ranu zadanu ljudskom rodu i izlijeva se na cio svemir. Crkva, sveopći sakrament Božje ljubavi prema svijetu, nastavlja Isusovo poslanje u povijesti i šalje nas svukuda da bi Bog, po našem svjedočenju vjere i naviještanju evanđelja, mogao ponovno očitovati svoju ljubav i dotaknuti i preobraziti srca, umove, tijela, društva i kulture na svakome mjestu i u svakome vremenu.
5.6.2020.

Abrahamova molitva

„Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Bogu“ (Katekizam Katoličke crkve, 2570.). Abraham ne gradi hram, nego put posipa kamenjem koje podsjeća na Božji prolazak. To je Bog koji iznenađuje, kao kad ga posjećuje u liku trojice gostiju koje on i Sara toplo primaju i koji im najavljuju rođenje sina Izaka (usp. Post 18,1-15). Abraham je imao sto godina, a supruga devedeset, , više-manje. I povjerovali su, pouzdali su se u Boga. I Sara, njegova supruga, zače. U toj dobi! To je Bog Abrahamov, naš Bog, koji nas prati.

Tako se Abraham zbližava s Bogom, zna se čak i raspravljati s njim, ali uvijek ostaje vjeran. Razgovara s Bogom i raspravlja s njim. Sve do posljednje kušnje kad Bog od njega traži da žrtvuje vlastitog sina Izaka, sina kojeg je dobio u starosti, jedinog nasljednika. Ovdje Abraham živi vjeru poput drame, poput hodanja naslijepo kroz noć, pod nebeskim svodom koje je ovaj puta bez zvijezda. Mnogo se puta i nama dogodi da hodamo u tami, ali s vjerom. Sâm Bog zaustavit će Abrahamovu ruku koja je već spremna udariti, jer je vidio njegovu uistinu punu raspoloživost (usp. Post 22, 1-19).

Braćo i sestre, učimo od Abrahama, učimo moliti s vjerom: slušati Gospodina, hoditi, razgovarati pa i raspravljati. Ne bojmo se diskutirati s Bogom! Reći ću i nešto što se čini herezom. Mnogo puta sam čuo ljude kako mi govore: „Znate, dogodilo mi se to i to i ja sam se naljutio na Boga“. – „Jesi li imao hrabrosti naljutiti se na Boga?“ – „Da, naljutio sam se.“ – „Ali to je vrsta molitve“. Jer samo se dijete može naljutiti na svoga oca i zatim se ponovno s njim susresti. Od Abrahama učimo moliti s vjerom, razgovarati, raspravljati, ali uvijek spremni prihvatiti Božju riječ i provoditi je u djelo. U svom odnosu s Bogom naučimo razgovarati poput djeteta sa svojim ocem: slušati ga, odgovarati, raspravljati. Ali jasno i otvoreno, poput djeteta s ocem. Tako nas Abraham uči moliti. Hvala.
3.6.2020.

Poruka pape Franje o 50. godišnjici obnove Reda posvećenih djevica

Pedeset godina nakon obnovljenog Obreda, želim vam reći sljedeće: nemojte ugasiti proročanstvo svog zvanja! Pozvane ste, ne zbog vlastitih zasluga, nego milošću Božjom, da svoj život učinite odrazom lica Crkve – Kristove Zaručnice – koja je djevica jer, iako je sastavljena od grešnika, čuva cjelovit poklad vjere, stvara novi život i potiče rast novog čovječanstva.

U zajedništvu s Duhom, cijelom Crkvom i svima koji čuju Riječ Božju, pozvane ste se predati Kristu i reći mu: “Dođi!” (Otk 22,17), te tako prebivati ​​u snazi ​​danoj njegovim odgovorom: „Da, uskoro dolazim!“ (Otk 22,20). Ovaj je Zaručnikov posjet horizont i svrha vašeg crkvenog putovanja, obećanje da ćete biti nanovo prihvaćene svakog dana. Živeći tako “možete biti zvijezde koje vode put svijeta“ (Benedikt XVI., Obraćanje sudionicima kongresa Obred posvećenja djevica, 15. svibnja 2008.).

Potičem vas da ponovo pročitate i meditirate nad tekstovima Obreda, u kojima odjekuje smisao vašeg zvanja: pozvane ste iskusiti, a potom i svjedočiti da nas je Bog, u svome Sinu, najprije ljubio, da je njegova ljubav za sve i da ima snagu obratiti grešnike u svetce. Doista, „Krist je ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ“ (Ef 5, 25-26). Vaši će životi otkriti eshatološku napetost koja oživljava sve stvorenje, koja pokreće cijelu povijest i rađa se iz poziva Uskrsloga Gospodina: „Ustani, ljepoto moja, i dođi!“ (usp. Pj 2,10; Origen, Homilije o Pjesmi nad pjesmama, II, 12).
1.6.2020.

Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini nas novim ljudima

Opraštajući i okupljajući učenike oko sebe, Isus ih čini Crkvom, svojom Crkvom, koja je pomirena i zajednica spremna za poslanje. Pomirena i spremna za poslanje. Kad neka zajednica nije pomirena nije pripravna za poslanje: spremna je za raspru unutar sebe same, spremna je za unutarnje [rasprave]. Susret s uskrslim Gospodinom stubokom mijenja živote apostolâ i pretvara ih u hrabre svjedoke. Naime, odmah nakon toga kaže: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). Iz tih je riječi jasno da su apostoli poslani produžiti isto poslanje koje je Otac povjerio Isusu. „Šaljem vas“: nije vrijeme da budete zaključani niti za žaljenje: žaliti za „dobrim vremenima“, vremenima provedenim s Učiteljem. Radost uskrsnuća je velika, ali to je radost koja se širi, koja se ne smije zadržavati za sebe, treba je davati. U nedjeljama uskrsnoga vremena najprije smo slušali o toj istoj zgodi, zatim o susretu s učenicima iz Emausa, zatim o dobrom pastiru, oproštajne govore i obećanje Duha Svetoga: sve je to usmjereno na jačanje vjere učenikâ – i naše također – s obzirom na poslanje.

Kako bi potaknuo to poslanje, Isus daje apostolima svojega Duha. U Evanđelju se kaže: „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (r. 22). Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini muškarce i žene novim ljudima; to je vatra ljubavi kojom će učenici moći „zapaliti“ svijet, one ljubavi pune nježnosti koja najviše ljubi malene, siromašne, isključene… U sakramentima krštenja i potvrde primili smo Duha Svetoga s njegovim darovima: to su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Ovaj posljednji dar – strah Božji – upravo je suprotan strahu koji je ranije paralizirao učenike: to je ljubav prema Gospodinu, to je sigurnost u njegovo milosrđe i njegovu dobrotu, to je pouzdanje da možemo krenuti u smjeru koji je On pokazao pri čemu nam nikad neće biti uskraćena njegova prisutnost i njegova potpora.
31.5.2020.

Molitva pravednikâ

Božji naum prema čovjeku je dobar, ali u našem svakodnevnom iskustvu doživljavamo prisutnost zla: to je svakodnevno iskustvo. U prvim poglavljima Knjige Postanka opisano je progresivno širenje grijeha u ljudskoj povijesti. Adam i Eva (usp. Post 3, 1-17) sumnjaju u Božje dobrohotne namjere, misleći da pred sobom imaju zavidnog boga koji želi stati na put njihovoj sreći. Otud pobuna: ne vjeruju više u velikodušnog Stvoritelja koji želi njihovu sreću. Njihovo srce, povjerovavši zlom napasniku, obuzeto je delirijem svemoći: „ako budemo jeli plod s toga stabla postat ćemo kao Bog“ (usp. r. 5). A to je napast: to je častohleplje koje ulazi u srce. Iskustvo, međutim, ide u suprotnom pravcu: oči im se otvaraju i otkrivaju da su goli (r. 7), bez ičega. Ne zaboravite to: napasnik je loš platiša, loše plaća.

Zlo se pokazuje još razornijim s drugim naraštajem ljudi, ono je još snažnije: to je ono što se zbilo s Kajinom i Abelom (usp. Post 4, 1-16). Kajin je zavidan bratu: tu je crv zavisti, premda je prvorođenac vidi u Abelu suparnika, onoga koji podriva njegovo prvenstvo. Zlo se ugnježđuje u njegovu srcu i Kajin ga ne uspijeva savladati. Zlo počinje ulaziti u srce: obuzet je time da uvijek gleda drugoga sa zlom, sa sumnjom. A to se događa i u mislima: „Ovaj je zao, učinit će mi zlo“. I ta misao ulazi u srce… I tako se povijest prvoga bratstva zaključuje ubojstvom. Mislim danas na ljudsko bratstvo… ratovi posvuda.

U Kajinovom potomstvu razvijaju se zanati i umijeća, ali se razvija također nasilje, izraženo Lamekovom zlogukom pjesmom koja zvuči kao himan osvete: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!“ (Post 4, 23-24). Osveta: „Učinio si to, platit ćeš“. Ali to ne zbori sudac, nego ja. Ja se postavljam za sudca situacije. I tako se zlo širi poput vatre, sve dok sve ne zahvati: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“ (Post 6, 5). Velike slike općeg potopa (pogg. 6-7) i Babilonske kule (pog. 11) otkrivaju da postoji potreba za novim početkom, kao neko novo stvaranje, koje će imati svoj dovršetak u Isusu Kristu.
27.5.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr