Riječ Svetog Oca

Bog daje uvijek najveću nagradu

Kako Bog plaća? Gospodar se pogodio za „denar“ (r. 2) s prvim radnicima koje je unajmio ujutro. Onima koji se ovim prvima kasnije pridružuju kaže: „što bude pravo, dat ću vam“ (r. 4). Na kraju dana, vlasnik vinograda naređuje da se svima da jednaka plaća, to jest jedan denar. Oni koji su radili od jutra ogorčeni su i žale se na gospodara, ali on insistira: želi dati maksimalnu nagradu svima, pa i onima koji su došli posljednji (rr. 8-15). Bog uvijek plaća maksimalno: ne daje pola, nego punu plaću. Ovdje razumijemo da Isus ne govori o radu i pravednoj plaći, što je drugi problem, nego o Božjem Kraljevstvu i dobroti nebeskog Oca koji neprestano izlazi pozivati ljude i svima daje najveću plaću.

Naime, Bog se ponaša ovako: ne gleda na vrijeme i rezultate, nego na raspoloživost, gleda na velikodušnost s kojom smo se stavili u njegovu službu. Njegovo je postupanje više nego pravedno, u smislu da nadilazi pravednost i očituje se u milosti. Sve je milost. Naše spasenje je milost. Naša svetost je milost. Dajući nam milost, On nam daje više nego što zaslužujemo. A oni koji rasuđuje ljudskom logikom, odnosno logikom zaslugâ stečenih vlastitom vještinom i sposobnošću, od prvih postaju posljednji. „Ali, toliko sam radio, toliko sam toga učinio u Crkvi, mnogo sam pomagao, a plaćaju me isto kao i posljednjeg“. Sjetimo se tko je bio prvi kanonizirani svetac u Crkvi: dobri razbojnik. „Ukrao“ je Nebo u posljednjem času svoga života: to je milost, takav je Bog. Takav je i sa svima nama. Tko, međutim, pokušava razmišljati o vlastitim zaslugama propada; tko se ponizno povjeri Očevu milosrđu, od posljednjeg – poput dobrog razbojnika – postaje prvi (usp. r. 16).
20.9.2020.

„Izliječiti svijet“: 7. Briga za zajednički dom i kontemplativni stav

Kontemplirati i voditi brigu: eto dvaju stavova koji pokazuju put kojim valja ići da bi se ispravilo i ponovno dovelo u ravnotežu odnos nas ljudi sa stvorenim svijetom. Mnogo puta se čini da je naš odnos sa stvorenim svijetom odnos između neprijatelja: uništiti stvoreni svijet u moju korist; izrabljivati stvoreni svijet u moju korist. Ne zaboravimo da se to skupo plaća; ne zaboravimo onu španjolsku izreku: „Bog uvijek oprašta, mi opraštamo ponekad, a priroda nikad ne oprašta”. Danas sam u novinama čitao o ona dva velika ledenjaka s Antarktika, u blizini Amundsenova mora: smo što se nisu odvojila.

Bit će to strašno, jer će razina mora porasti i to će donijeti jako mnogo teškoća i puno zla. A zašto? Zbog pregrijavanja, zbog nebrige za okoliš, zbog nebrige za zajednički dom. Umjesto toga, kad imamo ovaj odnos – dopuštam si upotrijebiti riječ – „bratski“, u prenesenom smislu te riječi, sa stvorenim svijetom, postat ćemo čuvari zajedničkog doma, čuvari života i čuvari nade, čuvat ćemo baštinu koju nam je Bog povjerio kako bi je budući naraštaji mogle uživati. 


Netko može reći: „Ali meni je i ovako dobro“. No, nije problem u tome kako je tebi danas – to je rekao sjajni njemački teolog, inače protestant: Bonhoeffer – nije problem u tome kako se ti snalaziš danas, problem je što ćeš ostaviti iza sebe, kakav će biti život budućeg naraštaja? Pomislimo na djecu, na unuke: što ćemo im ostaviti ako prekomjerno iskorištavamo stvoreni svijet?
16.9.2020.

Isus nas poziva hrabro se otvoriti snazi oproštenja

U Božjem ponašanju pravda je prožeta milosrđem, dok se čovjekovo ponašanje ograničava na pravdu. Isus nas potiče da se hrabro otvorimo snazi oproštenja, jer se u životu, kao što nam je poznato, ne rješava sve pravdom. Potrebna nam je ona milosrdna ljubav koja je ujedno temelj Gospodinovog odgovora na Petrovo pitanje koje prethodi prispodobi. Petrovo pitanje glasi ovako: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene?“ (r. 21). A Isus mu je odgovorio: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“ (r. 22). To u simboličkom biblijskom govoru znači da smo pozvani uvijek opraštati!

Kolika trpljenja, koliki razdori, koliki ratovi su se mogli izbjeći, da su oproštenje i milosrđe bili naš način života! Pa i u obiteljima, također u obiteljima: koliko razdvojenih obitelji u kojima ne znaju oprostiti jedni drugima, kolika braća i sestre u srcu nose tu mržnju! Nužno je primjenjivati milosrdnu ljubav na sve ljudske odnose: među bračnim drugovima, između roditelja i djece, u našim zajednicama, u Crkvi kao i u društvu i politici.
13.9.2020.

„Izliječiti svijet“: 6. Ljubav i opće dobro

Politika, nažalost, često nije na dobrom glasu, a znamo i zašto. To ne znači da su svi političari loši, ne, ne želim to reći. Samo kažem da političari, nažalost, često nisu na dobrom glasu. Ali ne smijemo se pomiriti s tim negativnim gledanjem, već trebamo reagirati pokazujući svojim djelima da nije samo moguće, nego je i dužnost imati dobru politiku[4], politiku koja u središte stavlja ljudsku osobu i opće dobro. Ako čitate povijest čovječanstva naći ćete mnoge svete političare koji su išli tim putem. To je moguće u mjeri u kojoj svaki građanin, a posebno oni koji preuzimaju na sebe društvene i političke zadaće i službe, svoje djelovanje ukorjenjuju u etičkim načelima i oživotvoruju ga društvenom i političkom ljubavlju. Kršćani, a poglavito vjernici laici, pozvani su davati u tome dobro svjedočanstvo i to mogu činiti zahvaljujući kreposti ljubavi, njegujući socijalnu dimenziju koja je s njom neraskidivo povezana.

Kucnuo je, dakle, čas da povećamo našu društvenu ljubav – želim to istaknuti: našu društvenu ljubav –, zajedničkim doprinosom sviju, polazeći od naše malenkosti. Opće dobro zahtijeva sudjelovanje sviju. Ako svaki pojedini dadne svoj udio i ako se nikoga ne izostavi, moći ćemo obnoviti dobre odnose na zajedničkoj, nacionalnoj, međunarodnoj razini, a također u skladu s okolišem (usp. LS, 236). Tako će naša djela, pa i najskromnija, pokazati nešto od Božje slike koju u sebi nosimo, jer Bog je Trojstvo, Bog je ljubav. To je najljepša definicija Boga u Bibliji. Daje nam je apostol Ivan, koji je silno ljubio Isusa: Bog je ljubav. Uz Njegovu pomoć, možemo izliječiti svijet radeći svi zajedno za opće dobro, ne samo za vlastito dobro, nego za opće dobro, za dobro sviju.
9.9.2020.

Ogovaranje je kuga gora od Covida

Ogovaranja zatvaraju srce zajednici, zatvaraju se jedinstvu Crkve. Veliko ogovaralo je đavao koji uvijek govori ružno o drugima, jer je on lažac koji nastoji razjediniti Crkvu, udaljiti braću od Crkve i unijeti razdor u zajednicu. Molim vas, braćo i sestre, učinimo taj napor da ne ogovaramo. Ogovaranje je kuga gora od Covida! Učinimo taj napor: nemojmo ogovarati. To je Isusova ljubav, koji prihvaća i carinike i pogane, sablažnjavajući umne ljude onog vremena.

Stoga nije riječ o osudi bez prava priziva, nego o priznanju da naši ljudski pokušaji ponekad mogu propasti te da samo onda kad se nađe sâm pred Bogom, brat može stati pred vlastitu savjest i odgovornost za svoja djela. Ako ne ide drukčije utecimo se šutnji i molitvi za brata i sestru koji griješe, ali nemojmo nikada ogovarati.


Neka nam Djevica Marija pomogne da bratsko ispravljanje postane zdrava navika, tako da u našim zajednicama uvijek možemo uspostavljati nove bratske odnose, utemeljene na uzajamnom opraštanju i, prije svega, na nepobjedivoj snazi Božjeg milosrđa.
6.9.2020.

Poruka pape Franje za 6. svjetski dan molitve za skrb o stvorenom svijetu

Jubilej je, također, i vrijeme milosti za prisjetiti se izvornog poziva stvorenog svijeta da postoji i razvija se kao zajednica ljubavi. Postojimo samo u odnosima: s Bogom Stvoriteljem, s našom braćom i sestrama kao članovima zajedničke obitelji i sa svim Božjim stvorenjima unutar našeg zajedničkog doma. „Sve je u odnosu, a mi ljudi ujedinjeni smo kao braća i sestre na čudesnom hodočašću, povezani ljubavlju koju Bog ima prema svakom stvorenju i koja nas također povezuje u ljubavi s bratom Suncem, bratom Mjesecom, sestrom Rijekom i majkom Zemljom.“ (usp. LS, 92)

Jubilej je, dakle, vrijeme prisjećanja u kojem čuvamo uspomenu našeg među-relacijskog postojanja . Uvijek se moramo prisjećati kako je „sve međusobno povezano i da je istinska briga za vlastiti život i za naše odnose s prirodom neodvojiva od bratstva, pravednosti  i vjernosti prema drugima.“ (LS, 70).

Jubilej je vrijeme povratka i kajanja. Prekinuli smo veze koje su nas ujedinjavale sa Stvoriteljem, s drugim ljudima i ostalim stvorenim svijetom. Moramo izliječiti te oštećene odnose koji su neophodni za nas i cjelokupni život.
4.9.2020.

„Izliječiti svijet“: 5. Solidarnost i krepost vjere

Kao ljudskoj obitelji zajedničko nam je porijeklo u Bogu: živimo u zajedničkom domu, planetu-vrtu, zemlji u koji nas je Bog smjestio, a svima nam je krajnje odredište u Kristu. No, kad sve to zaboravimo naša međuovisnost postaje ovisnost jednih o drugima – gubimo onaj sklad uzajamne ovisnosti u solidarnosti – povećavajući nejednakost i marginalizaciju; društvo slabi, a okoliš se nagrđuje. Uvijek isti način djelovanja.

Zato je načelo solidarnosti danas potrebnije nego ikada do sad, kao što nas je učio sveti Ivan Pavao II. (usp. enc. Sollicitudo rei socialis, 38-40). U međusobno povezanom svijetu doživljavamo što znači živjeti u istom „globalnom selu“. Lijep je to izraz: veliki svijet nije ništa drugo nego globalno selo, jer sve je međusobno povezano. Međutim, tu međuovisnost ne pretvaramo uvijek u solidarnost. Od međuovisnosti do solidarnosti dug je put. Egoizmi – individualni, nacionalni i egoizmi moćnih skupina – i ideološke krutosti, naprotiv, jačaju „strukture grijeha“ (ibid., 36).

„Riječ ‘solidarnost’ je pomalo otrcana i katkad se pogrešno tumači, ali označava mnogo više od nekog povremenog čina darežljivosti. Podrazumijeva naime stvaranje novog mentaliteta koji razmišlja u terminima zajedništva i prioriteta života svih nad prisvajanjem dobara od strane nekolicine“ (Apost. pob. Evangelii gaudium, 188). Eto što znači solidarnost! Nije riječ samo o tome da se pomaže drugima – to je dobro činiti, no ima tu i nešto više – riječ je o pravdi (usp. Katekizam Katoličke Crkve 1938-1940). Međuovisnost, da bi bila solidarna i urodila plodom, treba imati snažne korijene u onom što je svojstveno čovjeku i u prirodi koju je stvorio Bog, treba poštivati ljude i zemlju.
2.9.2020.

Dva stava pravog učenika

Obraćajući se zatim svima, Isus dodaje: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24). Na taj način On pokazuje put pravog učenika, ukazujući na dva stava. Prvi je „odreći se samoga sebe“, što ne označava površnu promjenu, nego obraćenje i duboki zaokret u načinu razmišljanja i vrijednostima. Drugi je stav „uzeti svoj križ“. Nije riječ samo o strpljivom podnošenju svakodnevnih nevolja, nego o tome da se nosi s vjerom i odgovornošću onaj dio napora i onaj dio trpljenja koje sa sobom nosi borba protiv zla. Život kršćanâ je uvijek borba. U Bibliji se kaže da je vjernikov život vojevanje: borba protiv zloduha, borba protiv Zla.

Stoga obaveza da „uzmemo svoj križ“ postaje sudjelovanje s Kristom u spasenju svijeta. Misleći na to, pobrinimo se da križ koji visi na zidu u kući ili onaj mali koji nosimo oko vrata, bude znak naše želje da se sjedinimo s Kristom u služenju braći s ljubavlju, osobito najsiromašnijima i najslabijima. Križ je sveti znak Božje ljubavi i Isusove žrtve te se nikako ne smije svesti na predmet praznovjerja ili na puki ukras. Svaki put kad upravimo pogled na sliku Krista raspetoga, sjetimo se da je On, kao istinski Sluga Gospodnji, ostvario svoje poslanje dajući život i prolivši svoju krv za otpuštenje grijeha. I ne dopustimo se odvući na drugu stranu kad na nas navale napasti Zloga. Prema tome, ako želimo biti njegovi učenici, pozvani smo ugledati se na njega, trošeći bespridržajno svoj život iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
30.8.2020.

„Izliječiti svijet“: 4. Sveopća namjena dobara i krepost nade

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 26. kolovoza 2020. Draga braćo i sestre, dobar dan! Zbog pandemije i njezinih društvenih posljedica mnogi su u opasnosti da izgube
26.8.2020.

Ispovijedati Isusa je Očeva milost

Danas osjećamo kako Isus svakome od nas upućuje pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Svakome od nas. I svaki od nas mora dati ne teoretski odgovor, nego odgovor koji uključuje vjeru, to jest život, jer vjera je život! „Za mene ti si…“ – te izreći ispovijed Isusu. To je odgovor koji i od nas, kao i od prvih učenika, traži unutarnje osluškivanje Očeva glasa i suglasje s onim što Crkva, okupljena oko Petra, i dalje naviješta. Moramo shvatiti tko je za nas Krist: je li On središte našega života, je li On smisao svakog našeg zalaganja u Crkvi i društvu. Tko je Isus Krist za mene? Tko je Isus Krist, za tebe, za tebe, za tebe… Odgovor je to koji nam valja davati svakoga dana.

Ali pazite: neophodno je i pohvalno što je pastoral naših zajednica otvoren za mnoga siromaštva i izvanredne situacije kojih ima posvuda. Milosrdna ljubav uvijek je učiteljica savršenosti, savršenstva vjere. Ali djela solidarnosti, djela ljubavi koja činimo ne smiju nas odvratiti od doticaja s Gospodinom Isusom. Kršćanska milosrdna ljubav nije puko čovjekoljublje, nego, s jedne je strane gledanje drugoga Isusovim očima, a s druge, gledanje Isusa u licu siromašnoga. To je put prave kršćanske ljubavi, s Isusom u središtem, uvijek. Neka nam Presveta Djevica Marija, koja je blažena jer je vjerovala, bude vodič i primjer na putu vjere u Krista i neka nam pomogne da budemo svjesni da povjerenje u njega daje puni smisao našoj milosrdnoj ljubavi i čitavom našemu životu.
23.8.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr