Riječ Svetog Oca

Mladi su pozvani svjedočiti nadu u ovom teškom vremenu

Dragi prijatelji, krenimo s vjerom u Veliki tjedan u kojem Isus pati, umire i uskrisuje. Osobe i obitelji koje neće moći sudjelovati u liturgijskim slavljima pozvane su okupiti se u molitvi kod kuće, također uz pomoć tehnoloških sredstava. Prigrlimo u duhu bolesne, njihove obitelji i one koji ih liječe s velikim samoprijegorom; molimo za pokojne u svjetlu pashalne vjere. Svatko je prisutan u našem srcu, u našem sjećanju, u molitvi.

Od Marije učimo nutarnju tišinu, pogled srca, ljubavlju ispunjenu vjeru kako bismo slijedili Isusa na križnome putu, koji vodi k slavi Uskrsnuća. Ona kroči zajedno s nama i podupire našu nadu.
5.4.2020.

Poruka pape Franje za 57. svjetski dan molitve za zvanja [Nedjelja Dobrog Pastira, 3. svibnja 2020.]

Prva riječ zvanja je, dakle, zahvalnost. Ploviti u pravome smjeru nije zadaća povjerena isključivo našim snagama niti ovisi isključivo o rutama kojim odlučimo putovati. Ostvarenje nas samih i naših planova u životu nije matematički rezultat onoga što odlučimo u stanovitom izoliranom “ja”; naprotiv, to je prije svega odgovor na poziv koji nam dolazi odozgor. Gospodin je taj koji nam pokazuje obalu prema kojoj trebamo ići i koji nam, još prije toga, daje hrabrost da uđemo u lađu. On je taj koji, pozivajući nas, postaje također naš kormilar, On nas prati i pokazuje nam put, sprječava nas da se nasučemo na hridi neodlučnosti i čak nam omogućuje hodati po uzburkanim vodama.

Svako zvanje rođeno je iz tog pogleda punog ljubavi kojim nam je Gospodin došao u susret, možda čak u času kad su nam se o lađu razbijali olujni valovi. »Više no naš vlastiti izbor to je odgovor na Gospodinov besplatni poziv« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.). Uspjet ćemo ga otkriti i prigrliti kad otvorimo svoje srce zahvalnosti i osjetimo Božji prolazak u našem životu.

Kad učenici vide Isusa kako im prilazi koračajući po moru prvo misle da je to utvara i ispunjeni su strahom. Ali ih Isus odmah umiruje riječima koje bi nas trebale stalno pratiti u našem životu i na našem putu zvanja: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27). Upravo to je druga riječ koju vam želim izručiti: hrabrost.
4.4.2020.

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“

Ali što znači „čisto“ srce? Čisto srce živi u Gospodinovoj prisutnosti, čuvajući u srcu ono što je dostojno odnosa s njim; samo na taj način posjeduje „unificiran“, pravocrtan, ne krivudav, nego jednostavan život. Pročišćeno srce je, dakle, rezultat procesa koji uključuje oslobađanje i odricanje. Čisto srce se ne rađa takvim, doživjelo je unutarnje pojednostavljenje, naučivši zanijekati zlo u sebi, što se u Bibliji naziva obrezanje srca (usp. Pnz 10, 16; 30.6; Ez 44, 9; Jr 4, 4 ).

To unutarnje čišćenje podrazumijeva prepoznavanje onog dijela srca koji je pod utjecajem zla – „Znate, oče, ja tako osjećam, tako mislim, tako vidim i to je loše“: prepoznati ono što je loše, dio koji je zamagljen zlom – kako bi se svladalo umijeće koje se sastoji u tome da uvijek pustimo Duhu Svetom da nas uči i vodi. Put od bolesnog srca, od grešnog srca, od srca koje ne može dobro vidjeti stvari, jer je u grijehu, do punine svjetlosti srca je djelo Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu. Eto, tim putovanjem srca dolazimo do „gledanja Boga“.

U tom blaženom gledanju postoji buduća, eshatološka dimenzija, kao i u svim blaženstvima: to je radost Kraljevstva nebeskog kojem idemo ususret. Ali postoji i druga dimenzija: vidjeti Boga znači razumjeti naume Providnosti u onome što nam se događa, prepoznati njegovu prisutnost u sakramentima, njegovu prisutnost u braći, posebno siromašnima i patnicima i prepoznati ga tamo gdje se On očituje (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2519).
1.4.2020.

Božji odgovor na smrt je Isus

I danas nam Isus ponavlja: „Odvali kamen“. Bog nas nije stvorio za grob, stvorio nas je za život, lijep, dobar, radostan život. Ali „đavlovom je zavišću došla smrt u svijet“ (Mudr 2, 24), kaže se u Knjizi mudrosti, a Isus Krist je došao da nas oslobodi od njezinih zamki.

Pozvani smo, dakle, ukloniti kamenje svega što ima okus smrti: na primjer, licemjernost kojom se živi vjera je smrt; destruktivna kritika drugih je smrt; uvreda, kleveta, je smrt; marginalizacija siromašnih je smrt. Gospodin od nas traži da uklonimo to kamenje iz srca i tada će život i dalje cvjetati oko nas. Krist živi i onaj tko ga prihvati i pristane uza Nj stupa u dodir sa životom. Bez Krista, ili izvan Krista, ne samo da nema života, nego se ponovno pada u smrt.

Lazarovo uskrsnuće također je znak preporođenja koje se događa kod vjernika krštenjem, potpunim uranjanjem u Kristovo vazmeno otajstvo. Djelovanjem i snagom Duha Svetoga kršćanin je osoba koja putuje kroz život kao novo stvorenje: stvorenje za život i koje ide prema životu.

Neka nam Djevica Marija pomogne biti suosjećajni poput njezina Sina Isusa, koji je našu bol učinio svojom. Neka svatko od nas bude blizu onima koji su u kušnji, postajući za njih odraz Božje ljubavi i nježnosti, koji nas oslobađa od smrti i život čini pobjedom.
29.3.2020.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. 

Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.
27.3.2020.

Obrana života za Crkvu nije ideologija

Kao i svaki navještaj evanđelja i ovaj se prije svega mora svjedočiti. I tu mislim sa zahvalnošću na tiho svjedočenje mnogih osoba koje se na različite načine daju potpuno u službi bolesnih, starijih, onih koji su usamljeni i koji su u najvećoj oskudici. Oni u djelo provode evanđelje života, poput Marije koja je, prihvativši anđelov navještaj, pošla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti kojoj je pomoć trebala.

Naime, život koji smo pozvani promicati i braniti nije neki apstraktan pojam, nego se uvijek očituje u osobi od krvi i mesa: netom začetom djetetu, siromahu gurnutom na rub društva, usamljenom i obeshrabrenom bolesniku ili bolesniku u terminalnom stanju, onome koji je ostao bez posla ili ga ne uspijeva pronaći, odbačenom ili getoiziranom migrantu… Život se očituje na konkretan način u ljudima.

Bog je pozvao svako ljudsko biće da uživa puninu života; a kako je ono povjereno majčinskoj brizi Crkve, svaka prijetnja dostojanstvu i ljudskome životu ne može ne naći odjeka u njezinu srcu, u njezinim majčinskim „grudima“. Obrana života za Crkvu nije ideologija, nego stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane, upravo zato što su kršćani i zato što su ljudi.

Nasrtaji na dostojanstvo i život ljudi nažalost se nastavljaju i u našem vremenu, koje je vrijeme općih ljudskih prava; štoviše, suočeni smo s novim prijetnjama i novim ropstvima, a zakonodavstva ne staju uvijek u obranu najslabijeg i najranjivijeg ljudskog života.
25.3.2020.

»Mladeži, kažem ti, ustani!« (usp. Lk 7, 14)

Oko sebe, ali ponekad i unutar sebe, nailazimo na stvarnost smrti: fizičku, duhovnu, emotivnu, socijalnu. Primjećujemo li je ili naprosto trpimo njezine posljedice? Možemo li učiniti nešto da povratimo život?
Tu mislim na sve one negativne situacije koje proživljavaju vaši vršnjaci. Nekima je na pameti samo sadašnji trenutak i izlažu pogibelji vlastiti život u ekstremnim iskustvima. Ima, međutim, među mladima i onih koji su “umrli” jer su izgubili nadu. Čuo sam jednu djevojku kako govori: “Među svojim prijateljima vidim osobe koje su izgubile želju da se u bilo što uključe, hrabrost da se ustanu.” Nažalost, depresija se širi i među mladima, što u nekim slučajevima može čak dovesti i do iskušenja da si oduzmu život. Koliko je samo situacija u kojima vlada apatija, u kojima se ljudi gube u ponoru tjeskobe i kajanja! Koliki mladi plaču, a nitko ne čuje krik njihove duše! Oko njih su često rastreseni, ravnodušni pogledi onih koji žele uživati vlastiti happy hour i ne mare ni za što drugo.

Ima onih koji životare u površnosti, misle da su živi dok su u srcu zapravo mrtvi (usp. Otk 3, 1). U dobi od dvadeset godina život im tone u dubinu, umjesto da se uzdiže u visinu svog istinskog dostojanstva. Sve se svodi na neko “životarenje” i traženje nekog zadovoljstva: malo zabave, mrvica pažnje i naklonosti drugih… Postoji također široko rasprostranjen digitalni narcizam koji podjednako pogađa i mlade i odrasle. Mnogo je onih koji žive tako! Neki su od njih možda živjeli u ozračju materijalizma gdje se misli samo na to kako zaraditi novac i urediti se kao da se život svodi samo na to. Prije ili kasnije to će neizbježno dovesti do tupe neraspoloženosti, ravnodušja i dosade života, koja će vremenom rađati sve većom tjeskobom.

Negativne stavove mogu izazvati također osobni neuspjesi kada nešto do čega nam je stalo, ono oko čega smo se predano trudili, više jednostavno dalje ne ide ili ne postiže željene rezultate. To se može dogoditi u školi ili sa sportskim ili umjetničkim ambicijama… Kraj jednoga “sna” može dovesti do toga da se osjećamo mrtvi. Ali neuspjesi su sastavni dio života svakog čovjeka, a koji put mogu čak biti i milost! Često se nešto za što mislimo da će nam dati sreću pretvara u iluziju, idol. Idoli traže sve od nas pretvarajući nas u robove, ali ne daju ništa zauzvrat. I na kraju se raspadnu, iza njih ostanu samo prašina i dim. U tome smislu, neuspjesi, ako dovedu do toga da se idoli urušavaju, dobri su čak i ako nam zadaju bol.


24.3.2020.

Krist je svjetlo koje rasvjetljuje našu tamu

Pismoznanci – koji su bili tamo, jedna skupina – uporno odbijaju priznati čudo i postavljaju ozdravljenom čovjeku podmukla pitanja. Ali on ih uvjerava snagom stvarnosti: „Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim“ (r. 25). Između nepovjerenja i neprijateljstva onih koji ga okružuju i s nevjericom ga ispituju on prolazi put koji ga postupno vodi do otkrivanja identiteta Onoga koji mu je otvorio oči i ispovijedanja vjere u njega. U početku ga smatra prorokom (usp. r. 17); tada ga priznaje onim koji dolazi od Boga (usp. r. 33); naposljetku ga prihvaća kao Mesiju i prostire se pred njim (usp. rr. 36-38). Shvatio je da je Isus, time što mu je dao vid, „očitovao djela Božja“ (usp. r. 3).

O, kad bismo i mi stekli ovo iskustvo! Svjetlom vjere onaj koji je bio slijep otkriva svoj novi identitet. On je već sada „novi stvor“ koji može vidjeti svoj život i svijet koji ga okružuje u novom svjetlu, jer je ušao u zajedništvo s Kristom, ušao je u drugu dimenziju. Više nije prosjak marginaliziran od zajednice; više nije rob sljepoće i predrasude. Njegov put prosvjetljenja metafora je puta oslobođenja od grijeha, na koje smo pozvani. Grijeh je poput tamnog vela koji nam prekriva lice i priječi nas da jasno vidimo sebe i svijet; Gospodinovo oproštenje uklanja taj pokrov sjene i tame i daje nam novo svjetlo. Korizma u kojoj se nalazimo korisno je i dragocjeno vrijeme za približiti se Gospodinu, tražeći njegovo milosrđe, u različitim oblicima koje nam nudi Majka Crkva.
22.3.2020.

„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe“

Svi smo dužnici. Svi. Prema Bogu koji je tako velikodušan i prema braći. Svaka osoba zna da nije otac ili majka kakvi bi trebali biti, suprug ili supruga, brat ili sestra kakvi bi trebali biti. Svi smo u životu „u deficitu“. I treba nam milosrđe. Znamo da smo i mi učinili zlo, uvijek nešto nedostaje dobru koje smo trebali učiniti.

Ali upravo to naše siromaštvo postaje snaga za opraštanje! Dužnici smo i ako će nam se, kao što smo čuli na početku, mjeriti mjerom kojom druge mjerimo (usp. Lk 6, 38), tada nam valja širiti mjeru i otpustiti dugove, oprostiti. Svaki se pojedinac mora sjetiti da je potrebit oproštenja, da treba oproštenje, da treba strpljenje; u tome je tajna milosrđa: opraštanjem se dobiva oproštenje. Stoga nam Bog prethodi i On prvi nama oprašta (usp. Rim 5, 8). Primajući njegovo oproštenje i mi sami postajemo sposobni oprostiti. Tako vlastita bijeda i vlastiti nedostatak pravde postaju prilika da se otvorimo kraljevstvu nebeskom, jednoj većoj mjeri, Božjoj mjeri, a to je milosrđe.

Koji je izvor našeg milosrđa? Isus nam je rekao: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36). Što se više prihvaća Očevu ljubav, to se više ljubi (usp. KKC, 2842). Milosrđe nije tek jedna od dimenzija, nego je središte kršćanskog života: nema kršćanstva bez milosrđa. [1] Ako nas čitavo naše kršćanstvo ne vodi milosrđu, idemo krivim putem, jer je milosrđe jedini istinski cilj svakog duhovnog puta. To je jedan od najljepših plodova ljubavi (usp. KKC, 1829).
18.3.2020.

Krist je izvor žive vode

(...) apostol Pavao tumači tu stijenu kao simbol Krista. Tako će reći: „A stijena je Krist“ (usp. 1 Kor 10, 4). Tajanstven je lik njegove prisutnosti usred putujućeg Božjeg naroda. Krist je, naime, Hram iz kojeg, prema viđenju prorokâ, izvire Duh Sveti, to jest živa voda koja čisti i daje život. Onaj koji žeđa za spasenjem može slobodno crpsti iz Isusa, a Duh Sveti će u njemu ili njoj postati izvorom punog i vječnog života. Obećanje žive vode koje je Isus dao Samarijanki postalo je stvarnost na njegovoj Pashi: iz njegova probodena boka potekli su „krv i voda“ (Iv 19, 34). Krist, žrtvovani i uskrsli Jaganjac, vrelo je iz kojeg izvire Duh Sveti koji oprašta grijehe i ponovno rađa na novi život.

Ovaj je dar ujedno i izvor svjedočenja. Poput Samarijanke, svaki onaj koji susretne Isusa živog osjeća potrebu da drugima govori o tome tako da svi prispiju tome da priznaju da je Isus „uistinu Spasitelj svijeta“ (Iv 4, 42), kako su kasnije rekli sunarodnjaci te žene. I mi, rođeni na novi život po krštenju, pozvani smo svjedočiti život i nadu koji su u nama. Ako naše traženje i naša žeđ pronađu u Kristu potpuno zadovoljenje, pokazat ćemo da spasenje nije u „stvarima“ ovoga svijeta, koje u konačnici stvaraju sušu, nego u Onome koji nas je ljubio i koji nas uvijek ljubi, a to je Isus, naš Spasitelj, živa voda koju nam On nudi.
15.3.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr