Riječ Svetog Oca

»Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unuku« (Izl 10, 2). Život postaje priča

Sveto pismo je Priča nad pričama. Koliko je samo događaja, naroda i pojedinaca u njemu prikazano! Ono nam pokazuje od samoga početka Boga koji je i Stvoritelj i istodobno Pripovjedač. On, naime, zbori svoju Riječ i sve nastaje (usp. Post 1). Svojom riječju Bog sve poziva na život, a kao vrhunac stvara muškarca i ženu kao svoje slobodne sugovornike koji zajedno s njim oblikuju povijest. U jednom od psalama stvor govori Stvoritelju: »Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno […] kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje« (139, 13-15). Nismo rođeni cjeloviti, već nas treba neprestano “tkati”, “prȅsti”. Život nam je darovan kao poziv da nastavimo tkati onu “čudesnost” koju predstavljamo mi sami.

U tome smislu Biblija je velika povijest ljubavi između Boga i čovjeka. U njenom središtu je Isus: njegova povijest privodi punini Božju ljubav prema čovjeku i istodobno čovjekovu povijest ljubavi prema Bogu. Čovjek će tako biti pozvan, iz naraštaj u naraštaj, prepričavati i čuvati sjećanje na najznačajnije zgode iz te priče nad pričama, zgode koje mogu najbolje prenositi smisao i značenje onoga što se zbilo.
8.2.2020.

„Blago siromasima duhom“

Kraljevstvo Božje pripada siromasima duhom. Postoje oni koji imaju kraljevstva ovoga svijeta: imaju dobra i imaju udobnost. Ali to su kraljevstva kojima kad-tad dođe kraj. Moć ljudi, čak i najveća carstva, prolaze i nestaju. Mnogo puta vidimo u vijestima ili novinama kako je pao neki snažni, moćni vladar ili kako je pala vlada koja je jučer bila, a danas je više nema. Bogatstva ovoga svijeta su prolazna, a novac također. Stariji su nas učili da sudarij (rubac kojim se u starini brisao znoj sa čela, nap. pr.) nema džepova. To je istina. Nikad nisam vidio da iza pogrebne povorke ide kamion za selidbu: nitko ništa ne nosi sa sobom. Ta bogatstva ostaju ovdje.

Kraljevstvo Božje pripada siromasima duhom. Ima onih koji imaju kraljevstva ovoga svijeta, imaju dobra i imaju udobnost. Ali znamo kako završavaju. Kraljuje istinski onaj tko zna ljubiti istinsko dobro više od sebe. A to je moć Božja. U čemu se Krist pokazao moćnim? Jer je znao učiniti ono što zemaljski kraljevi ne čine, a to je dati život za ljude. I to je prava moć. Moć bratstva, moć dobročinstva, moć ljubavi, moć poniznosti. To je učinio Krist. U tome se sastoji istinska sloboda: tko ima tu moć poniznosti, služenja, bratstva taj je slobodan. U službi te slobode nalazi se siromaštvo koje se hvali u blaženstvima.

Jer postoji siromaštvo koje moramo prihvatiti, to je naše biće, i siromaštvo koje, naprotiv, moramo tražiti, ono konkretno, siromaštvo od stvari ovoga svijeta, kako bismo bili slobodni i mogli ljubiti. Uvijek moramo tražiti slobodu srca, onu koje ima svoje korijene u siromaštvu nas samih.
5.2.2020.

Četiri uzora prihvaćanja i darivanja vlastitoga života Bogu

Prvi je stav kretanje. Marija i Josip su se zaputili prema Jeruzalemu. Šimun, pak, nagnan od Duha svetoga, odlazi u Hram, dok Ana služi Bogu danju i noću bez prestanka. Na taj način tih četvero protagonista iz tog evanđeoskog odlomka pokazuju nam da kršćanski život iziskuje dinamizam i traži spremnost na pokret i prepustiti se vodstvu Duhu Svetoga. Nepokretnost ne dolikuje kršćanskom svjedočenju i poslanju Crkve. Svijet treba kršćane koji se daju prodrmati, koji se ne umaraju kročiti putovima života kako bi svima donijeli Isusovu utješnu riječ. Svaki krštenik je primio poziv na naviještanje – naviještati nešto, naviještati Isusa –, poziv na evangelizacijsko poslanje: naviještati Isusa! Župe i razne crkvene zajednice pozvane su potaknuti sudjelovanje mladih, obitelji i starijih kako bi svi mogli doživjeti kršćansko iskustvo živeći kao protagonisti život i poslanje Crkve.

Drugi stav kojim sveti Luka predstavlja četvero osoba iz ovoga izvješća jest divljenje. Marija i Josip „divili se što se to o njemu [Isusu] govori“ (r. 33). Divljenje je eksplicitna reakcija također starca Šimuna, koji u Djetešcu Isusu vidi svojim očima spasenje koje je Bog izveo za svoj narod: ono spasenje koje je on očekivao godinama. A isto vrijedi za Anu koja „hvalila je Boga“ (r. 38) i pošla narodu pokazati Isusa. To je jedna brbljiva svetica, brbljala je o dobru, brbljala je o dobrim, a ne lošim stvarima. Govorila je, naviještala: svetica koja je išla od jedne žene do druge pokazujući im Isusa. To su likovi svetaca obuzeti divljenjem jer su se dali uključiti i zaplesti u događaje koji su se događali pred njihovim očima. Sposobnost divljenja stvarima koje nas okružuju potiče vjersko iskustvo i čini plodnim susret s Gospodinom. Naprotiv, nesposobnost divljenja čini čovjeka ravnodušnim i produbljuje jaz između puta vjere i svakodnevnog života. Braćo i sestre, budimo uvijek u pokretu i pustimo da nam srce bude otvoreno divljenju!
2.2.2020.

Blaženstva su slika samog Isusa

Ali što znači riječ „blažen“? Zašto svako od osam blaženstava započinje s riječju „blago“? Izvorni izraz ne označava nekoga kome je pun trbuh ili mu dobro ide, nego je osoba koja je u stanju milosti, koja napreduje u milosti Božjoj i koja napreduje na Božjem putu: strpljivost, siromaštvo, služenje drugima, utjeha… Oni koji napreduju u tim stvarima sretni su i bit će blaženi.

Dajući se nama Bog često bira nezamislive putove, možda naše ograničenosti, naše suze, naše poraze. To je uskrsna radost o kojoj govore istočna braća, radost koja na sebi nosi biljege muke, ali je živa, prošla je kroz smrt i iskusila Božju snagu. Blaženstva ti uvijek donose radost; ona su put kojim se prispijeva radosti.
29.1.2020.

Kristova riječ mijenja svijet i srca

Poziv na obraćenje, koji Isus upućuje svim ljudima dobre volje, u punini se razumije upravo u svjetlu događaja objavljenja Sina Božjega o kojem smo razmišljali proteklih nedjelja. Mnogo je puta čovjeku nemoguće promijeniti svoj život, napustiti put sebičnosti, zla, napustiti put grijeha, jer je u svome radu na obraćenju fokusiran isključivo na sebe samog i vlastite snage, a ne na Krista i njegovog Duha. Ali naše prianjanje uz Gospodina ne može se svesti na osobni napor, to ne. Vjerovati to bio bi, među ostalim, grijeh oholosti. Naše prianjanje uz Gospodina ne može se svoditi na osobni napor, nego mora naći svoj izraz u povjerljivom otvaranju srca i uma kako bismo prigrlili Isusovu Radosnu vijest. Upravo to – Isusova Riječ, Isusova Radosna vijest, evanđelje – mijenja svijet i srca! Stoga smo pozvani vjerovati Kristovoj riječi, otvoriti se Očevu milosrđu i dopustiti milosti Duha Svetoga da nas preobrazi.

Odatle počinje pravi put obraćenja. Baš kao što se dogodilo s prvim učenicima: susret s božanskim Učiteljem, njegovim pogledom, njegovom riječju dao im je poticaj da ga slijede, da promijene život stavljajući se konkretno u službu Božjega kraljevstva. Iznenađujući i presudni susret s Isusom označio je početak hoda učenikâ i pretvorio ih u vjesnike i svjedoke Božje ljubavi prema svom narodu. Neka po uzoru na te prve vjesnike i glasnike Božje Riječi svaki od nas ide Spasiteljevima stopama kako bismo ponudili nadu onima koji za njom žeđaju.
26.1.2020.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana: „Iskazivahu nam nesvakidašnje čovjekoljublje“ (usp. Dj 28, 2)

Predragi, gostoprimstvo je važno; to je također važna ekumenska vrlina. Prije svega, to znači prepoznati da su drugi kršćani uistinu naša braća i sestre u Kristu. Mi smo braća. Netko će ti reći: „Ali ovaj je protestant, onaj pravoslavac…“. Da, ali mi smo braća u Kristu. To nije čin jednosmjerne velikodušnosti, jer kad iskazujemo gostoprimstvo drugim kršćanima mi ih primamo kao dar koji nam je dan. Kao i Maltežanima – baš su dobri ti Maltežani! – biva nam uzvraćeno jer primamo ono što je Duh Sveti zasijao u toj našoj braći i sestrama, i to postaje dar također za nas, jer i Duh Sveti posvuda razdaje svoje milosti. Primiti kršćane iz druge tradicije prije svega znači iskazati im Božju ljubav, jer su djeca Božja – naša braća.

To ujedno znači prihvatiti ono što je Bog učinio u njihovom životu. Ekumensko gostoprimstvo zahtijeva spremnost slušati druge, posvećujući pažnju njihovim osobnim povijestima vjere i povijesti njihove zajednice, zajedništvo vjere s drugom tradicijom različitom od naše. Ekumensko gostoprimstvo uključuje želju za upoznavanjem iskustva Boga koje imaju drugi kršćani i očekivanje da primimo duhovne darove koji su plod toga. A to je milost, to otkriti je milost. Sjetim se prošlih vremena, u mojoj zemlji na primjer. Kad su došli neki misionari evangelici mala skupina katolika krenula je paliti im šatore. To ne: to nije kršćanski. Mi smo braća, svi smo braća i jedni drugima moramo pružati gostoprimstvo.
22.1.2020.

Na svom putu vjere moramo uvijek biti spremni na novi početak

Naučimo od Ivana Krstitelja da ne pretpostavljamo da već poznajemo Isusa, da već znamo sve o njemu (usp. r. 31). Nije tako. Zaustavimo se na Evanđelju, možda čak razmišljajući o slici Krista, „Svetog lica“. Kontemplirajmo očima, a još više srcem; i pustimo da nas pouči Duh Sveti koji nam u nutrini govori: To je On! On je Sin Božji koji je postao jaganjac, žrtvovan iz ljubavi.

On, samo On je nosio, samo On je trpio, ispaštao za grijeh svakog od nas, za grijeh svijeta, pa i za moje vlastite grijehe. Za sve grijehe. Sve ih je uzeo na sebe i otklonio od nas kako bismo napokon mogli biti slobodni, a ne više robovi zlu. Dà, još uvijek smo siromašni grešnici, ali ne robovi, to ne, ne robovi: djeca, djeca Božja!
19.1.2020.

Papa: Budimo hrabri i radosni vjerovjesnici

U Rimu Pavao prije svega susreće svoju braću u Kristu koja ga pozdravljaju i ulijevaju mu hrabrost (usp. Dj 28, 15) i čije toplo gostoprimstvo kazuje koliko je njegov dolazak bio očekivan i željen. Zatim mu je bilo dopušteno da živi slobodno pod vojnom paskom (custodia militaris), odnosno s vojnikom koji ga je čuvao, bio je u kućnom pritvoru. Unatoč tome što je utamničen, Pavao se može susretati sa židovskim prvacima kako bi im objasnio zašto je bio prisiljen pozvati se na cara i kako bi im govorio o Božjem kraljevstvu. Pokušava ih navesti da povjeruju u Isusa, polazeći od Svetog pisma i pokazujući kontinuitet između Kristove novosti i „nade Izraelove“ (Dj 28, 20). Pavao prepoznaje da je židovstvo u njemu duboko usađeno i vidi u evanđelju koje propovijeda, to jest u naviještanju Krista koji je umro i uskrsnuo, ispunjenje obećanja danih izabranom narodu.

Nakon tog prvog neformalnog susreta u kojem nalazi spremne Židove, slijedi službeniji, tijekom kojega, čitav dan, Pavao naviješta Božje kraljevstvo i pokušava otvoriti svoje sugovornike vjeri u Isusa, polazeći od „Mojsijeva zakona i prorokâ“ (Dj 28, 23). Kako ih ne uspijeva sve uvjeriti, prokazuje otvrdnuće srca Božjeg naroda, razlog njegove osude (usp. Iz 6, 9-10) i s velikom ljubavlju slavi spasenje narodâ koji su se pokazali osjetljivima na Boga i sposobnima slušati Riječ evanđelja života (usp. Djela 28, 28).
15.1.2020.

Božja smo milina

Liturgija nam ove godine stavlja pred oči događaj Isusova krštenja prema izvješću iz Matejeva Evanđelja (usp. 3, 13-17). Evanđelist opisuje dijalog između Isusa koji traži krštenje i Ivana Krstitelja koji želi to odbiti primjećujući: „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ (r. 14). Ta Isusova odluka iznenađuje Krstitelja: naime, Mesiji ne treba čišćenja; On je onaj koji čisti. Ali Bog je Svetac, njegovi putevi nisu naši, a Isus je Božji put, nepredvidivi put. Upamtimo da Bog je Bog iznenađenja.

Ivan je rekao kako između njega i Isusa postoji neizmjerna, nepremostiva udaljenost. „Ja nisam dostojan obuće mu nositi“ (Mt 3, 11), rekao je. Ali Sin Božji došao je upravo zato da premosti tu udaljenost između čovjeka i Boga. Ako je Isus sav na Božjoj strani, onda je i sav na strani čovjeka i spaja ono što je bilo podijeljeno. Zato odgovara Ivanu: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ (r. 15). Mesija traži da ga se krsti kako bi se ispunilo svu pravednost i ostvario se Očev naum koji vodi putem sinovske poslušnosti i solidarnosti s krhkim i grešnim čovjekom. To je put poniznosti i potpune Božje blizine svojoj djeci.
12.1.2020.

»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti« (Mt 11, 28)

Draga braćo i sestre koji ste bolesni, vaša vas bolest na poseban način svrstava među one koji, “izmoreni i opterećeni”, privlače Isusov pogled i srce. Odatle dopire svjetlo koje će rasvijetliti trenutke tame, odatle dolazi nada koja će ublažiti nevolju koja vas je snašla. On vas poziva da dođete k Njemu: »Dođite«. U Njemu ćete naći snagu da se nosite s brigama i pitanjima koji vas salijeću u toj “mračnoj noći” tijela i duše. Krist nam nije dao recepte, nego nas svojom patnjom, smrću i uskrsnućem oslobađa od jarma zla.

U tome stanju sigurno vam je potrebno mjesto gdje ćete naći počinka duši svojoj. Crkva želi sve više postajati “gostinjac” dobrog Samarijanca koji je Krist (usp. Lk 10, 34), to jest kuća gdje ćete moći pronaći njegovu milost koja nalazi svoj izraz u prisnosti, prihvaćanju i utjesi. U toj ćete kući moći susresti osobe izliječene Božjim milosrđem koje će znati pomoći vam nositi križ i promatrati vlastito trpljenje i patnju kroz novu prizmu. Znat ćete tako izdići svoj pogled onkraj bolesti i primiti novo svjetlo i snagu za svoje živote.
9.1.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr