Aktualnosti

O 13. obljetnici smrti kardinala Franje Kuharića, preč. Josip Golubić, župnik u zagrebačkoj Župi sv. Petra u svoje je sjećanje prizvao uspomene na svog zareditelja, duhovnog oca, prijatelja i brata u Kristu.  

1. Danas se spominjemo 13. obljetnice smrti kardinala Franje Kuharića. Dobar dio svoga svećeništva proživjeli ste u godinama kada je kardinal Kuharić bio zagrebački nadbiskup. Kakvog ga pamtite? Koja je Vaša prva asocijacija kad netko spomene kardinala Kuharića?

Prvo moje sjećanje na zauzetog pastira, brižnog oca, gorljivog bogoljupca i istinskog domoljuba, kardinala Franju Kuharića ide u moje djetinjstvo, u već daleku 1973. godinu kada sam po njemu u svojoj župi Veliki Bukovec, u Podravini primio sakrament svete potvrde. Drage uspomene na susrete s Kardinalom bude proslave Svete Nedjelje u Ludbregu, na prvu nedjelju rujna, gdje je Kardinal niz godina redovito dolazio.

U lijepom sjećanju su ostali i susreti na Šalati u Sjemeništu ili pak Prvi petci na Bogosloviji kada je Kardinal predvodio misna slavlja. Tih se godina s nestrpljenjem iščekivalo i živjelo za Stepinčevo i Kardinalovu propovijed.

Draga je uspomena i kanonizacija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Rimu i trenutak kad je s ponosom i radošću nas 50 bogoslova - pjevača, u posebnoj audijenciji, predstavio papi Ivanu Pavlu II.

Meni u posebnom sjećanju ostaju slavlja Vazmenog trodnevlja u katedrali. Posebno mi je za cijeli život ostao upečatljiv Veliki četvrtak i obred pranja nogu. Nakon što bi nam oprao noge i poljubio ih, pogledao bi nas svojim toplim, očinskim pogledom kojim je prodirao u dubinu duše, a u kojemu se iščitavalo Isusovo pitanje s posljednje večere: Znadete li što sam vam učinio? Ali se rađalo i moje pitanje i odluka: Jesam li ovoga dostojan? Ovo ne smijem izdati! Pa svećeničko ređenje, dekreti – kapelanski Đurđevac i sv. Petar, župnička Utrina…

Posebne uspomene na kardinala Kuharića bude moje novozagrebačke godine. Godine 1993. imenovao me župnikom Župe sv. Ivana Apostola i Evanđelista.

U vrijeme kada je kardinal Franjo Kuharić upravljao Nadbiskupijom zaživjela je Crkva u tom dijelu našega grada, dijelu koji je bio zamišljen kao grad bez zvona, bez tornjeva i bez Boga. No čovjek sniva, a Bog određuje.

Kupovani su stanovi koji postaju crkve. Sam je Kardinal govorio da nismo otvarali župne centre, bila bi ovdje „džungla na asfaltu“. A ganut velikim mnoštvom koje je razdragano dočekivalo i ispraćalo papu znao je reći, da ovdje nije bilo župa i odgojenih vjernika tko bi to učinio.

Za vrijeme svojeg upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom gotovo nije bilo blagdana sv. Ivana, a da nije bio u župi Utrina. Prema svjedočanstvu bivših župnika, kad bi mu došla neka delegacija iz svijeta, dovodio bi je u Novi Zagreb da vide u kakvim katakombama i prilikama Crkva ondje živi.

Kolika li je bila njegova radost kod početka gradnje crkve i blagoslova kamena temeljca, te početka redovite liturgije u novoj crkvi gdje i sam želio nazočiti na Cvjetnicu 1999. Bogu sam silno zahvalan i za priliku što sam kao jedan iz generacija svećenika koje je on zaredio, stajao u počasnoj straži uz njegov odar. 

2. Premda je Kuharić biskupovao u vremenu političkih previranja, uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, te inzistirao na pravednosti u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Čini se kao da Kuharić i Stepinac imaju mnogo toga zajedničkog. Možemo li tu dvojicu velikana Katoličke Crkve i hrvatske povijesti usporediti?

Njihovo djelovanje bilo je na istoj crti, a to su ljubav prema Bogu, Crkvi, čovjeku i Domovini; obrana Crkve, naroda i svakog pojedinca bez obzira kome pripadao. Blaženi Alojzije i sluga Božji Franjo bili su simboli i predvodnici crkvenog i nacionalnog jedinstva.

Obojica su odgovorili izazovima teškog vremena u kojemu im je bila povjerena zahtjevna pastirska služba. Riječ i poruka im je uvijek bila prava, jasna i nedvosmislena. 



3. Kuharić je Riječ Božju uvijek doživljavao kao radosnu poruku. Bio je ozbiljan, staložen i miran, no istovremeno otvoren, vedar i prisan. Vi kao dugogodišnji „pastoralac“ slušate iskustva vjernika i svojih župljana. Pamte li oni Kuharića po tim osobinama? Kada biste morali sažeti njihova sjećanja kako bi ona izgledala?

Budući da sam veći dio svojega svećeništva za života kardinala Kuharića proživio u Novom Zagrebu, mogu posvjedočiti da su ga vjernici doživljavali baš kao takvog: otvorenog, vedrog, prisnog, svojeg. Vidljivo je to i iz njihove inicijative da se pred crkvom kojoj se radovao, čije je građenje pratio i podupirao, u znak zahvalnosti i ljubavi prema njemu podigne spomenik.

A koliko je bio poštovan i obljubljen pokazale su kolone vjernika koji su došli pomoliti se kod njegova odra. Mnogi dolaze i na njegov grob. To nam govori o divljenju, poštovanju, ljubavi i zahvalnosti za sva zauzimanja za slobodu vjere, za slobodu savjesti, za dostojanstvo obitelji i svake ljudske osobe, kao i za pravo naroda na svoju slobodu, domovinu i svoj ponos.

4. Mnogo je putovao po inozemstvu posjećujući Hrvate u iseljeništvu. Što su njegovi posjeti značili Hrvatima u dijaspori?

Mnogi su naši sunarodnjaci tijekom naše burne povijesti, uostalom kao i danas, morali napuštati svoj dom u potrazi za slobodom ili pak za poslom i kruhom. Često su u dalekom svijetu bivali sami, napušteni, izgubljeni.

Crkva im je bila jedino utočište, jedina nada. Posebna im je radost bila kada je netko dolazio iz Domovine. Kardinal Kuharić je to dobro znao jer je osluškivao bilo našeg naroda i rado se odazivao na pozive sa svih strana svijeta i ondje je hrabrio, tješio i budio nadu.

5. Veliku je ljubav pokazivao prema siromasima, bolesnima i napuštenima. Kako se to očitovalo u Kuharićevoj biskupskoj službi? Je li uloga Hrvatskog Caritasa bila ključna u ratnim godinama, ali i kasnije?

Kao i njegov predšasnik bl. Alojzije, i kardinal Kuharić zauzimao se za svakog potrebnika, jadnika, bijednika. Dio Nadbiskupskog dvora je otvorio Caritasu, otvarao kuće za ostavljenu i napuštenu djecu, poticao osnivanje župnih caritasa koji nisu dijelili samo hranu i odjeću već i svakovrsnu potrebnu pomoć.

I njegova je velika zasluga što kroz sve vrijeme rata i poraća, unatoč tolikih izbjeglica i prognanih u našoj Domovini nije bilo gladnih i golih.

6. Možemo li usporediti Kuharićevu viziju Crkve s onom pape Franje? Čini se kao da su njihovi pogledi u mnogome slični ili jednaki, a s druge strane u javnosti se često nameće mišljenje kako Crkva nema doticaj s ljudima na periferijama i marginama društva. Nije li Kuharić tako doživljavao svoju pastirsku dužnost?

Kardinal Franjo Kuharić je često i rado posjećivao župe i susretao se s jednostavnim malim ljudima. Oni su u njemu gledali i susretali Božjeg čovjeka, oca, prijatelja, brata, onog koji razumije. Znano je da je kardinal Kuharić svakoga tjedna pješice hodočastio u svetište Majke Božje Remetske i putem susretao mnoge, zaustavljao se, progovorio s njima, podijelio s njima njihove nade i radosti, boli i tuge.

Susreti s malim jednostavnim ljudima nikada za njega nije bilo gubljenje vremena, nego prigoda da i putem takvih susreta učini Gospodina prisutnim. Ljudi su doista u njegovoj blizini osjećali nešto veliko i značajno, što nadilazi svakidašnjicu kojom je čovjek okružen, ali istovremeno dostupno i svima tako razumljivo da jednostavno ulazi u dubinu srca i duše.

7. Kakva je bila Kuharićeva uloga u Domovinskom ratu? Kako ocjenjujete njegov odnos s prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom?

Kao veliki domoljub trpio je sa svojim narodom i boljela ga je svaka žrtva, svaki izgubljeni život, svaka rana, svaka razrušena crkva, svaki razoreni dom. U tim teškim danima želio je biti bliz svim stradalnicima. Posjećivao je župe na prvoj crti bojišnice.

Posjećivao je prognane i istjerane u mjestima gdje su čekali kraj zla. U bolnicama i lječilištima hrabrio je i sokolio ranjene, dijelio tugu s obiteljima poginulih. Gdje god se pojavljivao donosio je smirenje, utjehu, nadu.

Posebno su ostale u pamćenju njegove riječi izrečene na Veliku Gospu 1991. u Mariji Bistrici u jeku žestokih neprijateljskih napada diljem Domovine, kako hrvatski vojnik ne smije biti rušitelj i mučitelj ma što god njemu ili njegovima učinili.

Na svojim je putovanjima koristio sve moguće prilike kako bi upozorio i upoznao često gluhi i slijepi svijet, što se kod nas događa.

Držim da su kardinal Franjo Kuharić i predsjednik Franjo Tuđman jedan drugome bili snažna podrška. Jedan i drugi su prepoznali povijesni trenutak koji se čekao stoljećima za ostvarenje sna mnogih prijašnjih generacija našega naroda: slobodna i neovisna Hrvatska.

Znana je ona izreka da su se Kardinalu u životu ispunila tri njegova sna: rađanje samostalne Hrvatske, beatifikacija mučenika Alojzija Stepinca i pohod pape Domovini.


                        Kardinal Kuharić i preč. Golubić prilikom blagoslova kamena temeljca u Župi Utrina

8. Prije 3 godine, u Župi sv. Petra predstavljeni su knjiga i nosač zvuka „Bog je ljubav. Kardinal Franjo Kuharić nam govori“. Riječ je o svjedočanstvima osoba o duhovnoj veličini kardinala Kuharića. Možete li izdvojiti koje svjedočanstvo iz knjige i prenijeti ga našim čitateljima?

Knjiga je puna predivnih svjedočanstava mnogih o velikom Kardinalu. No ako moram nešto posebno izdvojiti i preporučiti to su svakako prekrasne riječi oproštajnog govora kardinala Josipa Bozanića izrečene na ispraćaju, ispred zagrebačke katedrale.

Evo jednog dijela govora: „Kardinal Kuharić bio je nadasve čovjek vjernik, i to vjernik koji je iz dna duše vjerovao u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Božji svijet; vjernik informirane i formirane vjere koju je stalno, sve do svoje smrti, proučavao, ali ne samo zato da o njoj bude poučen, nego da sve više i više živi po vjeri. Bio je dakle vjerujući vjernik: u svagdanjoj i blagdanskoj svetoj misi i u cjelini svoga života i djelovanja.

Iz te vjere, on čovjek Crkve i čovjek molitve, koji je urastao u sakramentalnu zbilju, progovarao je kao zagovornik malenih i obespravljenih, kao neposredan i blag sugovornik koji je pozorno slušao tuđa mišljenja, kao odlučan i neslomljiv navjestitelj spasenja, kao neumoran branitelj istine i slobode, kao odgojitelj savjesti i kao iskreni hrvatski domoljub.

Znam da mu je i sada neugodno slušati ove pohvale, jer je u svijesti svoga poslanja i odgovornosti uvijek imao obilje skromnosti kojom nije dopuštao da se iza ljudskih djela ne vidi Bog.“