Kardinal Josip Mihalović rođen je 16. siječnja 1814. godine u Tordi, naselju Banatu. Osnovnu školu polazio je u Tordi i velikom Bečkereku, više škole u Segedinu i Temišvaru, gdje je završio bogosloviju. Zaređen je 1834. godine i postaje kapelan gradske župe u Temišvaru. Zagrebačkim nadbiskupom imenovan je 7. kolovoza 1870., a svečanost posvećenja obavljena je u katedrali 27. rujna 1871.
Kardinalski šešir primio je u Rimu u crkvi sv. Petra 25. lipnja 1877. Mihalović se nije laka srca pokorio kraljevoj želji da postane nadbiskupom, pa je ubrzo nakon dolaska u Zagreb rezignirano odlučio dati ostavku i tražiti premještaj u neku od mađarskih biskupija s motivacijom da ne može živjeti u „neprijateljskoj zagrebačkoj okolini“.
Mađarska mu je strana odgovorila da mora izdržati. Bilo je gotovo nemoguće mjeriti se sa Strossmayerom, a povrh toga i s nadbiskupom Haulikom koji je i u kulturi i crkvenim poslovima ostavio dubok trag. U svom djelovanju, osobito se brinuo o školovanju svećeničkog podmlatka, pa je 1878. godine od njega potekla zamisao o ustanovi dječačkog sjemeništa i gimnazije.
Mihalović je umro 19. veljače 1891. „Obzor“, nekoć protivan Mihaloviću, u nekrologu piše kako „nije opravdao ni bojazan naroda, ni nade onih drugih da im služi. Za njega carstvo blagosti i pravice nisu bile prazne riječi“ te kako je trajno bio pod dojmom neprijateljskog dočeka u Hrvatskoj što ga je sputavalo u njegovu djelovanju.
Izvor: Maruševski, O. (1995) Josip Mihalović. U: F. Mirošević, ur.
Zagrebački biskupi i nadbiskupi. Zagreb: Školska knjiga, str. 475-478.
