Rođen je 17. rujna 1952. godine u Gori Veterničkoj, Župa Mihovljan. Nakon završene osnovne škole, godine 1967. stupio je u Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu, a 1972. godine u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1977. godine.
Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaredio ga je nadbiskup Franjo Kuharić 26. lipnja 1977. godine u zagrebačkoj katedrali. Službu župnog vikara vršio je u Župi sv. Vida u Vrbovcu (1978.-1979.) i u Župi sv. Blaža u Zagrebu (1979.-1982.). Bio je upravitelj Župe sv. Mateja, Zagreb-Dugave (1982.-1997.) i Župe sv. Anastazije u Samoboru (1997.-1998.) te župnik Župe sv. Blaža u Zagrebu (1998.-2002.). Službu biskupskog vikara za grad Zagreb vršio je od 1999. do 2004. godine, a od 2001. do 2004. godine bio je arhiđakon Katedralnog arhiđakonata. Od 2002. do 2008. godine vršio je službu rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, a od 2008. do 2014. godine ravnatelja Nadbiskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika.
Zagrebačkim pomoćnim biskupom imenovao ga je 3. svibnja 2010. godine papa Benedikt XVI., a za biskupa ga je 3. srpnja 2010. godine posvetio zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić.
Službe u Zagrebačkoj nadbiskupiji: generalni vikar (
s posebnom pastoralnom brigom za područje Katedralnog i Remetsko-sesvetskog arhiđakonata); biskupski vikar za grad Zagreb; kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog; predsjednik Povjerenstva za gradnje i popravke crkvenih objekata; predsjednik Povjerenstva za odnose s gradom Zagrebom; delegirani predsjednik Ekonomskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije; član Zbora savjetnika Zagrebačke nadbiskupije; član Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije; član Poslovnog odbora Prezbiterskog vijeća Zagrebačke nadbiskupije; delegirani predsjednik i član Odbora za uređenje Katedralne riznice; predsjednik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za obnovu crkava i crkvenih objekata stradalih u potresu po župama; predsjednik Odbora Zagrebačke nadbiskupije za obnovu kompleksa Šalata nakon potresa.
Službe u HBK: član Biskupske komisije HBK za odnose s državom; predsjednik Odbora za sredstva društvenih komunikacija.
Biskupski grb
Svaki je grb znak prepoznatljivosti i pripadnosti. On u sebi sažima baštinu prošlosti i usmjerenost prema budućemu. On je pokazatelj riznice zahvale i predanosti, prijeđenih putova i novoga poziva.
Grb biskupa Gorskoga u prvi plan stavlja križ protegnut cijelim štitom; križ koji dijeli i spaja te ništa od stvorenoga svijeta i života ne ostavlja nezahvaćenim. Križ je upisan u cjelinu i po njemu se sve spaja u jedno. Tako su nastala četiri različita, križem povezana polja: dva u gornjemu i dva u donjemu dijelu. Horizontalom se križ usijeca tako da stvara dva gornja polja plave boje, odijeljena od donjega dijela, od dvaju polja zelene boje.
Za mladomisnički slogan mons. Gorski izabrao je riječi iz Ivanova evanđelja: »I Riječ je tijelom postala.« (
Iv 1, 14) Kristovo utjelovljenje i njegov vazam - muka, smrt i uskrsnuće - svijetu su donijeli neizrecivu novost spašenosti, te sve stvoreno uzdignuli u proslavu vječnosti. Gornji dio plavetnila asocira na ljepotu stvorenoga neba ponad zelenoga polja koje upućuje na zemlju. U tu stvorenu stvarnost upisan je križ koji povezuje i naviješta da je sve stvoreno od Boga. Bog je poslao svoga Duha u Stvaranju i u Utjelovljenju, da bi zrno koje je palo na zemlju i koje je donijelo najljepši plod po križu dalo život svakomu čovjeku te po darovanome Duhu Crkvi živjelo u sve vjekove. Riječ silazi s nebesa i prodire u zemlju, oplođuje ju, natapa Duhom i vraća se plodonosna, uzdiže se po križu i dopire do nebesa.
U četiri su polja upisani simboli. U lijevome gornjem polju nalazi se ljiljan, u desnome vaga. U lijevome donjem polju nalazi se grančica masline s plodom, a u desnom grančica hrasta sa žirom.
Ljiljan u lijevome gornjem plavom polju simbolizira Mariju, majku Isusovu po čijoj se vjeri i tijelu, prihvaćanjem nedokučivoga Božjeg plana ljubavi prema čovjeku ostvarilo utjelovljenje Bogočovjeka. Ljiljan je u kršćanskoj predaji viđen kao cvijet koji simbolizira darivanje i čuvanje. Otvara se, da bi primio rosu, pohranjuje miris i raskošno ga daruje, ne gubeći svoju svježinu.
Taj cvijet, viđen kao simbol Blažene Djevice Marije asocira na tri marijanska svetišta koja okružuju župu rođenja biskupa Mije, Mihovljan, a to su: Majka Božja Jeruzalemska na Trškome Vrhu kod Krapine, Majka Božja Gorska u Loboru i Majka Božja Bistrička u Mariji Bistrici. To su bila i ostala marijanska svetišta povezana životom i službom našega novoga biskupa.
Vaga, kao simbol pravorijeka, izabrana je u povezanosti sa sv. Mihaelom arkanđelom, osobnim nebeskim zaštitnikom mons. Gorskoga i zaštitnikom župe Mihovljan. »Tko je kao Bog?« - pitanje je koje ne ostavlja dvojbu, nego jasno ističe da nad Bogom nema nekoga. To nije na prvome mjestu izrijek koji bi naviještao strah pred Bogom, nego nas čini poniznima, pozivajući da čovjek ni u čemu sebe ili što drugo ne pokuša staviti na istu razinu s Bogom ili ga zamijeniti. Upravo je to temeljni čovjekov grijeh: oholost koja odbacuje Boga. U otajstvo zla Bog zadire nemjerljivom mjerom. Vaga je redovito tako uprizorena da u sebi sadrži sliku križa. Bog je u svoj pravorijek ugradio vrijednost koju ništa ne može prevagnuti - svoju ljubav.
U donja dva polja nalaze se dvije grančice s pripadnim plodovima: maslinova i hrastova.
Grančica masline progovara mnoštvom sadržaja. Biskup Gorski izabrao ju je ponajprije da bi označavala sakramente, otajstvene znakove ostvarene Božje prisutnosti. Ulje u slavljima sakramenata povezuje postajanje kršćanima (u krštenju i potvrdi), odnosno djelovanje Duha, po Duhu i u Duhu Svetome, što se na osobit način očituje u službama na koje su ljudi pozvani u Crkvi (ređenja). Ulje je uvijek znak prisutnosti Duha koji nas ne napušta ni u trenutcima poljuljanosti u našemu zdravlju ili dodirivanja granica zemaljskoga života (bolesničko pomazanje). Ulje je za nas kršćane svojom vezanošću uz Duha Svetoga znak mira, a maslinova je grančica u kulturološki širokome spektru također prihvaćena kao simbol dobrohotnosti, razumijevanja i pomirenosti. Ona je po svojoj topografskoj posebnosti u biskupskome grbu vezana i uz Epidaurum (Cavtat), naslovnu biskupiju biskupa Gorskog.
Hrastova grančica uzeta je u grb iz nastojanja da se ponovno poveže trag rasta u vjeri i ljudskosti. U zagrebačkoj prvostolnici ima puno mjesta na kojima je reljefno ili slikarski, kao sadržaj ili dekoracija, prikazano lišće hrasta (na oltarima, vratima, namještaju). Hrastovo je drvo, u svoj snazi simbolike življenja, snažno prisutno u životu biskupa Mije. Od hrastovine su bile građene naše stare zagorske »hiže«, naše kolijevke, naši stolovi i naši nadgrobni križevi. Hrastovina povezuje s mjestom rođenja - Gorom Veterničkom, s rudnikom u Novome Golubovcu, u kojemu je radio njegov otac, a u kojemu su sva okna bila poduprta i obložena hrastovim trupcima. Ta će ornamentika zemaljskoga, noseći snagu nebeske prožetosti, biti prisutna i u drugim elementima biskupskoga identiteta (na primjer, na biskupskome štapu).
Ispod grba je ispisana ispovijest vjere apostola Tome: »Gospodin moj i Bog moj.« Pitanje koje upućuje arkanđeo Mihael, istina koja prolama povijest, u svjetlu prisutnosti Uskrsloga dobiva odgovor vjere koji svakoga vjernika upućuje da svoju vjeru jača u zajedništvu apostolske vjere, u zajedništvu s apostolskim nasljednicima koji su u križu prepoznali ljepotu uskrsnoga jutra.
Grb je s ovih nekoliko simbola postao istinskom molitvom: za
Marijinu vjeru i prihvaćanje u otvorenosti i darivanju Kristova mirisa svijetu (ljiljan); za
razboritost u odlukama koja na prvo mjesto stavlja Boga i njegov pravorijek ljubavi (vaga); za
dar ljepote Duha u sebi te za donošenje mira u susretu s ljudima (grančica masline); za
postojanost u službi koja ne previđa radost života, mukotrpnost rada i pokoj vječnosti koja je povezana s križem (hrastova grančica); za
riječ i djelo koje će u svemu svjedočiti ponavljajući:
Gospodin moj i Bog moj!
