O nadbiskupiji

 

I. Rimsko doba i srednji vijek
Na području današnje Zagrebačke nadbiskupije prostirala se u rimsko doba pokrajina Savska Panonija (Pannonia Savia ili Ripariensis). Kršćanstvo se počelo širiti Panonijom sigurno već tijekom 3. stoljeća. Sjedište rimskog predstojnika (praefectus) kao i zapovjednika vojske i riječnog brodovlja bilo je u gradu Sisku (municipium Siscia). Kao glavni grad pokrajine dobio je Sisak i svog biskupa, najkasnije u drugoj polovici 3. stoljeća. Prvi sisački biskup imenom Castus, spominje se u doba cara Decija (249. god.).
Ipak, prvi povijesno zajamčeni biskup Siska bio je Sv. Kvirin, mučenik za Dioklecijanova progonstva (303. god.). Po Farlatiju, on vrši biskupsku službu u Sisku 33 godine, dakle od 270. godine. Uhvaćen je tijekom vjerskog progonstva. Predstojnik pokrajine Maksim poslao ga je u Subotište (Sabaria, današnji mađarski Szombathely) na sud. Biskup Kvirin postojano je odbijao prinijeti žrtvu pred božanskim likom cara (ara Augusti) te je osuđen na smrt i s kamenom o vratu potopljen u rijeci Sibaru. Ime Sv. Kvirina trajno se zadržalo na području njegove biskupije. Na njega nas i danas podsjeća mjesto Kirin kao i brojne crkve njegova imena i vrlo rašireno krsno ime Kirin (zapravo Kvirin) oko Kupe i Save koje se javlja u ispravama sve do 16. stoljeća.

Biskup Siska bio je podložan metropolitu u nekadašnjoj carskoj prijestolnici, raskošnoj Mitrovici (Sirmium), koji je imao metropolijsku vlast od Ljubljane (Emona) i Ptuja (Poetovia) na zapadu sve do Gigena (Oescus) kod Nikopolja u Bugarskoj na istoku. Dok je u 4. stoljeću pokoji biskup i crkvena općina Srijemske metropolije bila zaražena arijanskim krivovjerjem, dotle su sisački biskupi sa svojim narodom čvrsto stajali na braniku kršćanskog pravovjerja.
Nakon prvog pada Mitrovice (441. god.) pridružio se Sisak metropoliji u Solinu (Salona), pa njegovi biskupi Ivan i Konstantin supotpisuju saborske spise I. odnosno II. Solinskog sabora 530. i 533. godine. U burnim vremenima avarskih i slavenskih seoba 6. i 7. stoljeća gasi se Sisačka biskupija, a s njom najvećim dijelom i kršćanstvo u Panoniji.
Nakon 400 godina ona se više ne spominje. Car Karlo Veliki dodijelio je sve krajeve južno od rijeke Drave akvilejskom patrijarhu (811. god.). Nakon pobune kneza Ljudevita Posavskog (o. 810-823) i njegovih ratova protiv Franaka ostala je ta carska zapovijed tek mrtvim slovom na papiru. Hrvatski knez Trpimir (852. god.) smatra područje Sisačke biskupije stvarnim dijelom Splitske metropolije, kao nasljednice prava staroga Solina.

Pokušaj obnove biskupije u Sisku učinjen je na I. Splitskom saboru za vrijeme kralja Tomislava (925. god.). Da dalmatinski latinski biskupi riješe pitanje hrvatskog biskupa Grgura Ninskog, nude mu jednu od ispražnjenih biskupija: Sisak, Duvno ili Skradin. Pošto se Grgur, nakon duljeg otpora, odlučuje za Skradin (928. god.) na II. Splitskom saboru, Sisačka biskupija tada ostaje neobnovljena. Ujedno je nestao naslov „biskup Hrvata“ s pozornice hrvatskih crkvenih zbivanja, ali splitski arhiđakon Toma (1268. god.) svjedoči da njezinim područjem (Posavska Hrvatska ili Slavonija) upravlja još u 11. stoljeću dvorski „hrvatski biskup“ (episcopus Chroatensis). Isti Toma ne tumači pobliže pravnu narav „hrvatskog biskupa“, ali kaže da je „ovaj držao mnoge župe te imao krajeve i posjede skoro po svemu Hrvatskom kraljevstvu..., a njegovo se pravomoćje (jurisdikcija) prostiralo sve do rijeke Drave“. Rezidencija „hrvatskih biskupa“ vezana je za kraljev dvor, i to najčešće uz grad Knin. Nestanak „hrvatskog biskupa“ iz nacionalne i političke povijesti podudara se s pojavom Zagrebačke biskupije, koja je potkraj XI. stoljeća preuzela pastoralnu brigu  nad područjima središnje i sjeverne Hrvatske koje je nekada „biskup Hrvata“ smatrao područjem svoga pravomoćja (jurisdikcije). Ostaju prema jugu Kninska biskupa i od 1185. godine Krbavska biskupija, koje graniče s novom Zagrebačkom biskupijom.
 
Pripremili: dr. sc. Stjepan Kožul i dr. sc. Stjepan Razum.