Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Rokovska nedjelja u Kumrovcu

 

U nedjelju 21. kolovoza 2011. u filijali tuheljske župe u Kumrovcu svečano je proslavljena Rokovska nedjelja. Misno slavlje predvodio je preč. mr. Robert Šreter, moderator Nadbiskupskog duhovnog stola, u koncelebraciji sa vlč. Josipom Vnučecom kojemu je to bilo posljednje misno slavlje u službi tuheljskog župnika, te vlč. Franjom Mezakom iz Desinića i vlč. Ivanom Režekom iz Velike Erpenje.

U prigodnoj homiliji, mr. Šreter je istaknuo da prvo što u nekom susretu učinimo jest da pružimo ruku i predstavimo se. "Ne volimo razgovarati s nepoznatima, a da bi ušli u neki dublji odnos treba nekoga dobro poznavati, jer nećemo svoje tajne otkrivati neznancu, čovjeku s ulice. A kad nekoga upoznaš, ne daš da drugi o njemu ružno govore. Može se u nekoga brzo zaljubiti, bez puno propitkivanja, ali da bi nekoga zavoljeli treba ga dovoljno upoznati. To vrijedi za međuljudske odnose, ali i za vjeru."

Ne možeš vjerovati u Boga jer je netko rekao da moraš, jer su nas od malih nogu učili moliti, ići u crkvu. Kad netko odraste to nije dovoljno, tu vjeru ćemo brzo izgubiti. Zato treba Boga poznavati. Isus pita: „A što vi kažete, tko sam ja?“. Na to pitanje trebamo svakog dana odgovarati. Učenicima je bilo lako reći da ljudi govore kako je poznat, „faca“; ali kad je njih pitao zašutjeli su. Tek Šimun Petar je imao hrabrosti reći: „Ti si Krist, Pomazanik, Sin Boga živoga!“. Ispovijedio je vjeru.

"Da nas Isus pita što to znači, mi bi u svakom trenutku života trebali dati opravdanje svoje vjere. Nažalost često se naša vjera svodi na puki formalizam, ali kad ju treba posvjedočiti i živjeti u braku i obitelji, na poslu i u školi, u susjedstvu, s frendovima ići na pizzu pa se prije prekrižiti – a to ne, da se ne bi ljudi smijali... Zato u hrvatskom društvu i medijima pravo glasa dobivaju oni koji napadaju vjeru i Crkvu, a mi se ne bi miješali u to. Glasna manjina preuzima stvari u svoju ruku i donosi zakone protivne evanđelju. A mi šutimo i dopuštamo da nam drugi određuju pravila za život

- istaknuo je u svojoj homiliji mr. Šreter. Sveti Rok je živio u 14. stoljeću kad nije bilo fejsa i lajkanja, mobitela i televizije, kad su umjesto auta vozile kočije. Danas su se ti vanjski uvjeti života promijenili, ali čovjek se nije promijenio. Ostali su isti problemi: biti pošten ili nepošten, krasti ili ne, živjeti po evanđelju ili ne. Rok je odgovorio na Isusovo pitanje: „Da, Gospodine, ti si netko kome treba vjerovati. Isplati se biti dobar i pomagati čak i kad nema koristi.“.

Posvetio se bolesnima dok su drugi bježali od kuge i gube da se ne zaraze. Danas su te bolesti izlječive, ali svako vrijeme nosi svoje bolesti. Bijela kuga – ubijanje nerođenih. Kako netko može ubiti plod svoje ljubavi? Psovka – kuga hrvatskoga naroda. Jedan smo od najvećih marijanskih naroda, a ujedno i jedan od najvećih psovačkih naroda. Kako možemo moliti i psovati iste? Slaveći danas čovjeka koji je pozitivno Bogu odgovorio na Isusovo pitanje, budimo spremni i mi tako odgovoriti i odgovorno živimo, vratimo vjeru i molitvu u život i planirajmo život s njime, zaključio je mr. Robert Šreter.

Na kraju misnog slavlja župniku vlč. Josipu Vnučecu zahvalili su mladi ministranti Marija Škvorc i Gabrijel Blažičko slijedećim riječima: „Put vas je vodio kroz mnoge župe da biste se prije šest godina skrasili u ovom našem predivnom tuheljskom kraju. Bili smo tada kao ovce bez pastira. Strpljivo i polako kroz katehezu, propovijedi i druženja otkrivali ste nam značenja svetopisamskih tekstova i budili nadu.“.

Na poklon je župnik dobio sliku Risvičke kapele i dio bačve sa „zagorskih antibiotikom“ i uputom za upotrebu: „Svakih osam sati jedan antibiotik i tri Zdravo Marije za nas.“ Zatim je bend koji je župnik oformio i marljivo vježbao odsvirao pjesmu Odlučio sam slijediti Krista. Na kraju je mr. Šreter istaknuo kako je prije 14 godina njemu vlč. Josip priredio oproštajno slavlje kao kapelanu, a sada je on, iako prvi put u Kumrovcu, sudjelovao na oproštaju vlč. Josipa od župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Tuhelj.

Tekst i foto: Danijel Herceg