Riječ Svetog Oca

»Evo me, mene pošalji!« (Iz 6, 8)

»Misija, “Crkva koja izlazi”, nije neki program, nego naum koji se ostvaruje snagom volje. Krist je taj koji daje Crkvi izići iz sebe same. U poslanju naviještanja evanđelja ti se krećeš jer te Duh Sveti tjera i nosi« (Bez njega ne možemo ništa. Biti danas misionari u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2020., str. 14). Bog uvijek prvi ljubi nas i tom nas ljubavlju susreće i poziva. Naš osobni poziv plod je činjenice da smo sinovi i kćeri Božje u Crkvi, njegova obitelj, braća i sestre u onoj ljubavi koju nam je Isus posvjedočio. Svi, međutim, imaju ljudsko dostojanstvo utemeljeno na Božjem pozivu da budu djeca Božja i da u sakramentu krštenja i slobodi vjere postanu ono što su oduvijek bili u Božjem srcu.

Sama činjenica da smo besplatno primili život podrazumijeva poziv da uđemo u dinamiku sebedarja: to je sjeme koje će kod krštenika poprimiti zreli oblik kao odgovor ljubavi u braku i u djevičanstvu za Kraljevstvo Božje. Ljudski se život rađa iz Božje ljubavi, raste u ljubavi i stremi ljubavi. Nitko nije isključen iz Božje ljubavi, a u svetoj žrtvi Isusa Krista na križu Bog je pobijedio grijeh i smrt (usp. Rim 8, 31-39). Za Boga, zlo – pa čak i grijeh – postaju izazov ljubiti i to ljubiti još većom ljubavlju (usp. Mt 5, 38-48; Lk 22, 33-34). Zato u pashalnom otajstvu Božje milosrđe liječi praiskonsku ranu zadanu ljudskom rodu i izlijeva se na cio svemir. Crkva, sveopći sakrament Božje ljubavi prema svijetu, nastavlja Isusovo poslanje u povijesti i šalje nas svukuda da bi Bog, po našem svjedočenju vjere i naviještanju evanđelja, mogao ponovno očitovati svoju ljubav i dotaknuti i preobraziti srca, umove, tijela, društva i kulture na svakome mjestu i u svakome vremenu.
05.06.2020

Abrahamova molitva

„Abrahamova molitva izražena je ponajprije djelima: čovjek šutnje, na svakoj postaji puta gradi žrtvenik Bogu“ (Katekizam Katoličke crkve, 2570.). Abraham ne gradi hram, nego put posipa kamenjem koje podsjeća na Božji prolazak. To je Bog koji iznenađuje, kao kad ga posjećuje u liku trojice gostiju koje on i Sara toplo primaju i koji im najavljuju rođenje sina Izaka (usp. Post 18,1-15). Abraham je imao sto godina, a supruga devedeset, , više-manje. I povjerovali su, pouzdali su se u Boga. I Sara, njegova supruga, zače. U toj dobi! To je Bog Abrahamov, naš Bog, koji nas prati.

Tako se Abraham zbližava s Bogom, zna se čak i raspravljati s njim, ali uvijek ostaje vjeran. Razgovara s Bogom i raspravlja s njim. Sve do posljednje kušnje kad Bog od njega traži da žrtvuje vlastitog sina Izaka, sina kojeg je dobio u starosti, jedinog nasljednika. Ovdje Abraham živi vjeru poput drame, poput hodanja naslijepo kroz noć, pod nebeskim svodom koje je ovaj puta bez zvijezda. Mnogo se puta i nama dogodi da hodamo u tami, ali s vjerom. Sâm Bog zaustavit će Abrahamovu ruku koja je već spremna udariti, jer je vidio njegovu uistinu punu raspoloživost (usp. Post 22, 1-19).

Braćo i sestre, učimo od Abrahama, učimo moliti s vjerom: slušati Gospodina, hoditi, razgovarati pa i raspravljati. Ne bojmo se diskutirati s Bogom! Reći ću i nešto što se čini herezom. Mnogo puta sam čuo ljude kako mi govore: „Znate, dogodilo mi se to i to i ja sam se naljutio na Boga“. – „Jesi li imao hrabrosti naljutiti se na Boga?“ – „Da, naljutio sam se.“ – „Ali to je vrsta molitve“. Jer samo se dijete može naljutiti na svoga oca i zatim se ponovno s njim susresti. Od Abrahama učimo moliti s vjerom, razgovarati, raspravljati, ali uvijek spremni prihvatiti Božju riječ i provoditi je u djelo. U svom odnosu s Bogom naučimo razgovarati poput djeteta sa svojim ocem: slušati ga, odgovarati, raspravljati. Ali jasno i otvoreno, poput djeteta s ocem. Tako nas Abraham uči moliti. Hvala.
03.06.2020

Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini nas novim ljudima

Opraštajući i okupljajući učenike oko sebe, Isus ih čini Crkvom, svojom Crkvom, koja je pomirena i zajednica spremna za poslanje. Pomirena i spremna za poslanje. Kad neka zajednica nije pomirena nije pripravna za poslanje: spremna je za raspru unutar sebe same, spremna je za unutarnje [rasprave]. Susret s uskrslim Gospodinom stubokom mijenja živote apostolâ i pretvara ih u hrabre svjedoke. Naime, odmah nakon toga kaže: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). Iz tih je riječi jasno da su apostoli poslani produžiti isto poslanje koje je Otac povjerio Isusu. „Šaljem vas“: nije vrijeme da budete zaključani niti za žaljenje: žaliti za „dobrim vremenima“, vremenima provedenim s Učiteljem. Radost uskrsnuća je velika, ali to je radost koja se širi, koja se ne smije zadržavati za sebe, treba je davati. U nedjeljama uskrsnoga vremena najprije smo slušali o toj istoj zgodi, zatim o susretu s učenicima iz Emausa, zatim o dobrom pastiru, oproštajne govore i obećanje Duha Svetoga: sve je to usmjereno na jačanje vjere učenikâ – i naše također – s obzirom na poslanje.

Kako bi potaknuo to poslanje, Isus daje apostolima svojega Duha. U Evanđelju se kaže: „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (r. 22). Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini muškarce i žene novim ljudima; to je vatra ljubavi kojom će učenici moći „zapaliti“ svijet, one ljubavi pune nježnosti koja najviše ljubi malene, siromašne, isključene… U sakramentima krštenja i potvrde primili smo Duha Svetoga s njegovim darovima: to su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Ovaj posljednji dar – strah Božji – upravo je suprotan strahu koji je ranije paralizirao učenike: to je ljubav prema Gospodinu, to je sigurnost u njegovo milosrđe i njegovu dobrotu, to je pouzdanje da možemo krenuti u smjeru koji je On pokazao pri čemu nam nikad neće biti uskraćena njegova prisutnost i njegova potpora.
31.05.2020

Molitva pravednikâ

Božji naum prema čovjeku je dobar, ali u našem svakodnevnom iskustvu doživljavamo prisutnost zla: to je svakodnevno iskustvo. U prvim poglavljima Knjige Postanka opisano je progresivno širenje grijeha u ljudskoj povijesti. Adam i Eva (usp. Post 3, 1-17) sumnjaju u Božje dobrohotne namjere, misleći da pred sobom imaju zavidnog boga koji želi stati na put njihovoj sreći. Otud pobuna: ne vjeruju više u velikodušnog Stvoritelja koji želi njihovu sreću. Njihovo srce, povjerovavši zlom napasniku, obuzeto je delirijem svemoći: „ako budemo jeli plod s toga stabla postat ćemo kao Bog“ (usp. r. 5). A to je napast: to je častohleplje koje ulazi u srce. Iskustvo, međutim, ide u suprotnom pravcu: oči im se otvaraju i otkrivaju da su goli (r. 7), bez ičega. Ne zaboravite to: napasnik je loš platiša, loše plaća.

Zlo se pokazuje još razornijim s drugim naraštajem ljudi, ono je još snažnije: to je ono što se zbilo s Kajinom i Abelom (usp. Post 4, 1-16). Kajin je zavidan bratu: tu je crv zavisti, premda je prvorođenac vidi u Abelu suparnika, onoga koji podriva njegovo prvenstvo. Zlo se ugnježđuje u njegovu srcu i Kajin ga ne uspijeva savladati. Zlo počinje ulaziti u srce: obuzet je time da uvijek gleda drugoga sa zlom, sa sumnjom. A to se događa i u mislima: „Ovaj je zao, učinit će mi zlo“. I ta misao ulazi u srce… I tako se povijest prvoga bratstva zaključuje ubojstvom. Mislim danas na ljudsko bratstvo… ratovi posvuda.

U Kajinovom potomstvu razvijaju se zanati i umijeća, ali se razvija također nasilje, izraženo Lamekovom zlogukom pjesmom koja zvuči kao himan osvete: „Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!“ (Post 4, 23-24). Osveta: „Učinio si to, platit ćeš“. Ali to ne zbori sudac, nego ja. Ja se postavljam za sudca situacije. I tako se zlo širi poput vatre, sve dok sve ne zahvati: „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća“ (Post 6, 5). Velike slike općeg potopa (pogg. 6-7) i Babilonske kule (pog. 11) otkrivaju da postoji potreba za novim početkom, kao neko novo stvaranje, koje će imati svoj dovršetak u Isusu Kristu.
27.05.2020

Bez svjedočenja se ne može naviještati

Danas se u Italiji i drugim zemljama slavi svetkovina Uzašašća Gospodinova. Odlomak iz Evanđelja (usp. Mt 28, 16-20) pokazuje nam apostole koji se okupljaju u Galileji „na gori kamo im je naredio Isus“ (r. 16). Tu se zbio posljednji susret uskrsloga Gospodina sa svojima, na gori. „Gora“ ima snažni simbolički, evokativni naboj. Na gori je Isus proglasio blaženstva (usp. Mt 5,1-12); u goru bi se povlačio na molitvu (usp. Mt 14, 23); ondje je primao mnoštva i liječio bolesne (usp. Mt 15, 29). Ali ovaj put, na gori, više nije Učitelj koji djeluje i podučava, nego Uskrsli koji traži od učenika da djeluju i naviještaju, povjeravajući im mandat da nastave njegovo djelo.

Povjerava im poslanje među svim narodima. Kaže: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (rr. 19-20). Sadržaj poslanja koji je povjeren apostolima jest sljedeći: naviještati, krstiti, poučavati i ići putom koji je zacrtao Učitelj, to jest živo evanđelje. Ta poruka spasenja podrazumijeva prije svega dužnost svjedočenja – bez svjedočenja se ne može naviještati – na što smo i mi, današnji učenici, također pozvani kako bismo dali razlog svoje vjere. Suočeni s tako zahtjevnom zadaćom i razmišljajući o svojim slabostima, osjećamo se nedoraslima, kao što su se zasigurno osjećali i sami apostoli. Ali ne smijemo se obeshrabriti, nego se trebamo spominjati riječi koje im je Isus uputio prije nego će uzići na nebo: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (r. 20).
24.05.2020

Poput Isusa Krista, prisiljeni bježati. Prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati prognanike

Raseljeni nam nude tu mogućnost da susretnemo Gospoda, »iako je našim očima teško prepoznati ga takva: u poderanoj odjeći, prljavih stopala, nagrđena lica, izranjena tijela, nesposobna služiti se našim jezikom« (Homilija, 15. veljače 2019.). Na taj smo pastoralni izazov pozvani odgovoriti sa četiri glagola koje sam naznačio u svojoj Poruci za ovaj Dan 2018. godine: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Njima bih sada želio dodati još šest parova glagola koji odgovaraju vrlo praktičnim radnjama međusobno povezanima jednim uzročno-posljedičnim odnosom.

Potrebno je poznavati da bi se razumjelo. Znanje je nužan korak prema razumijevanju drugih. Uči nas to sâm Isus u zgodi o učenicima iz Emausa: »I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima« (Lk 24, 15- 16). Kad govorimo o migrantima i raseljenim osobama prečesto se zaustavljamo na statističkim podacima. Ali ne radi se o brojevima, nego o stvarnim ljudima! Susret s njima pomoći će nam da ih upoznamo, a kad se upoznamo s njihovim pričama moći ćemo ih razumjeti. Moći ćemo, na primjer, shvatiti da je nesigurnost koju smo tako bolno iskusili uslijed ove pandemije konstantno prisutna u životima raseljenih osoba.

Potrebno je biti bližnji da bi se moglo služiti. To se može činiti samorazumljivim, ali često tomu nije tako. »Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj« (Lk 10, 33-34). Strahovi i predrasude – tolike predrasude – drže nas podalje od drugih i često nas priječe da im “budemo bližnji” i služimo im s ljubavlju. Približiti se bližnjemu često znači biti spremni izložiti se rizicima, kao što su nas posljednjih mjeseci lijepo poučili mnogi liječnici i medicinske sestre i tehničari. Ta spremnost da se približimo i služimo nadilazi puki osjećaj dužnosti. Najljepši primjer u tome dao nam je sâm Isus kad je oprao noge učenicima: svukao je sa sebe haljine, kleknuo i uprljao svoje ruke (usp. Iv 13, 1-15).
21.05.2020

Duh Sveti svojom djelatnom prisutnošću otvara srca istini i ljubavi

Kako bi pomogao učenicima kročiti tim putem Isus obećava da će moliti Oca da pošalje „drugog Branitelja“ (r. 16), to jest Tješitelja, Branitelja koji će zauzeti njegovo mjesto i dati im pamet da slušaju i hrabrost da vrše njegove riječi. To je Duh Sveti koji je Dar Božje ljubavi koja silazi u srce kršćanina. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća njegova se ljubav daruje onima koji vjeruju u njega i krste se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Sâm Duh ih vodi, prosvjetljuje i jača kako bi svaki pojedini na svome životnom putu, pa i dok prolazi kroz protivštine i teškoće, i u radostima i u bolima, mogao ostati na Isusovu putu. To je moguće postići upravo po poučljivosti Duhu Svetome kako bi On svojom djelatnom prisutnošću mogao ne samo tješiti nego i preobražavati srca, otvoriti ih istini i ljubavi.

Kad se suočimo s iskustvom zablude i grijeha – koje svi činimo – Duh Sveti nam pomaže da ne pokleknemo i daje nam prihvatiti i u punini živjeti smisao Isusovih riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (r. 15). Zapovijedi nam nisu dane poput neke vrste zrcala u kojem vidimo odraz naših bijeda, naših nedosljednosti. Ne, one nisu takve. Božja riječ nam je dana kao Riječ života, koja preobražava srce i život, koja obnavlja, koja ne osuđuje pa kažnjava, nego ozdravlja i ima za cilj oproštenje. Takvo je Božje milosrđe. To je Riječ koja je svjetlo našim koracima. A sve to je djelo Duha Svetoga! On je Božji Dar, On je sâm Bog koji nam pomaže biti slobodne osobe, osobe koje žele i znaju ljubiti, osobe koje su shvatile da je život poslanje u kojem se naviještaju čudesa koja Gospodin izvodi u onome koji se uzda u njega.
17.05.2020

Kršćaninova molitva

Kršćaninova molitva ulazi u odnos s Bogom najnježnijeg lica, koji ne želi uliti nikakav strah ljudima. To je prva značajka kršćanske molitve. Ako su ljudi oduvijek bili naviknuti pristupati Bogu bojažljivo, pomalo u strahu pred tim očaravajućim i strašnim misterijem, ako su se navikli častiti ga u servilnom stavu, poput podložnika koji nipošto ne želi uskratiti poštivanje svojemu gospodaru, kršćani mu se, naprotiv, obraćaju usuđujući se na povjerljiv način oslovljavati ga s „Oče“. Štoviše, Isus koristi drugu riječ: „tata“.

Kršćanstvo je uklonilo svaki „feudalni“ odnos iz veze s Bogom. U baštini naše vjere ne postoje izrazi poput „podložnost“, „ropstvo“ ili „vazalstvo“; nego riječi kao što su „savez“, „prijateljstvo“, „obećanje“, „zajedništvo“, „bliskosti“. U svom dugom oproštajnom govoru učenicima Isus kaže ovako: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime“ (Iv 15, 15-16). A to je „bianco ček“: „Otac će vam dati što ga god zaištete u moje ime“!
13.05.2020

Oslonjenost na Isusa oslobađa nemira

Gospodin naznačuje dva lijeka za nemir. Prvi je: „Vjerujte u Boga“ (r. 1). Taj savjet naizgled zvuči pomalo teorijski, apstraktno. Isus nam, međutim, time želi reći nešto konkretno. On zna da u životu najgora tjeskoba, uznemirenost, proizlazi iz osjećaja da nećemo uspjeti, iz osjećaja osamljenosti i lišenosti oslonca u zbivanjima oko nas. Tu tjeskobu, u kojoj se teškoće nižu jedna za drugom, pojedinac ne može sam prevladati. Potrebna nam je Isusova pomoć i zato Isus traži da vjerujemo u Njega, odnosno da se ne oslanjamo na sebe same, nego na njega. Jer to oslobađanje od nemira povezano je s povjerenjem. Pouzdati se u Isusa, učiniti „skok“. To je oslobađanje od nemira. A Isus je uskrsnuli i živi upravo zato da bude uvijek uz nas. Možemo mu, dakle, reći: „Isuse, vjerujem da si uskrsnuo i da si uz mene. Vjerujem da me slušaš. Donosim ti ono što me muči, moje brige: vjerujem u Te i uzdam se u Te“.

Postoji, zatim, drugi lijek za nemir, koji Isus izražava ovim riječima: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova […] Idem pripraviti vam mjesto“ (r. 2). Eto što je Isus učinio za nas: rezervirao nam je mjesto na Nebu. Preuzeo je na sebe naše čovještvo da ga izvede onkraj smrti, na novo mjesto, na Nebo, da i mi budemo tamo gdje je On. To je sigurnost koja nas tješi: za svakoga je rezervirano jedno mjesto. Ima jedno mjesto i za mene. Svaki od nas može reći: tamo ima jedno mjesto za mene. Ne živimo bez cilja i bez odredišta. Iščekivani smo, dragocjeni smo. Bog je zaljubljen u nas, njegova smo djeca. I za nas je pripravio najvrjednije i najljepše mjesto: Nebo. Ne zaboravimo to: stan koji nas čeka je Nebo. Ovdje smo u prolazu. Stvoreni smo za Nebo, za vječni život, da živimo zauvijek. Zauvijek: to je nešto što sada ne možemo ni zamisliti. No, još je ljepše misliti da će to zauvijek biti u radosti, u punom zajedništvu s Bogom i s drugima, bez suza, bez mržnji, bez podjela i nemira.
10.05.2020

Tajna molitve

Sjetimo se Bartimeja iz Evanđelja (usp. Mk 10, 46-52 i par.). Meni je, moram vam to priznati, njegov lik najsimpatičniji od svih. Bio je slijep, sjedeći je prosio kraj ceste na periferiji svog grada, Jerihona. On nije bezimen, ima lice i ime: Bartimej, to jest „Timejev sin“. Jednog dana je dočuo da će Isus prolaziti tuda. Jerihon je naime bio raskrižje kojim su neprekidno prolazili hodočasnici i trgovci. Tada Bartimej počinje vrebati priliku: učinit će sve što je u njegovoj moći da susretne Isusa. I mnogi su drugi činili isto: sjetimo se Zakeja, koji se popeo na stablo. Mnogi su željeli vidjeti i Isusa, pa i on.

Tako ovaj čovjek ulazi u Evanđelja poput glasa koji viče iz petnih žila. On ne vidi; ne zna je li Isus blizu ili daleko, ali ga čuje, shvaća to po mnoštvu koje se u određenom trenutku povećava i približava… Ali on je potpuno sam i nitko ne mari za njega. I što čini Bartimej? Viče, i viče, i nastavlja vikati. Koristi jedino oružje koje ima, a to je glas. Počinje vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (r. 47). I tako nastavlja, vičući.

Njegovi opetovani krici izazivaju kod drugih nelagodu, ne čine se pristojnima, i mnogi ga kore, govore mu da šuti: „Daj se upristoji, nemoj to činiti!“ Ali Bartimej se ne da ušutkati, naprotiv, viče još glasnije: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (r. 47). Ta tako lijepa tvrdoglavost onih koji traže milost i kucaju, kucaju na vrata Božjeg srca! On viče, kuca. Taj izraz: „Sin Davidov“ vrlo je važan; znači „Mesija“ – priznaje Mesiju – to je ispovijest vjere koja izlazi iz usta toga čovjeka kojega svi preziru.

I Isus sluša njegov vapaj. Bartimejeva molitva dotiče njegovo srce, srce Božje i otvaraju mu se vrata spasenja. Isus naređuje da ga pozovu. On skače na noge i oni koji su mu prije govorili da šuti sada ga vode Učitelju. Isus razgovara s njim, traži od njega da kaže što želi – to je važno – i tada se vapaj pretvara u zamolbu: „Gospodine, da progledam“ (usp. r. 51).
06.05.2020