Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Velika subota – liturgija tišine



Subota, drugi dan vazmenoga trodnevlja, u liturgijskoj je tradiciji ostao dan bez liturgijskih slavlja kršćanske zajednice. Povijest je poznavala tek neke manje obredne čine na kojima su sudjelovali samo katekumeni koji su u vazmenome bdjenju imali pristupiti sakramentima kršćanske inicijacije. Ti obredni čini ipak nisu dio liturgije trodnevlja.

Unatoč odsutnosti slavlja Veliku subotu nije ispravno smatrati aliturgijskim danom, kako ju se počesto predstavlja. Odsutnost obreda nudi kršćanskoj zajednici poseban vid 'liturgije': liturgiju tišine i iščekivanja. Liturgija Velikoga petka završila je razilaženjem u tišini, a oltar je postao ogoljen. Te nam obredne geste posvješćuju da slavljenje Gospodnje muke i smrti nije završeno zajedničkim obredom.

Crkva na Veliku subotu ostaje uz Gospodnji grob razmatrajući otajstvo njegove muke i smrti. Zaustavljanje nije bez značenja. Nije li vazmeni post, kojeg Crkva na taj dan preporučuje, posebni oblik klanjanja pred Gospodinom?

Nisu li tiha molitva i razmatranje, na koje su vjernici pozvani, svojevrsna liturgija nade koja Crkvu ujedinjuje i pripravlja na svečanu liturgiju vazmenoga bdjenja?

Na Veliku subotu nema sakramentalnih slavlja, pa ni pričesti (osim bolesnicima kao popudbina). Crkva živi Gospodinovu odsutnost. Gospodinova odsutnost, njegov silazak u smrt, vraćaju nas na početak, u iščekivanju novoga stvaranja. Tome bi danu stoga odgovarao opis iz Knjige Postanka: „Zemlja bijaše pusta i prazna.“ (1,2)

Post, tišina i molitva žive tu „svetu prazninu“ koja je bila potrebna i od Boga s ljubavlju izabrana radi novoga zajedništva ljudi s Ocem nebeskim. Iz te praznine Bog će stvoriti novi svijet.


Izvor: Crnčević, A., Šaško I. Na vrelu liturgije, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, Zagreb, 2009.