Korizmeno pastirsko pismo

 

Korizmeno pastirsko pismo biskupâ Zagrebačke nadbiskupije

HODIMO U NOVOSTI ŽIVOTA

Zagreb, 2003.

Draga subraćo u svećeništvu, redovnici i redovnice, braćo i sestre!

Predraga zagrebačka Crkvo!

Uvod

Započinjući sveto vrijeme korizme i uranjajući u otajstvo Kristova vazma, pred nama se nalazi put prema Gospodnjemu uskrsnuću, put na kojemu smo pozvani živjeti vlastito kršćanstvo te obraćenjem odgovoriti na predivno djelo Otkupljenja. Naš korizmeni hod ne smije previdjeti cjelovitost događaja Kristova vazma, kojega smo dionici svi mi, uronjeni u Krista.

Baš nas je to potaknulo da vam se obratimo riječima sv. Pavla: "Koji god smo kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života"(Rim 6,3-4). Krštenje nam daje dioništvo u novosti života, tj. u Kristovu uskrsnuću. Do njega čovjek ne može doprijeti ako ostane u grijehu.

U tome se odlomku iz Poslanice Rimljanima također uočava da su Očeva slava i njegova moć isto (usp. 2Kor 13,4; Ef 1,19s). Tom je slavom Krist uskrišen, a za nas vjernike važna je posljedica stavljena u sliku hoda. Takav izraz u Novome zavjetu koristi samo sv. Pavao, a njime označuje obrat, promjenu života. Jer Kristovo uskrsnuće za nas znači radost i zahtjev za življenje po mjeri njegova uskrsnuća.

"Novost života" ostvarena je po krštenju i temelji se na Kristovoj pobjedi nad smrću; "novost života" jest "novost Duha" (Rim 7,6), jer smo snagom vjere, toga predragocjenog Božjeg dara, "novo stvorenje" (usp. 2Kor 5,17; Gal 6,15). Darovan nam je novi životni prostor da bismo ga svjedočili i sebe mijenjali u njegovu svjetlu. On ne ovisi o hodu koji posvema pripada nama i našim silama, već ponajprije Očevoj slavi i njegovu Duhu. Mi smo u krštenju, s Kristom, umrli grijehu.

"Hodimo u novosti života" jest izraz koji se čita kao ostvarena zbilja, ali isto tako i poticaj, prigušeni imperativ, kao posljedica našega "biti kršćanin" i naše spremnosti na trajno nasljedovanje Uskrsloga.

Baš zato korizmeni hod obraćenja i ucijepljenost u otajstvo proslave Života za našu zagrebačku Crkvu postaje okvirom Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, koju vam želimo staviti na srce.

Sinoda je zajednički hod
2. Sinoda je zajednički hod, biti na istome putu. Ta činjenica ima pretpostavku u stvorenome zajedništvu, u građenju velikoga "mi" koji nije nametnut, već izabran. Ponajprije je Bog taj koji nas izabire za svoju "dragu svojinu". Jednako tako, darovanost zajedništva traži i naše uzdarje. Ono polazi od slušanja. Da bismo mogli biti zajedno na putu kao zagrebačka Crkva, smatramo da je nužno otvarati prostore za govor svih članova Crkve i za slušanje prije svega Boga i njegove riječi, iz čega provire slušanje čovjeka i njegovih potreba, te povijesti i baštine koja je – vođena Božjom providnošću - omogućila ozračje u kojemu danas boravimo, kao i ozračje budućnosti koja nas poziva. Iz slušanja i govora nastaje svijest o Crkvi koja je naša Crkva i svijest o potrebi prepoznatljivosti govora koji počinje riječima: "mi – Crkva…".
Uronjeni u poslove i njima pretrpani, često gubimo vrijednost darovanosti, a time i vrijednost slušanja i osluškivanja. Hodati zajedno istim putem pretpostavlja otvorenost za darovanost drugoga čovjeka. U našim vjerničkim zajednicama: od obiteljskih i župnih, preko redovničkih do raznih udruga i pokreta, nije uvijek dostatno prisutan osjećaj za istinske potrebe drugih, niti ima dovoljno uložena napora za plodonosno razumijevanje. Nije stoga čudno što nismo uvijek sposobni dublje iščitavati događaje kako bi se uočile nove usmjerenosti u povijesnome tijeku.
Željeli bismo stoga da godine pripreme i održavanja, odnosno proslave Sinode urode poboljšanjem sposobnosti za zajednički hod, što zahtijeva prihvaćanje radosti zajedništva i napora osluškivanja. Taj je hod obilježen Križnim putem, korakom Muke, ali i hodom prema grobu i radosnim trčanjem žena i učenika s Isusova groba, na kojemu je pronađena pobjeda nad smrću i otvorena nada.

Na tome hodu prijeti umor. Za njega je potrebna prikladna obuća i oprema, među koju neizostavno pripadaju: osluškivanje, razgovor, prijedlozi. Da bi se moglo govoriti i djelovati, pretpostavlja se pozornost promatranja. U Svetome pismu često se nalaze zajedno slušanje i gledanje, kao jedinstveno gibanje otvorenosti i uzajamnosti. "Treba, dakle, upoznati i shvatiti svijet u kojemu živimo, njegova očekivanja, težnje i često dramatičan značaj"(GS 4). Sve to pogoduje da se snagom Evanđelja zadobije novi pogled i odnosi. O toj novosti ovisi koliko će netko htjeti služiti u podređenosti Istini; koliko će se truditi oko prihvaćanja pomoći od osoba dobre volje te različitih mišljenja i usmjerenosti, da bismo otkrili kako se promatra Crkvu, koliko nas se razumije ili ne razumije.
Sinoda je produženo "vrijeme obraćenja" koje u sebi sadrži pokorničko obilježje u smislu kajanja i prepuštanja slušanju Božje volje pobuđujući pitanje: "Što trebamo činiti da bismo odgovorili planu spasenja? Kakvo značenje za nas uopće ima taj plan?" Slušanje i promatranje pretpostavljaju preobrazbu.

Sinoda nas poziva da još više zažive u našoj Crkvi „znakovi Velikoga jubileja“ na koje je svu Crkvu pozvao Ivan Pavao II: čišćenje spomena, djela ljubavi i spomen mučenika. Svjedočanstvo mučenika ne smijemo zaboraviti. Prošlo je stoljeće dalo mnoge mučenike, među kojima posebno mjesto u hrvatskome narodu pripada blaženome Alojziju Stepincu čiji nas život i žrtva nadahnjuju na uvijek nova zalaganja.
Odvijanje Sinode, premda uvijek otvorena zahvatima Duha Svetoga, podvrgnuto je određenim zakonitostima i ona je jedna od onih zbilja koje trebaju zaživjeti, odnosno rasti u svojoj “utjelovljenosti”'. Tek rođeno dijete zahtijeva mjesece skrivena rasta i odgoja. Kada dođe na svijet, raste s roditeljima i sa širom zajednicom, ali i svi oni rastu zajedno s njim, do te mjere da se može ustvrditi da i dijete na svoj način odgaja roditelje. Rasti zajedno rađa upoznavanje, razmjenjivanje misli i iskustava.
Željeli bismo da ta, možda trenutačno neobična riječ sinoda, postane bliska, razumljiva, ali nipošto manje izazovna. Sinoda nije tako izniman događaj kao što to može na prvi pogled izgledati. Ona je naime trajno stanje Crkve u kojemu se pokušava intenzivno živjeti zajedništvo.
 
Novost sinodskoga okupljanja
3. Svjesni svojega hodočašća na zemlji i životnoga puta kao darovanosti, pozvani smo na novost ispunjenu obećanjem. Poput Abrahama, u mnoštvu nesigurnosti, ne zaboravimo na sigurnost vjere u kojoj budućnost nije nepoznanica, zastrašujuća zbilja bez gospodara, već prostor Božje ljubavi prema čovjeku. U traženju slobode i zemlje obećanja, u lutanjima i vlastitim promašenostima grijeha - baš zbog utemeljenosti na Božjoj riječi - postoji i nuždan povratak u pronađenoj vjeri, rođenoj iz vazmenoga otajstva.
Svjesni da smo kao Crkva dar odozgor, Božji narod, pozvani smo izići i krenuti, tražiti i osjetiti prostor onkraj ljudske ograničenosti, prostor dara i novost neslućenoga. Naš hod treba biti po mjeri najslabijih, ispunjen predahom i molitvom, pogleda pozorna za proročke poticaje. Naša zagrebačka Crkva u sebi krije mnoštvo darova koje treba iznijeti na vidjelo i dopustiti im da progovore u skladu i poletu.

Novost otajstva Krista pobuđuje u nama mnoštvo pitanja, kao što su: Gdje smo sada i kamo idemo? Prema kojemu je cilju usmjerena zagrebačka Crkva? Jesmo li na Božjemu putu i jesmo li vjerodostojni svjedoci Evanđelja? Jesmo li u dijalogu sa sadašnjom kulturom i sa suvremenicima kojima su ponuđeni drugi putovi, osim Kristova? Imamo li snage za odlučnost i pouzdanje u prihvaćanje Božje novosti da bismo ljudima pružali odgovore kristovskom uvjerljivošću?

Novost koju želi živjeti sinodsko okupljanje i rad može pronaći svoj izričaj u “simfoniji pozvanih” i u zajedništvu darova. Svaka nadbiskupijska sastojnica: župa, obitelj, redovnička zajednica, udruga, pokret i skupina, morat će se osjetiti odgovornom za nošenje nezamjenjivoga doprinosa, ne zaboravljajući pri tome ni mnoštvo onih koji su morali iseliti iz naše nadbiskupije i domovine. Sve pozivamo da budu dionici toga hoda.
U tome zajedničkom hodu želimo promicati suradnju i s onima koji – puni dobre volje – ne uspijevaju donijeti odluku odgovora na Kristov poziv; koji ne pripadaju okrilju Katoličke Crkve, a koji, usprkos tome, žele doprinijeti u građenju dostojnijega života društva u evanđeoskome duhu slobode. Zajednica izrasla iz Uskrsa mora biti novi kvasac, stvarati novi kruh i dijeliti ga svima koji su ga gladni.
 
Živjeti plodonosni rad Sinode
4. U bezbroju prijetnja koje šire zadah umiranja i smrti, nama je po Uskrsnuću darovano spasenje, nove oči, miomiris i okus besmrtnosti. Psalmist pjeva: "U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo"(Ps 36,10). Pristupanje tome izvoru i bistar pogled u novost života zahtijevaju preporod odozgor. Bog koji je ostao vjeran svojim stvorenjima i koji voli svijet poslao je k nama svoga Sina, u kojemu "bijaše život" (Iv 1,4), da bismo mi imali život u izobilju (usp. Iv 10,10). U krštenju postajemo jedno Kristovo tijelo – Crkva i po krsnoj je vodi Bog za svakoga postao izvorom života, a mi novi ljudi preporođeni za "životnu nadu" (1 Pt 1,3).

Božji hod prema čovjeku rađa odgovorom vjere čiji je plod dar života. Baš je korizma prikladno vrijeme u kojemu se, u simbolici četrdesetodnevnoga iščekivanja, zrcale primjeri iz povijesti Boga s čovjekom, u kojima je vjera pojedinaca urodila spasenjem i životom, novim hodom zajednice onih koji vjeruju. To su primjeri pravoga raspoloženja od kojega mora živjeti plodonosni rad Sinode. Noina je vjera – nakon razornoga potopa - urodila novim savezom i obzorjem novoga života; Mojsijev je boravak na Sinaju, dok su prijetile nevjere i sumnje, donio susret s Bogom i riječi urezane u ploče poput novih tragova koji vode u zemlju obećanja osnažena i sigurna koraka; David je, nakon bojazni i strepnje naroda pred Golijatom, donio pobjedu i pouzdanje u Božju prisutnost i izabranje; Ilijin je put prema Horebu, prepun umora i nestalnosti, bio ispunjen Božjom prisutnošću i primjetljivim tragovima koje je trebalo prepoznavati; Jona svojim propovijedanjem budi savjest Ninivljana, a Krist pobjedom nad kušnjama pokazuje put do vječnoga Vazma.

Nadahnjuje nas, ohrabruje i zagovara u toj novosti Blažena Djevica Marija, Majka Crkve, da poput nje pred Boga iznosimo svoju malenost i siromaštvo; da poput nje budemo poslušni Bogu u iščekivanju plodnosti Duha, jer smo kao i ona pozvani Krista donositi svijetu, uočavati potrebe ljudi i biti sredstvo njegova spasenja. Od nje učimo da je sinodalni hod hod za Kristovim križem, podupirući se međusobno i olakšavajući teret i udarce, nudeći svoju ljudskost kao ogledalo ljubavi. Njoj se utječemo u trenucima nemira, trpljenja i nerazumijevanja kako bismo bili radosni navjestitelji Uskrsnuća kao svjedoci molitve, kao milosni prostor zajedništva, kao graditelji pomirenja i kao navjestitelji ljubavi. Znamo da pripadamo vremenu koje zahtijeva dar Duha hrabrosti. Baš zato – hodimo u novosti života!
Gledajući unatrag, vidimo da su u našemu odgovoru na zahtjevnost hrabrosti i potrebne odlučnosti za Sinodu već učinjeni koraci kojih se prisjećamo da bismo bolje odvagnuli važnost sadašnjih iskoraka i mogli jasnije vidjeti dio puta koji nam je preostao.
 
II.
 
Početni koraci – najava Sinode i upoznavanje
5. Na blagdan blaženoga Alojzija Stepinca, 10. veljače 2002. godine, u homiliji tijekom euharistijskoga slavlja u prvostolnici, objavili smo nakanu o sazivanju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Nove prilike u kojima se našla naša nadbiskupija potaknule su nas na ovaj korak kojim naša mjesna Crkva želi hrabro stupiti u novo tisućljeće kršćanstva. O Sinodi je u svoje vrijeme razmišljao i blagopokojni kardinal Franjo Kuharić te se je posebno radovao njezinoj najavi.
Prije nego što je objavljena ova vijest, savjetovali smo se s članovima raznih tijela naše nadbiskupije: s Prezbiterskim vijećem, s Prvostolnim kaptolom te sa svećenicima koji kao profesori djeluju na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U vremenu od najave Sinode do početka nove pastoralne godine 2002/03. htjeli smo našim svećenicima i vjernicima pružiti priliku da se upoznaju s time što je Sinoda. Ubrzo nakon najave, u Dječačkome sjemeništu na Šalati održan je Svećenički dan na kojemu je središnja tema bila posvećena Sinodi. Željeli smo posvijestiti značaj Prve sinode, održane 1925. godine, te se u svjetlu ove najavljene okrenuti prema izazovima koji stoje pred nama.
Sinoda je u tome pretpripremnom razdoblju postala temom mnoštva razgovora u našoj nadbiskupiji: pitalo se što se njome želi postići, probuđena su prva očekivanja, rođeni su prvi planovi, a nesumnjivo su mnogi ljudi dobre volje svojom molitvom dobrohotno pratili nastanak ovoga velikog pothvata naše mjesne Crkve.
 
Prijeđeni put pripremnoga razdoblja
6. U rujnu 2002. godine započelo je pripremno razdoblje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Kao uvod u to razdoblje poslužilo je, ovaj put ujedinjeno dvostruko hodočašće: Zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu i hodočašće mladih naše nadbiskupije, 14. i 15. rujna prošle godine. Na tome hodočasničkom susretu posebno smo razmišljali o otajstvu Crkve, koje nam se na osobiti način objavljuje u događaju Sinode. Po djelatnome sudjelovanju i sinodalnome zauzimanju dublje uranjamo u otajstvo Crkve, čiji smo udovi.
U mjesecu rujnu prošle godine u Gornjoj Stubici održan je prvi sastanak nas biskupa i više svećenika koji je imao za cilj predložiti prva usmjerenja sinodske pripreme. Te jeseni održani su i prvi dekanatski sastanci svećenika na kojima se razmišljalo o Sinodi.
U listopadu je svim vjernicima naše mjesne Crkve upućen poziv na molitvu za pripremu Sinode. Istaknuto je da su svi: biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, bogoslovi, sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice te svi ostali Kristovi vjernici laici naše nadbiskupije odgovorni za Sinodu te pozvani na trajnu molitvu za taj važni nadbiskupijski pothvat.

U studenome je započeo proces nadbiskupijskoga savjetovanja, koji ima za cilj svim članovima Božjega naroda pružiti priliku da očituju svoje želje u vezi sa Sinodom. Na prvome koraku toga značajnog procesa, svim svećenicima Zagrebačke nadbiskupije, svim redovnicima koji pastoralno djeluju u nadbiskupiji, kao i nekim drugim svećenicima, upućeno je pismo u kojemu su bili pozvani da iznesu svoja pitanja i prijedloge o kojima bi Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije trebala raspravljati. Na isti način uključene su u proces nadbiskupijskoga savjetovanja crkvene visokoškolske ustanove.
Početak 2003. godine označen je osnivanjem više tijela koja će imati zadaću programirati, pratiti i provoditi daljnji plan pripreme Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Tako je 27. siječnja ove godine utemeljeno Središnje pripremno povjerenstvo koje će, zajedno sa svojim Poslovnim odborom, imati odlučujuću ulogu u tijeku pripreme Sinode. U ožujku ove godine konstituirano je i Tajništvo za pripremu kojemu je na čelu generalni tajnik, a koje će biti posebno izvršno tijelo u pripremi Sinode.
U proteklome vremenu pristupilo se i pripremama nadbiskupijskoga savjetovanja za redovnike i redovnice te Kristove vjernike laike. Tako je 13. veljače ove godine održan sastanak viših redovničkih poglavara i poglavarica sa sjedištem u Zagrebačkoj nadbiskupiji, na kojemu je dogovoren način prikupljanja prijedloga redovnika i redovnica za Sinodu.
 
Koraci pred nama
7. U ovogodišnjoj korizmi planirano je više susreta Kristovih vjernika laika, članova župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća te vjeroučitelja. Ti će se susreti održavati po dekanatima i arhiđakonatima, a završit će na jesen ove godine. Na njima će naši vjernici laici, koji vrše posebne službe u župama i na drugim mjestima u našoj Crkvi, biti izbliže upoznati s pothvatom nadbiskupijske Sinode te potaknuti da o njoj daju svoje prijedloge. U posebnom koraku savjetovanja predviđa se sakupljanje prijedloga članova različitih vjerničkih udruga i crkvenih pokreta, kao i svih drugih zainteresiranih članova naše mjesne Crkve.

Kada se svi prijedlozi skupe i obrade, pristupit će se izradi radnih materijala i građe o pojedinim temama koje su se pokazale važnima. Radni će materijali biti raspravljani u svim krugovima naše mjesne Crkve, a rezultati tih rasprava ući će u radni dokument za Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije i tako dati smjer sinodskim razmatranjima i raspravama.

Pripremi Sinode želimo dati dovoljno vremena da bi mogla uroditi dobrim plodovima. Pred nama je stoga još dugi put, koji želimo prijeći zajedno otvoreni Božjemu Duhu i suočeni s izazovima koje novo doba stavlja pred nas.
Vrijeme priprave Sinode želimo dakle iskoristiti za skupljanje podataka i iščitavanje vjerskih i društvenih prilika te dobro odmjeravanje sadašnjih izazova u kojima živi zagrebačka Crkva. Na temelju takve sustavne raščlambe želimo istaknuti one točke i područja koja će imati povlašteno mjesto u radu Sinode. Na tom ćemo se putu koristiti različitim istraživanjima, upitnicima, radnim listovima, primjerenom građom i materijalima, a veliku će ulogu odigrati naši svećenici i zauzeti vjernici laici koji će Sinodu shvatiti i prihvatiti kao osobnu i zajedničku stvar, potrebnu u današnjem vremenu, kako bi pojačali vlastitu vjernost Crkvi i Evanđelju. Po Sinodi želimo još više usvojiti i primijeniti nauk Drugoga vatikanskog sabora jer nam je u Koncilu „bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo“ (Ivan Pavao II, Ulaskom u novo tisućljeće, 57).
 
Uključivanje vjernika laika
8. Nadbiskupija treba oživjeti duh svježine i novosti koja osposobljava za planiranje. Sinoda se ne ograničuje na bilježenje postojećega, već se zauzima za otvaranje budućemu u svjetlu i gorljivosti Duha Svetoga. Naša je nadbiskupija velika po prostoru i broju stanovnika, što je s jedne strane razlog naše radosti i ponosa, ali s druge strane baš je zbog toga teško ostvariti osjećaj zajedništva i međupripadnosti. Ipak, neizbježan je put traženja jedinstva mjesne Crkve, koje se treba očitovati i u jedinstvu pastoralne prakse, uvijek imajući pred sobom činjenicu da Crkva nije tek plod ljudskoga napora da budemo zajedno, već dar Božji i sakrament spasenja u svijetu. Govoriti o Sinodi znači oživjeti svijest da Krist, koji živi i djeluje u našoj mjesnoj Crkvi, očekuje od nas da odgovorimo na zahtjeve nove evangelizacije i promicanja čovječnosti.
 
Osobita je pozornost usmjerena prema vjernicima laicima koji sudjeluju u životu zajednica vjernika i koji žele surađivati u ostvarivanju snažnije crkvenosti. Ovim pismom htjeli bismo da čuju naš poziv i da se na njega zdušno odazovu. Sve vjernike pozivamo da se očituju o problemima i poteškoćama koje ih tište i s kojima se susreću u Crkvi, ali isto tako i o radostima koje uspijevaju doživjeti u crkvenome krilu.
Svi vjernici naše nadbiskupije, koji to žele, pozvani su dati konkretne prijedloge za Sinodu. I ovim pismom želimo vas potaknuti i ohrabriti da to učinite te da se s vašim prijedlozima o pitanjima i temama o kojima bi naša Sinoda trebala raspravljati obratite Tajništvu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (p. p. 553, 10001 Zagreb, odnosno: sinoda@zg-nadbiskupija.hr).
 
Zaključak
9. Osim na priopćavanje toga iskustva, pozivamo posebno na molitvu, pratiteljicu svakoga vjerničkog rada. Za ovo vrijeme pripreme Sinode istaknuli smo posebnu molitvu koja je već prisutna u našim zajednicama i dostupna svima koji se njome žele koristiti. Željeli bismo da bude uključena u zajednička liturgijska slavlja, ali i u osobnu molitvu svakoga od nas, da nas taj molitveni prostor poveže i pruža sigurnost, kada ljudske snage klonu. Ljubav pak prema Crkvi i nadbiskupiji treba prevladati napore i moguće strahove. Neka nam Gospodin udijeli svjetlo uskrsnuća da bismo - svaki na svojoj razini odgovornosti - prihvatili zadaće i izvršavali ih. Radosna vijest uskrsnuća jača je od Isusova posljednjeg krika na križu. Sinoda je obavijena tom radošću, a kršćanska novost sve provjerava i mjeri vazmenom mjerom Kristove pobjede, ohrabrena riječima svetoga Pavla: "Ako je tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo gle nasta" (2Kor 2,17).

Zajednički dijeleći radosni napor priprave, molimo Gospodina da nam otvori srca nadi i milosti Sinode.
Zahvaljujemo Bogu za vas i na sve vas zazivamo Božji blagoslov te zagovor Marije, Majke Crkve, i blaženoga Alojzija Stepinca.
 
Vaši biskupi:
 
† Josip Bozanić, nadbiskup
 
† Josip Mrzljak, pomoćni biskup
 
† Vlado Košić, pomoćni biskup

 
U Zagrebu, na prvu korizmenu nedjelju, 9. ožujka 2003. godine.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr