Teološko-pastoralne smjernice

 

Teološko-pastoralne perspektive Druge zagrebačke sinode

Prof. dr. Josip Baloban,

(Svećenički dan 2002.)

Uvodne napomene

Navedeni naslov "Teološko-pastoralne perspektive" čitaj "Teološko-pastoralni izgledi Druge zagrebačke sinode". Vjerujem da većina od Vas ovdje nazočnih misli po prilici ovako: čemu i zašto baš sada Sinoda zagrebačke nadbiskupije, kada svatko od nas ima svog svećeničkog i pastoralnog, profesorskog posla preko glave? Što će se bitno promijeniti održavanjem Sinode kada društvo i svijet nezaustavljivo idu svojim putem, poštuju svoje zakonitosti, a svećenik, kršćanin i Crkva se sve teže snalaze u tom svijetu i u takvim globalizacijskim zakonitostima? Netko drugi će reći, možda ćemo upravo ovom Sinodom, konačno razjasniti mjesto i ulogu laika, kako u hrvatskoj Crkvi tako i u hrvatskom društvu.

Netko treći će nadodati da praksa sinoda je stara koliko je stara i Kristova Crkva, pa je potrebno putem Sinode dati novi i obećavajući impuls zagrebačkoj Crkvi, ali i šire. Naime, s postojećom pastoralnom praksom rijetko tko je u potpunosti zadovoljan. Upravo stoga je potrebno, barem dobronamjerno i otvoreno pristupiti projektu, koji se zove "Druga sinoda zagrebačke nadbiskupije", jer kršteni članovi čine zajedništvo najveće hrvatske lokalne Crkve.

Biskupijska sinoda može biti inicirana od biskupa - ordinarija, nakon što se posavjetovao s određenim važnim crkvenim strukturama . No, pastoralno-teološki izgledi sinode i njezina budućnost ne ovisi o jednom čovjeku ili o maloj skupini Mjesne Crkve, koja će pripremati i voditi sinodu. Sinoda ovisi u jednakoj mjeri o prezbiterima i vjernicima laicima Mjesne Crkve. Drugim riječima, Druga sinoda zagrebačke nadbiskupije jednako je u rukama vjernika laika i prezbitera zagrebačke nadbiskupije.

Dakako da uspjeh Sinode, ljudski gledano, ovisi i o crkvenim medijima, koji će pratiti, podržavati i kada bude potrebno, kritički se razračunavati s događanjem u Sinodi i oko sinode. Još je jedno veoma zanimljivo da danas više nema živih osoba koje su sudjelovale na Prvoj zagrebačkoj sinodi. A u 2. polovici 20. vijeka dogodilo se toliko toga u Crkvi i u društvu da svojevrsna zbunjenost, povremena dezorijentiranost i stanovita skeptičnost prema budućnosti vlada u glavama i srcima vjernika laika, svećenika i biskupa.

Dosadašnja vjernička osobna, te crkvena pastoralna uhodanost ne znači uvijek ispravno čitanje "znakova vremena" i ozbiljno prepoznavanje vlastitog "kairosa". Nisu li nam stoga potrebni novi crkveni i pastoralni iskoraci koji vode u treće tisućljeće, jer je cjelokupno, a u puno čemu promijenjeno čovječanstvo, zakoračilo u to tisućljeće? Ne može se na nova pitanja uvijek odgovarati sa starim ili klasičnim odgovorima.

Početkom 70-ih godina 20. vijeka Katolička crkva u Zapadnoj Njemačkoj rekla je samokritički, a što se u ovo vrijeme može primijeniti i na Crkve u tranzicijskim zemljama, sljedeće: "Kriza kršćanskog života ne počiva najzad u teškoćama prilagođivanja našem suvremenom životu i životnom osjećaju, nego u teškoćama prilagođivanja Onome u kojem se ukorjenjuje naša nada i iz čijeg bića ona prima svoju visinu i dubinu, svoj put i svoju budućnost: u Isusu Kristu s njegovom porukom o kraljevstvu božjem.

Nismo li mi u našoj praksi njega previše prilagodili sebi, a njegov Duh čuvali kao zapretanu vatru da ne bi planula"? Crkva u Hrvatskoj mora učiniti iskorak "od Crkve koja protekcionistički djeluje za narod, prema živoj Crkvi naroda, u kojoj svi na svoj način znaju odgovorno sudjelovati u sudbini Crkve i u njezinom javnom svjedočenju nade".

Može li nam predstojeća Sinoda pomoći, a što bi svakako bilo poželjno, da vjernik odnosno Crkva mogu preuzeti dvostruku ulogu s obzirom na svijet i na društvo, naime: "kritičku ulogu i konstruktivnu ulogu, a to znači da, nasuprot raznim političkim sustavima, Crkva mora uvijek ponavljati da je povijest podvrgnuta eshatološkim Božjim obećanjima, te mora konstruktivno i pozitivno pridonositi transformaciji svijeta, da se u njemu ostvaruju eshatološka obećanja, tj. ljubav, mir i pravda"?

No, nije li, prije svega, neizbježno nužno određenu transformaciju u smislu II. vatikanskog koncila poduzimati i ostvarivati unutar vlastitog organizma, naime, unutar same Crkve. Obje transformacije su ozbiljan i nezaobilazan izazov i svojevrsni imperativ i za Zagrebačku sinodu. Sukladno tome sinoda nije sama sebi svrhom!

Sljedeće točke žele naglasiti moguće i željene perspektive.

 

Prijelaz iz postojeće pastoralne prakse u novu i učinkovitiju pastoralnu praksu

U praktičnoj odnosno u pastoralnoj teologiji poslije II. vatikanskog koncila u fundamentalnoj pastoralci nazočan je teološki postulat prema kojem je Crkva dinamično, a ne statično zajedništvo; Crkva nije nešto samo nadvremensko i nadpovijesno, već nešto što je podvrgnuto i povijesnim zakonitostima; Crkva u svoje središte naviještanja i zanimanja, uz Isusa Krista, stavlja čovjeka sa svim njegovim osobnim, društvenim, socijalnim i religioznim pitanjima i problemima.

U takvoj posaborskoj eklezijalnoj koncepciji i pastoralna teologija, a s njom osobito pastoralna praksa, poštuju evanđeosko izvorno i nadpovijesno, uvažavaju crkveno tradicionalno i za sadašnji povijesni trenutak prikladno i osmislivo. No, istodobno pastoralna praksa zajedno s teološkom teorijom okrenuta je prema novom, današnjem čovjeku lakše razumljivom i prihvatljivom. Ako igdje, onda u crkvenoj praksi treba doći do izražaja teološka teza da je čovjek put Crkve.

Opravdano pastoralni teolozi postkomunističkih zemalja inzistiraju na tome da Crkva treba biti otvorena, dinamična, prema budućnosti usmjerena, samokritična i prema društvu kritična zajednica . Jednom riječju, radi se o prijelazu iz postojeće u komunističkom razdoblju stečene, pa jednim dijelom i zacimentirane pastoralne prakse, u crkvenu praksu kakva bi trebala biti s obzirom na novonastale demokratizirajuće odnose i s obzirom ne europska i svjetska gibanja, koja sve više vrše utjecaj na hrvatskog kršćanina.

U ovom kontekstu ističem samo dvije stvari. Druga zagrebačka sinoda trebala bi doprinjeti prevladavanju postojeće crkvene prakse, s jedne strane, te doprinjeti učinkovitijem funkcioniranju pastoralnih struktura, s druge strane.

Postojeća crkvena praksa u zagrebačkoj nadbiskupiji, a to vrijedi za cijelu Hrvatsku, odgovara samo djelomično na sve religiozne i građanske, kršćanske i civilne izazove, ako je još uvijek odviše klerikalno koncipirana, previše usredotočena na pojedinačna i prigodna crkvena događanja i slavlja; izrazito usmjerena na velike skupove/okupljanja; dohvaća kršćane osnovnoškolskog, a manje srednješkolskog uzrasta, te najmanje odrasle; u kojoj je nedovoljno nazočna socijalno-karitativna dimenzija; nedovoljno razvijena svijest dobrovoljnosti; premalo zaživjela posaborska suodgovornost svih krštenih članova župne zajednice, u kojoj su postojeće duhovno posaborske skupine zahvatile mali broj kršćana i svećenika, te naposljetku u kojoj su veoma uočljivi tradicija, folklor i nacionalni elementi.

Takva praksa je dobro funkcionirala u komunističkom razdoblju, no sada se traže novi putevi i novi pastoralni modeli djelovanja. Treba reći zbogom crkvenoj praksi koja se temelji na protekcionističkim pozicijama, jer takav oblik vladanja i ponašanja ne odgovara današnjem čovjeku. Tom čovjeku, naprotiv, odgovara suodgovorna praksa unutar Crkve i odgovorna praksa za društvo.

Pastoralna praksa Crkve ne može i ne smije više biti izvan društva i pored čovjeka, nego u središtu društva i aktualizirati se kroz aktivno zauzimanje za konkretnog čovjeka. Crkvena praksa ne može biti više strogo centralistički orijentirana niti jedino hijerarhijski kontrolirana. Ona se istodobno događa horizontalno kao i vertikalno.

Koliko god je više poželjno da crkvene strukture budu izrazitije nazočne u bazi Crkve, one ipak ostaju prilično udaljene od te crkvene baze. Zato konkretnu procjenu i realnu prosudbu učinkovitosti crkvene prakse, primjerice na razini župne zajednice donose najprije župljani, koji sve vide, gotovo sve proživljavaju, a ponekad i trpe zbog slabijeg ili lošeg funkcioniranja te prakse. Mora se naglasiti i to da su župljani velikim dijelom i suodgovorni za bolje ili lošije funkcioniranje te iste crkvene prakse.

Svi krštenici-katolici jedne nadbiskupije imaju odgovornost kritičke i konstruktivne uloge u odnosu na društvo i njegove vitalne probleme, ponajprije na teritoriju svoje župne zajednice. Ako ova Sinoda uspije većim dijelom posvijestiti tu odgovornost i osvijestiti sve članove naroda Božjega u njihovom poslanju od obitelji, župne zajednice do radnoga mjesta, onda će se isplatiti uloženi trud u Sinodu. Ali za Drugu zagrebačku sinodu nema drugog puta do mijenjanja postojeće pastoralne prakse.

Funkcioniranje pastoralnih struktura u zagrebačkoj nadbiskupiji posebno je pitanje. Predstojeća Sinoda mora doprinjeti tome da nositelj strukture ne gleda svoju zadaću samo na temelju teološkog i ekleziološkog koncepta, nego da u isto vrijeme i u jednakoj mjeri uzima u obzir društveno-povijesni trenutak u koji se, zajedno sa cjelokupnom Crkvom, inkulturira, prilagođujuće se svom suvremeniku i društvu u cjelini, a da ne prestaje biti znakom spasenja, kako u Crkvi tako i u društvu.

Treba što prije nadići pojavu u kojoj "nositelji službe i klerici pate od ekleziološke introvertiranosti. Misle na Crkvu, a ne misle na ljude; oni vole vidjeti slobodnu Crkvu, a ne slobodne ljude" . Pastir "treba ostati pastir, ali nipošto ne treba sa svojim ovcama postupati kao s ovcama" .

Pod pastoralnim strukturama se misli na strukture na župnoj, nadžupnoj i na biskupijskoj razini. U cijelom posaborskom razdoblju nisu planirano i sukcesivno zaživjele određene strukture i razne službe, te se nisu primjereno ostvarivale zadaće i uloge koje vjernici zakonito obavljaju u liturgiji, u prenošenju vjere i u pastoralnim strukturama Crkve . Nedovoljno se radilo na koncilskoj izgradnji unutarnjeg ustroja, koji omogućuje unutarcrkvenu protočnost ideja i informacija, angažmana i akcija.

U pravilu, strukture koje su i postojale bile su više predstavničkog i formalnog nego učinkovito djelatnog karaktera. Budući da kod nas nisu zaživjele nadžupne strukture, nemamo nikakvih loših ni pozitivnih iskustava. Jednom riječju, nisu optimalno zaživjele crkvene i pastoralne strukture obvezatnog i neobvezatnog karaktera.

Od postojećih struktura prevladavaju one obvezatnog karaktera, premda i one nerijetko djeluju samo u formalnom i dekorativnom smislu. Razloge sporog osnivanja, a onda i slabog funkcioniranja postojećih pastoralnih struktura, kako na nadbiskupijskoj tako i na župnoj razini, vidim u višestoljetnom klerikalnom konceptu pastorala; u ostacima feudalno-klerikalne uloge biskupa i župnika (biskupija i župa su feud-svojina); u nepostojanju iskustva demokracije u Crkvi i društvu; u prenošenju neprenosive odgovornosti vjernika laika (osobito roditelja) na klerički dio Crkve; u svjetlima i sjenama savjetodavnih struktura i u nepostojanju određenih crkvenih kontrolnih mehanizama.

Uzmimo za primjer samo župno pastoralno vijeće. Sinoda bi trebala doprinjeti tome da poraste broj župnika, a posebno vjernika laika, koji svoje iskustvo u tim vijećima ocjenjuju s veoma dobrim i dobrim, a da bude što manji postotak s ocjenom zadovoljavajući i nije zadovoljavajuće .

Iz ankete provedene među zagrebačkim i đakovačkim svećenicima proizlazi da su hrvatski svećenici formalno i teoretski otvoreni prema takvoj vrsti pastoralne strukture i da ju podržavaju, iako u manjem intenzitetu od kolega iz Austrije i Njemačke.

Jednako proizlazi da su hrvatski svećenici još uvijek klerikalno usmjereni s obzirom na vođenje pastoralnih struktura. Hrvatskim svećenicima teško je zamisliti da na čelu župnog pastoralnog vijeća bude vjernik laik, budući da 77,2 posto zagovara da svećenik ima vodstvo. Ne potvrđuje li to tezu da su svećenici premalo naviknuti na jednakopravnu i suodgovornu suradnju s laicima.

Vjerujem da nam Druga zagrebačka sinoda nudi mogućnost da kao Mjesna Crkva u sebi razvijemo upravo sinodalni princip.

 

Optimalno razvijanje i primjena principa sinodalnosti

Pod principom sinodalnosti podrazumijevam zajedničko zborovanje cijele zagrebačke Crkve od biskupa do svakog vjernika katolika; zajedničko razmišljanje i traženje boljeg oživotvorenja crkvenosti koje se očituje na osobnoj, eklezijalnoj i crkveno strukturalnoj razini.

Princip sinodalnosti uključuje zajedništvo svih krštenih u teološkom razmišljanju kao i u pastoralnom djelovanju shodno pozivu i službi pojedinca, kako u Crkvi tako i u društvu. Htjeli mi to priznati ili ne, Crkva u Hrvatskoj, samim tim i zagrebačka Crkva je - kako to ističe Marijan Valković- prilično tradicionalistička i klerikalna što se najbolje osjeća u "nedostatku izgrađenih laika u Crkvi te njihovoj nezainteresiranosti i pasivnosti. Slaba je utjeha što nema s njima problema kao u nekim drugim zemljama".

U posljednjih desetak godina na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirale i diplomirale su stotine vjernika laika i laikinja, koji zasada u ime Crkve dobivaju samo mandat za školski vjeronauk. Ostale laičke službe još nisu zaživjele. Koliko je otvoreno radnih mjesta za vjernike laike u samoj Crkvi?

O laičkim službama se na nacionalnoj razini počelo ozbiljnije teološki raspravljati tek u posljednje vrijeme. Jedno od ključnih pitanja, uz ostala, na Sinodi treba biti koje je mjesto teologa u raznim crkvenim strukturama, počevši od župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća. Koje je mjesto diplomiranih teologa u drugim crkvenim strukturama, kao i u javnom životu Hrvatske.

Već na samom početku Druga zagrebačka sinoda se mora suočiti s činjenicom da se umjesto "hijerarhijskog" stila upravljanja više "nameće zajedničarski (sinodalni, na svoj način demokratski), što teško nalazi odjek i odaziv" upravo u hrvatskim prilikama.

Sinodalni princip trebao bi senzibilizirati široke krugove članova zagrebačke Crkve svih dobnih uzrasta, svih zvanja i svih položaja u društvu. Senzibilizirati ih za odgovornost i za djelatnu suradnju, kako unutar same Crkve tako jednako i unutar hrvatskog društva. Sinoda bi trebala posvijestiti da je cijela Crkva pozvana na djelovanje u svijetu" kao sakrament spasenja i to: "Službena Crkva na sebi primjeren način, više kao ispiracija, načelno i kritički, a vjernici laici u konkretnosti svjetovnog života, u duhu Evanđelja i po svojoj savjesti".

Drugim riječima, razvijajući i primjenjujući princip sinodalnosti Druga zagrebačka sinoda trebala bi imati za posljedicu da se svi katolici te Nadbiskupije zanimaju i zauzimaju za vitalne kratkoročne i dugoročne zadaće zagrebačke Crkve i Crkve u Hrvatskoj, te da se uključe u diskusije, razjašnjenja i promicanje osobnih prava vjernika i prava Crkve u cjelini.

Kada bi u Hrvatskoj Crkvi općenito postojao sinodalni princip, onda bi se u diskusiju u javnosti o predškolskom odgoju u vrtićima, o školskom vjeronauku, o znanstvenosti teologije i mjestu KBF-a na Sveučilištu uključile na stotine katolika svih znanstvenih i stručnih profila, svih dobnih uzrasta, a ne bi to činila samo mala manjima profesora teologije, kao što je to sada slučaj.

 

Okrenutost prema svakom članu Crkve i prema svakom hrvatskom građaninu

Sinoda se odnosi, prije svega, na katolike, članove Crkve, na život u Crkvi. Ali Sinoda se odnosi i na djelovanje članova Crkve prema društvu. Doprinosi izravno ili neizravno općem dobru. Stoga osobno Drugu zagrebačku sinodu zamišljam kao crkveno, ali istodobno i kao društveno trajno događanje na lokalnoj i na nacionalnoj razini. To događanje mora se, dakako u pozitivnom smislu nametnuti kako crkvenoj tako i široj društvenoj javnosti, osobito medijskoj javnosti.

Crkvena i društvena javnost mora biti senzibilizirana od samog početka, biti u šansi da postupno prepoznaje nove komunikacije i nove odnose, koje promiče i ostvaruje Sinoda. Sve to mora biti ponajprije veoma prepoznatljivo na svećenicima, osobito mlađima. Ovdje mislim na sve svećenike zagrebačke nadbiskupije.

Bez posvemašnjeg angažmana svećenika Zagrebačka sinoda neće uspjeti. Po svojoj službi i po svom mjestu djelovanja svećenici su najvažniji za događanje Sinode, za njezin daljni nastavak kada se ona službeno jednog dana i zatvori. Oni će na svoj način doprinositi novom posaborskom i sinodalnom licu zagrebačke Crkve i crkvenosti njezinih članova.

Sinoda će imati dobre teološko-pastoralne izglede, ako od samih početaka bude okrenuta odnosno usmjerena prema svakom katoliku, ali i prema svakom hrvatskom građaninu, koji živi i djeluje na teritoriju te zagrebačke Crkve.

Već na samom početku, dakle u predpripremi nužno je naglasiti članovima naroda Božjega da Sinoda nije stvar samo biskupa i svećenika, da nije samo stvar teologa i nositelja raznih crkvenih laičkih službi. Dakle, Sinoda nije događanje u crkvenu službu pozvanih krštenika. Sinoda je adresirana na svakog krštenika s pozivom da se uključi molitvom, razmišljanjem, čitanjem, razgovorom i djelovanjem u crkveni proces, koji se tiče svakog člana zagrebačke nadbiskupije. Sinoda je slična događanjima oko euharistijskog kongresa 1984. i papinih posjeta Hrvatskoj (1994. i 1998.).

Ali ona je za zagrebačku Crkvu više od toga. Ona želi pokrenuti cijelu Crkvu na duži i trajniji rok života i djelovanja "ad intra" i "ad extra". Želi puno toga pokrenuti i preokrenuti za sadašnje i buduće naraštaje po pitanju osobne crkvenosti, po pitanju unutarnje eklezijalne odgovornosti i po pitanju nazočnosti i djelotvornosti u svijetu i društvu.

Sinoda želi svakog tradicionalno i klerikalno usmjerenog vjernika pokrenuti prema vjerniku, koji s uvjerenjem živi i djeluje u demokratskom i civilnom društvu; pokrenuti prema vjerniku, koji je uvjeren da upravo po njemu je Crkva bolje ili slabije nazočna i djelatna u društvu: od radnog mjesta do Sabora i svih mogućih političkih i civilnih struktura.

Drugu zagrebačku sinodu treba gledati i tumačiti ne samo kao unutarcrkveni događaj nego kao i društveno događanje najmanje iz dva razloga. Prvi razlog očituje se u tome da članovi zagrebačke nadbiskupije istodobno su članovi i hrvatskog društva. Kao Hrvati članovi su hrvatskog naroda.

Oni su ravnopravni građani Hrvatske sa svim građanskim pravima i dužnostima. Drugi razlog govori o tome da zagrebačka sinoda po svojim učincima doprinosi boljitku zagrebačke Crkve, ali daje i pozitivne impulse općem dobru, kojeg dijeli s hrvatskim građanima koji nisu pripadnici te Crkve.

To ujedno znači da već u svojoj intenciji, a jednako tako i u svojim ostvarenjima, Sinoda je okrenuta prema svakom hrvatskom građaninu, ako optimalno razvija i primjenjuje princip sinodalnosti i demokratičnosti, ako polazi od načela ekumenizma i dijaloga, ako uvažava tranzicijske i globalizacijske procese, koji utječu na svakog hrvatskog građanina. Tu okrenutost prema svakom građaninu trebaju prepoznati društveni mediji. Tu okrenutost moraju stalno isticati crkveni mediji.

 

Zaključak

Sinoda treba postati općecrkveno događanje na svim crkvnim razinama i u srcima svih vjernika zagrebačke nadbiskupije. Ona treba promicati duh nove komunikacije i novih odnosa, kako između vrha Crkve i njezine crkvene baze, tako i unutar same crkvene baze. Nova komunikacija, novi crkveni i vjernički odnosi, nošeni duhom sinodalnosti, suradnje i odgovornosti, mogu stvarati novo ozračje crkvenosti, te reformiranost postojećih i stvaranje novih pastoralnih modela.

Poželjno je da spremnost za Sinodu, koja se očitovala u susretima u kojima je ordinarij, msgr. Josip Bozanić, tražio mišljenje prezbiterija svoje nadbiskupije, ne slabi, štoviše da raste tijekom odvijanja Sinode. Sinoda jednim dijelom je u božjim rukama. No, najvećim dijelom je u čovjekovim rukama.

Opravdano je stoga očekivati raspoloživost i dobru volju svećenika; visoki stupanj suradnje s vjernicima laicima; dobar odnos između svećenika i biskupa, te nadasve unutarcrkveni dijalog i dijalog sa društvom.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr