HR

Sveti Otac

Papin nauk

Okosnica je teološkog nauka pape Benedikta XVI. sam Bog. Kako je i sam rekao, Bog je središnja tema svih njegovih nastojanja. Da je Bog misao vodilja i temelj svih Papinih razmišljanja, pisanja, predavanja, propovijedanja i meditacija, moguće je uočiti u njegovu opusu - od ranih teoloških djela sve do prve enciklike Deus caritas est, kritike suvremenog duha vremena i današnjih pastoralnih nagovora.

Svjedočanstvo o važnosti Boga u osobnom životu kao vjernika i teologa, papa Benedikt XVI. dao je u jednom intervjuu s Peterom Seewaldom: „Bavljenje Bogom nešto je bez čega više ne mogu. Kao što svaki dan moramo disati, kao što svaki dan trebamo svjetlo i moramo jesti, kao što svaki dan imamo potrebu za prijateljstvom i određenim ljudima, tako je i to jedna od najvažnijih stvari u životu. Kad bi Bog odjednom prestao postojati, ja više ne bih mogao disati, mislim duhovno.“
 
Bog treba biti središte, ne samo u osobnom življenju vjere, nego i u teologiji. Odnosno, sam Bog treba biti subjekt teologije, a njezina je nužna zadaća uvijek novo traženje Božjega lica dok On ne dođe. Teologija prema Josephu Ratzingeru nije tek metodičko promišljanje o pitanjima vjere. Njezina je posebnost u tome „da se okreće onome, što nismo sami izmislili i što nam upravo zbog toga može biti temelj života, koji nam prethodi i koji nas nosi, dakle veći od svega našega vlastitoga mišljenja.“ Upravo zbog nedovoljnog upućivanja na Boga, Ratzinger se kritički osvrće, kako na teologiju oslobođenja tako i na novu političku teologiju Zadaća je Crkve, također, usmjeravati prema Bogu.

Implicirajući važnost Boga za život i poslanje Crkve, kardinal Ratzinger je jednom rekao: „(…) Crkva koja previše svraća pozornost na sebe, ne govori o onome, o čemu bi trebala govoriti.“ Zanemarenost perspektive Boga po mišljenju nekadašnjeg najmlađeg službenog koncilskog teologa uzrok je i nedostatne recepcije koncilske ekleziologije: „Drugi Vatikanski koncil htio je govor o Crkvi potpuno uklopiti i podrediti govoru o Bogu, htio je zapravo iznijeti teološku ekleziologiju, ali recepcija Koncila je do sada preskočila taj određujući predznak ispred pojedinih eklezioloških tvrdnji, oslonila se na pojedine riječi i time je ostala iza velike perspektive koncilskih otaca.“

Jedno predavanje, koje je Joseph Ratzinger održao prije Koncila s naslovom Koncil i suvremeni misaoni svijet, pokazuje da se i sam budući koncilski teolog nadao da će Drugi vatikanski koncil nanovo istaknuti središnjost Božjeg otajstva. Joseph Ratzinger analizira duhovno stanje čovječanstva u predvečerje Koncila kao i izazove koji proizlaze iz tehničke kulture, iz vjere u znanost te iz različitih ideologija. Kao najvažniji izazov, kojemu Koncil treba odgovoriti, Ratzinger navodi važnost pitanja o Bogu, a tek na kraju svoga predavanja spominje pitanje o Crkvi. I nakon Koncila, Papa je više puta upozoravao na opasnost od čisto izvanjskog crkvenog pozitivizma pojačanog općenito pozitivističkim tendencijama koje kao takve isključuju pitanje Boga.

Kad razmišlja o suvremenoj Europi, o još jednoj svojoj omiljenoj temi, papa Benedikt XVI. to čini iz perspektive Boga. Važnost Boga proširuje na širi društveni kontekst te se ne umara ponavljati da je zaboravljenost Boga ključni problem današnjega europskog 'poznanstvenjenog' mentaliteta, kultura i morala. Zadnje predavanje, u Subiacu, prije nego je naslijedio Ivana Pavla II, kardinal Ratzinger održao je upravo o Europi. Na Starom kontinentu Papa zapaža kontradiktorni razvoj duha. S jedne strane, Europa je nekad bila kršćanski kontinent u najizvrsnijem smislu.

Unatoč tome što kršćanstvo nije proizišlo iz Europe i premda se ono ne može klasificirati kao europska religija, kršćanstvo je na Starom kontinentu dobilo svoje značajno kulturno i intelektualno obilježje. S druge strane, ta ista Europa postala je ishodište nove znanstvene racionalnosti i puke funkcionalne znanstvenosti, koja je na dosada neviđen način „protjerala Boga iz javne svijesti, bilo da ga se potpuno niječe, bilo da se njegova egzistencija klasificira kao nedokaziva, nesigurna i prema tome kao ona koja pripada subjektivnim odlukama, svakako kao javno irelevantna. Ta čisto funkcionalna racionalnost, kako je možemo nazvati, istovremeno je uzdrmala moralnu svijest, što je također u usporedbi sa svim dosadašnjim kulturama čovječanstva novo…“
Već je ranije Papa neumorno isticao prisutnost jednog deističkog shvaćanja Boga: „Bog se ne računa u etosu čovjeka. Ako Bog postoji, on nema nikakve veze s nama - to je praktički opća maksima.

On se ne bavi nama ni mi s njime.“ U raspravi oko spominjanja Boga u europskom ustavu i spominjanju kršćanskih korijena Europe, za Benedikta XVI. nije uvjerljiv argument da se time vrijeđaju osjećaji mnogih nekršćana koji žive u Europi. Muslimani se prema Ratzingeru ne osjećaju uvrijeđenima zbog kršćanskih moralnih temelja, nego zbog cinizma sekularne kulture, koja niječe svoje korijene. Ni židove ne vrijeđa to što kršćanski korijeni Europe sežu sve do Božje objave na Sinaju. „Ne vrijeđa pripadnike drugih religija spominjanje imena Božjega, nego puno više pokušaj, da se ljudska zajednica konstruira potpuno bez Boga“, zaključuje Benedikt XVI.

Njemački biskupi uočili su središnjost teološke poruke Benedikta XVI, kada su nedavno, za Papin posjet Njemačkoj u rujnu ove godine, odabrali moto: "Gdje je Bog, ondje je budućnost."

Papa Benedikt XVI. u svojim djelima ističe prvenstvo Boga u svemu te na taj način podsjeća čovječanstvo da stavi Boga na mjesto koje mu pripada, a to je samo središte čovjekova postojanja.
 
Autorica: s. Valerija Kovač 
Ispišite stranicu: