Treći pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj potvrdio je više dragocjenih istina o Crkvi, Papi i hrvatskom narodu. Sudjelujući kao vrhovni poglavar u zaključenju petogodišnjega pastoralnog napora klerika i vjernika laika u okviru ostvarivanja Druge sinode đakovačke i srijemske, sudjelujući u završetku proslava 150. obljetnice uzdignuća Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije i metropolije, tj. uspostave nove crkvene pokrajine sudbinski važne za hrvatski narod, kao i uključujući se u pastoralni plan osobite skrbi za obitelji u Riječkoj crkvenoj pokrajini te u pastoralni plan nove evangelizacije u Zadarskoj nadbiskupiji, papa Ivan Pavao II. potvrdio je duboku, upravo katoličku povezanost unutar Opće Crkve.
Darujući čak gotovo punih pet dana Crkvi u Hrvatskoj, Sveti Otac je posvjedočio važnost, zapaženost i prihvaćenost i relativno malih crkvenih zajednica u velikoj, raznolikostima prebogatoj Općoj Crkvi. Birajući upravo Hrvatsku za svoje jubilarno, stoto apostolsko putovanje, Papa je i u sadašnjem povijesnom času, kako je to činio i prije u drugim sudbinski važnim i teškim trenucima, potvrdio svoju blizinu, svoju potporu svemu što je pravedno, humano i sveto u današnjoj Hrvatskoj, hrvatskom narodu i svim stanovnicima Hrvatske. Papina proslava svetkovine Duhova, kao rođendana Crkve, baš u Hrvatskoj, upravo je potvrda novoga lica Crkve Kristove kojem pripada i nov način izvršavanja papinske službe - na potporu i učvršćenje u vjeri i svemu dobrome sve braće i svih ljudi dobre volje.
Papa je i svojim trećim pohodom pokrenuo stotine tisuća hrvatskih vjernika, kojima su se pridružili i vjernici drugih nacionalnosti, te privukao pozornost daljih stotina i stotina tisuća osoba. Kao što njegovo tijelo s posljedicama atentata i drugih bolesti nije moglo zaustaviti njega, čovjeka sa snažnom i neizmjerno dubokom dušom, vjernika i pouzdanika Duha Svetoga, Kristova namjesnika, tako ni svi napori, žega i nemilosrdni žar sunca nisu mogli zaustaviti vjernike da ne bi ispunili predviđene prostore i izbliza, osobno doživjeli jedinstveni susret. Činjenica da ne postoji danas osoba ni u Hrvatskoj ni u svijetu koja bi u današnjoj Hrvatskoj okupila tako velika mnoštva, potvrda je karizmatičnosti Pape Poljaka koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Ta činjenica potvrda je i visokog vrednovanja Petrove službe u suvremenoj Crkvi i narodu Hrvata kao i po čitavom svijetu koji i onda kada to nije spreman priznati ipak cijeni prave, vječne vrijednosti. Dolazak Ivana Pavla II. u susret ljudima, od kojih su mnogi, a katkad i većina, i u Riječkoj i u Zadarskoj nadbiskupiji te u Dubrovačkoj i Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća doživjeli veoma gorka iskustva i razočaranja u čovjeka, stvarni je najljepši, najganutljiviji i najdraži dar velikoga, moćnoga i blještavoga svijeta malom, ranjenom i ponosnom čovjeku. Ljepotu i veličinu toga dara doživjeli su i svi drugi istini, pravdi i ljubavi otvoreni ljudi, jer taj dar potvrđuje da Papa nije ideolog, nije samo hijerarh ili propovjednik, nego je svjedok, čovjek koji razumije, suosjeća i pomaže.
Treći pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj pomogao je da na svjetlo dana dođu i neke od bitnih istina o hrvatskom narodu, a koje se često neopravdano osporavaju, zamagljuju ili razvodnjavaju, kako u inozemstvu, tako i u zemlji. Papin pohod svratio je pozornost na Hrvatsku i onih medija koji o njoj i ne pišu, osim ako to može biti negativno, no i oni su, ako su prošli od Rijeke, Dubrovnika preko Osijeka i Đakova do Zadra, morali prepoznati, makar to nikada ne priznali, koliko je Hrvatska duboko europska, upravo zapadnoeuropska. »Bogata će baština Hrvatske sigurno pridonijeti učvršćenju Unije (misli se Europske unije, za što je Hrvatska podnijela službeni zahtjev, op. u.), bilo kao upravne i teritorijalne cjeline, bilo pak kao kulturne i duhovne stvarnosti« - otvoreno je rekao papa Ivan Pavao II. prvoga dana boravka u Hrvatskoj. Rijetko srdačna ozračja na Papinim susretima kao i pojedine geste okupljenih vjernika jasno su svjedočanstvo koliko su vitalni kršćanski korijeni u hrvatskom narodu i koliko je kršćanska vjera životni stil mnogih u Hrvatskoj.
Upravo taj aspekt katoličke i kršćanske pripadnosti adut je Hrvatske na putu u zapadnoeuropske integracije te je bilo ugodno čuti da i hrvatski Predsjednik, koji se inače javno ne kiti kršćanskom pripadnošću, govori o ujedinjenoj Europi koja će »okupiti sve njene raznolikosti i bogatstva i biti satkana na zajedničkim izvorima i korijenima u kojima je i kršćanstvo jedan od temelja«. Katolištvo i kršćanstvo u hrvatskom narodu svoje pravo lice pokazuje na osobito rječit način u ostvarivanju i življenju vjere, nade i ljubavi u herojskom stupnju - kao što to pokazuje transkontinentalno poznata nova hrvatska blaženica Marija Petković, koja je iz duboke intimne povezanosti s Bogom živjela i radila za bližnje, osobito socijalno ugrožene.
A hrvatski narod dao je i druge već službeno proglašene svece i blaženike, a i lista onih koji su kandidati za čast oltara budi ponos Crkve u Hrvatskoj. Papini pozivi na svetost i na življenje nade, očito imaju plodno tlo u hrvatskom narodu, a Papino podsjećanje, na temelju dubrovačke slobodarske tradicije, na prednost općega dobra od svojih interesa tiče se ne samo pojedinaca u Hrvatskoj i svijetu nego i političkih stranka, različitih ustanova, država i multinacionalnih kompanija - svih promicatelja globalizma. I spontani pljesak kao odgovor na Papin pozdrav srpskom metropolitu Jovanu i patrijarhu Pavlu na euharistijskom slavlju u Čepinu otkrio je, često nepoznato i nepriznato, ekumensko lice hrvatskih katolika.
Na trećem Papinu pohodu hrvatski katolici očitovali su i novo lice Crkve u Hrvatskoj te su na taj način potvrdili da sadašnji naraštaji poznaju i prihvaćaju temeljne trajne evanđeoske vrijednosti te se neće tek tako pomiriti da se te vrijednosti na bilo kojem području dovode u pitanje ili gaze.
