Aktualnosti

Još kao dijete roditelji su me sa sobom „vukli“ nedeljom na svetu misu, na godišnje hodočašće u Mariju Bistricu. Međutim, s pet godina obolio sam od bronhijalne astme. Često puta bio sam na granici između života i smrti. Mnogo vremena provodio sam po ambulantama, bolnicama, a kad bi bio „dobro“ doma, i to noću na prozoru hvatajući zrak jer ležeći nisam mogao disati. Na nedjeljnim misama mogao sam provesti svega nekoliko minuta, osobito ako je bilo mnogo ljudi jer zbog nedostatka kisika redovito sam gubio svijest. U bolnici sam često znao gledati kroz prozor i razmišljati kako nas pod istim nebom sve zajedno spaja Bog, i kako ništa i nitko nije daleko ako ga nosiš u svojoj duši.

Sjećam se radosnog iščekivanja svoje prve pričesti. Razdoblje do svete potvrde bilo je ispunjeno redovitim odlascima na misu. No, nikada nisam poželio biti ministrant, ni svećenik. Želja mi je bila raditi u zdravstvu i pomagati ljudima. Nakon svete potvrde odlučio sam upisati medicinsku školu. Profesorica iz hrvatskog jezika predložila mi je jednom da napišem nešto za „Lidrano“. I tako sam godinu za godinu redovito odlazio na natjecanja s pjesmama, esejima, dramskim predstavama. Moj odlazak na svete mise još uvijek je bio rutinski, neshvaćen od većine kolega iz razreda, ali to me nije opterećivalo. Bolest kao da se sama od sebe povukla – tada nisam shvaćao da je sve što sam primio nezasluženi Božji dar. Pa i bolest kao križ po kojem dolazi preobraženje – ako to sam čovjek dopusti i ako ga je spreman strpljivo nositi.

Dubinu djelovanja Duha Svetoga osjetio sam na srednjoškolskom vjeronauku. Vjeroučiteljica je nakon jedne božićne predstave na gitari počela pjevati pjesmu: „Ne boj se…“  Pjesma nastavlja: „… ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao, Ti si moj.“ Kao nikada do sada imao sam osjećaj da ne pripadam samo ljudima koji me okružuju već da pripadam Bogu. U to vrijeme osnovana je nova župa u mjestu u kojem sam živio, župa Krista Kralja.

Počeo sam se intenzivnije uključivati u život nove župe, caritas, zbor, čitao sam na misama… ali nisam imao želju biti za oltarom. Upisao sam fakultet, smjer fizioterapija, pa potom radnu terapiju. Volio sam praktični dio nastave, odlaske po različitim bolnicama te susrete i rad s ljudima. To je bio tada smisao mog života. Paralelno s time bio sam aktivan u svojoj župi, u svojoj „staroj“ župi sv. Anastazije, bratovštini sv. Bernarda. Uživao sam u planinarskim križnim putevima, odlascima na SHKM, Taize susretima… I imao sam vremena da polažem redovito ispite na fakultetu i upišem dodatno znakovni jezik i volontiram, a kasnije i radim u udruzi gluhoslijepih osoba „Dodir“. I svoj diplomski rad na Zdravstvenom veleučilištu proveo sam u obliku radionica u svojoj župi na temu: „Utjecaj vjeroispovijesti na izvođenje socijalnih vještina u svakodnevnom životu“.

Tada sam razmišljao očekuje li Bog od mene nešto više. U mojem rastu u vjeri pomogla mi je zajednica mladih iz Samobora i svećenici koji su tada bili u objema župama. Sve ono što sam učio kroz život u srednjoj školi i na fakultetu pronalazilo je svoj puni smisao u župnoj zajednici. No, ipak sam završio fakultet i započeo raditi u Varaždinskim Toplicama s čvrstom namjerom da već za nekoliko mjeseci postanem svećenički kandidat.

Pripremajući ispit i intenzivnije moleći pitao sam se što Gospodin od mene traži. Shvatio sam da je Gospodin koji je Riječ samo želio probiti moju gluhoću. Poput Augustinove. Poput grafita koji je pisao na zidu dok sam se vozio ulicom: „Deaf boy“. Bio sam gluh za Božju riječ. Ona je prolazila mimo mene. Iako sam učio znakovni jezik nisam dugo vremena prepoznao znakove Božje milosti kojom me zahvaća. Toliki susreti, ali tek tada dogodio se istinski susret. Tek tada sam znao što zaista hoću. Hoću da se u mome životu izvršava Božja volja. Kao mladomisničko geslo odabrao sam ovaj redak: „Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što hoćete i bit će vam.“ (Iv 15,7 )

I zaista, ako ne ostanemo u Kristu, otkud nam pravo nešto tražiti? Naprotiv, ako ostanemo u Njemu i Njegove riječi nosimo u sebi i svakodnevno ih svjedočimo, ako naša volja ne bude naša, već Njegova volja, možemo tražiti što hoćemo i bit će nam. S Bogom možemo sve, bez Boga ne možemo ništa. Uđi Gospodine u naše gluhoće i podaj nam svoju Riječ, da po njoj živimo novim životom, otvoreni za darove Tvoga Duha.