Objavljeno: 30.06.2021.
Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je na Svetkovinu sv. Petra i Pavla, apostola središnje euharistijsko slavlje u župi sv. Petra u Zagrebu u zajedništvu s župnikom župe i dekanom preč. Josipom Golubićem, svećenicima i okupljenim vjernicima.
Pozdravljajući okupljene na slavlju, biskup Šaško u uvodu je rekao: "Zahvalan sam što je upravo ova crkva Petra-Stijene tijekom protekle godine bila uporište i dom šire vjerničke obitelji naše Nadbiskupije. Premda i sama ranjena, poslužila je kao nosiva stijena važnim nadbiskupijskim slavljima. Braćo i sestre, apostoli nas uče kako voljeti Krista i Crkvu, kako biti Crkva, Kristovo tijelo, ali jednako tako, uče nas kako svoje grijehe predati Božjoj ljubavi, zagovaraju nas da po milosrđu postanu novim početkom. Poput apostola Petra ispovjedimo da je Krist naš Gospodin. Predajmo svoje grijehe Onomu koji poznaje naša srca i koji sve zna, a kajanjem mu očitujmo da ga volimo".
U nastavku pročitajte homiliju biskupa Šaška.
Homilija
Liturgijska čitanja: Dj 12, 1-11; Ps 33 (34);
2Tim 4, 6-8.17-18; Mt 16, 13-19
1. Isus svoje pitanje učenicima
započinje jednim „a“:
A vi, što vi kažete? Taj „a“
označuje obrat, suprotnost onomu što drugi govore, jer vjera se
ne može osloniti niti živjeti od onoga što kažu drugi, niti se može jednostavno preuzeti od drugih, niti se pridružiti nekoj većini.
Netko je zgodno primijetio da je
znak za pitanje, upitnik, jednakoga oblika kao i udica. Pitanje
silazi u dubinu našega bića, da bi zakvačila istinski odgovor:
Vi koji ste napustili svoje prijašnje živote; vi
iz ostavljenih lađa; vi koji ste nekoliko godina
uz mene i sa mnom; vi, prijatelji, koje sam
izabrao jednoga po jednoga, što sam, tko sam ja za vas?
I pritom Isus
ne očekuje riječi, nego odnos (
Tko sam za tebe?); ne želi definicije nego
uključenost: što ti se dogodilo, kada si me susreo. Njegovo je pitanje
nalik pitanju zaljubljenih:
Koliko ti značim; koje mi mjesto pripada u tvome životu; jesam li ti važan?
Isus zapravo
ne treba ni odgovor Dvanaestorice niti moj odgovor, da bi znao je li bolji od drugih proroka;
nego da bi čuo koliko ga volim, jesam li mu otvorio svoje srce, svoj život. Krist nije u mojim riječima, nego
u onome što je njegovo u meni,
što kao njegovo i moje gori u meni.
2. A ti, što ti kažeš tko sam ja? Ti – u jednini. Najiskrenije, najistinitije riječi rađaju se uvijek u singularu, u jednini. Ti – svojim duhom, svojom snagom sa svojim srcem sa svojim grijehom i sa svojim nadama, što ti kažeš o Bogu?
O Kristu razumijem samo ono što živim kristovski. Jer, život nije u onome što kažem o životu, nego
u onome što od života živim; što živim
od raspete ljubavi na križu, na kojemu je sve
ispisano slovima ljubavi i trpljenja, jedinim slovima koja ne varaju.
Ni Krist nije netko koga trebam
razumjeti, nego
netko tko me privlači, tko me
zahvaća.
Križ nije dan da bismo ga
razumjeli, nego
da se za njega uhvatimo, uz njega privinemo, na njega oslonimo.
I naš
hrvatski jezik ima dvije riječi koje su samo naizgled istoznačne:
razumjeti i shvatiti. U njima postoji važna nijansa.
Razumijem ono što sam si protumačio,
razumski povezao u cjelinu. A
shvaćam ono što sam 'uhvatio', ne samo svojom snagom nego
onim što me zahvatilo; shvaćam što sam usvojio, a to je moguće samo
ako me to životno dodirnulo.
Tako piše i
apostol Pavao: „Hitim ne bih li kako dohvatio,
jer sam i zahvaćen od Krista.“ (
Fil 3, 12) Naš život ne napreduje snagom odredaba, nametanjem, prisilom, nego snagom privučenosti.
3. U njoj je i Petrov
odgovor koji ima dva dijela. Najprije kaže:
Ti si Mesija; Božja ruka, njegova blagost, njegova sloboda. Zatim dodaje:
Ti si Sin Boga živoga: Onaj koji
život čini životnim; čudo koje mu daje rasti; izvor iz kojega
život provire kao moćan, neiscrpan i neograničen.
Na ta dva dijela Petrove ispovijedi Isus uzvraća
dvama simbolima: stijenom i ključevima. To gledamo u ovoj crkvi u oltarnome prostoru: na slici i svetohraništu: ključevi i kamen koji se ne tiču samo Petra nego i nas.
Blago tebi, Šimune,… ti si Stijena… Petar
očituje tko je Isus i njegovo poslanje, ali ujedno
otkriva i nešto o sebi. Tako je i s nama. Svaki put kada se približimo Isusu, kada se zaustavimo i istinski ga molimo,
otkrivamo nešto važno o sebi.
Isus nam danas govori da smo po njemu, koji je Temelj i Zaglavni kamen,
i mi oblikovani Duhom Svetim kao živo kamenje, možda tek kao
kamenčići, koje učvršćuje Petar-Stijena. Njemu je Gospodin dao
milost i poslanje da nas učvršćuje u vjeri. A za Isusa
nijedan kamenčić nije nevažan ni beskoristan ni suvišan. To je radosna vijest za svakoga vjernika: na živoj stijeni naše vjere Isus graditi svoj dom.
4. Slično je i s ključevima. Kada kažem 'ključ', siguran sam da se
u vama javljaju slike konkretnoga ključa ili ključeva. Ne znam je li to ključ od: kuće, automobila, bicikla, sandučića, ormara, pretinaca, ladica, torbi… No, danas ključevi
nisu više samo predmeti sa svinutim završetkom, s jedne strane, i proširenjem za držanje i okretanje, s druge strane.
Ključevi su danas i osobni identifikacijski brojevi (tzv.
PINovi) i riječi ili znakovi kao
'lozinke' (
passwords). Postoje
i notni, glazbeni ključevi, ali i
razni 'kodovi', počevši od
'genskoga koda'.
Ta se riječ nalazi i
u drugim često korištenim riječima: uključiti, isključiti, zaključiti… I baš u sadašnjim pandemijskim poteškoćama svakodnevno
susrećemo pojam vezan uz ograničavanje, uz
'zaključavanje' (
lockdown).
Neprestano smo u susretu s potrebom da nešto otvaramo, zatvaramo, zaključavamo i otključavamo. I kada netko
kaže da za nešto ima ključ, želi reći da
ima rješenje. U biti: Isus Petru daje ključeve nebeskoga kraljevstva; daje mu
čuvati dragocjenost i otvarati smisao. Za sva vremena, pa i za ovo naše, kada se tako često napada smisao čovjeka i svijeta. Taj je ključ
izrađen od ljubavi.
Zvuči neobično da je Isus rekao da
Crkvu neće nadvladati „vrata paklena“. Mogao je jednostavno reći da ju neće nadvladati pakao. No,
vrata su prostor ulaženja, ona su u odnosu
prema ključevima; uvijek s pitanjem
čemu otvaramo vrata, čemu dopuštamo da uđe u naš život ili
kamo mi ulazimo.
5. Isus kaže:
Štogod svežeš; štogod razriješiš… Moć Božje ljubavi
povezuje nebo i zemlju. Samo je u Kristu ta poveznica ostvariva. Tako
na prvome mjestu nije moć oslobađanja ili isključivanja ljudi, nego objava istine da se
u nama spajaju nebo i zemlja. Isus je Radosnom viješću napravio obrat, tako da je
sustav moći preobrazio u služenje.
Sve
poveznice koje ćeš ostvariti darom svoje ljubavi; sve ljude koje ćeš povezati svojim životom
naći ćeš zauvijek. A svemu što ćeš odriješiti, osloboditi,
Bog će otvoriti vrata vječnosti.
Braćo i sestre, Krist i nama daje poziv i snagu –
da postanemo preobražavajuća prisutnost i u najtežim, u najružnijim iskustvima: čineći ono što čini Bog, što samo u Bogu možemo činiti – živjeti darovani
život darujući ga drugima; opraštati
neprijateljima; u bolima i trpljenjima
vidjeti milost… To su iskustva koja u sebi
sadrže vječnost. Ta moć unosi Boga u svijet i svijet donosi Bogu; to je dar koji od svake vjernice i svakoga
vjernika stvara kamenčić koji postaje dijelom novoga svijeta.
I ne zaboravimo da
Isus i Petar započeti razgovor dovršavaju nakon uskrsnuća, kada se
činilo da Petar nije bio dovoljno snažan i kada se činilo da mu je
srce zarobljeno, da je sâm neslobodan. Baš tada mu
Isus daruje snagu i slobodu; tada je zahvaćen i
tada shvaća.
Taj razgovor
ne završava niti u mučeništvu u Rimu, nego
živi u službi Petrovih nasljednika i u nama, koji smo
već danas pozvani učvrstiti poneki životni kamenčić naših bližnjih i
osloboditi nekoga radošću koju Krist nama daruje.
Isus
daje Crkvi čvrstoću stijene kao snagu i odvažnost za svaki naš strah, nesigurnost i nestabilnost. Isus
daje Crkvi ključeve kojima se
otvara vječnost pred prijetnjom
zatvorenosti u prolaznost; ključeve
protiv besmisla.
Isus
ne treba naše odgovore kao rezultate ankete, nego naša srca. To shvaća i
Petar, kada izgovara početak Crkve; Petar ponizan i zahvalan:
Gospodine ti sve znaš, jedino što ti mogu dati jesam ja i moja ljubav.
Ti znaš da te volim…
Amen.