HR
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u četvrtak 18. studenoga, zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško predvodio je misu za pokoj duša svih poginulih u obrani Vukovara i hrvatske domovine u crkvi Sveta mati slobode na zagrebačkom Jarunu.
Uvod:
Dragi hrvatski branitelji, obitelji vukovarskih i drugih žrtava
napadaja na hrvatsku slobodu i mir prije devetnaest godina,
subraćo svećenici, redovnici i redovnice,
predraga braćo i sestre po Božjoj ljubavi u Isusu Kristu!
I ove nas je godine probudio spomen i okupila ljubav, prerečena u molitvu. I ove su nas godine potaknuli članovi Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske Zagreb-Trnje, kojima od srca zahvaljujem na njihovoj brizi, organizaciji, ustrajnosti te na povezivanju ostalih klubova i hrvatskih branitelja.
Evo nas tu, oko oltara; na mjestu koje jedino može obuhvatiti sva sjećanja, molitve, zahvalnost, traženja i pitanja, nezadovoljstva i lutanja, sigurnost uporišta i zahtjevnost životnoga hoda. Došli smo ovamo k svojoj Majci noseći dio istoga plamena koji je jučer osvijetlio ne tek jednu ulicu našega grada Zagreba, nego sjaj spomena koji ostaje živjeti u hrvatskim dušama, za koji molimo da nađe svoje mjesto osobito u dušama mladih.
Zahvalni za nesebičnost i žrtvu branitelja, kao i mnoštva drugih ljudi koji su spremno založili svoj život za svoje bližnje, misleći pritom i na medicinsko osoblje i na sve koji su životom nosili i svjedočili istinu, otkidajući od vlastitih potreba, uzdižemo molitvu za braću i sestre koji se teško nose s tugom i nepravdama, ne samo zbog poginulih i nepronađenih nakon obrane Vukovara, nego diljem Domovine, uključujući u ovo zajedništvo danas osobito i Škabrnjane.
Kajemo se za svoje grijehe nedovoljne osjetljivosti i grijehe sebičnosti. Molimo Boga milosrđa da nam bude bliz, da nam udijeli oproštenje i mir.
Liturgijska čitanja: Okt 5, 1-10; Mak 7, 1.20-31; Lk 19, 41-44
I.
Za ovo večerašnje slavlje, braćo i sestre, nismo posebno izabirali čitanja. Dopustili smo da Riječ pronađe nas. I čuli smo ona čitanja koja su predviđena kao redovita za današnji dan. I dočekala nas je Božja riječ u svoj svojoj punini…
Isus je zagledan u grad Jeruzalem, Jerušalaim; zagledan je u njemu dragi grad koji u imenu nosi riječ šalom – „mir“. I baš njemu, sa suzama u očima, govori: "O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima.“
U Svetome je pismu ostalo zapisano da je Isus plakao samo u dvjema životnim okolnostima: nad mrtvim prijateljem Lazarom i nad gradom Jeruzalemom. Isus uplakanih očiju; Isus u plaču ljubavi, boli i sućuti. Isus plače, jer voli svoju domovinu, svoj narod, glavni grad, predivan hram… Gleda i zna da će biti razorena ljepota, jer ljudi nisu prepoznali Božji poziv ni njegov prolazak ljubavi.
Očima koje su zatvorene pred Bogom, ne ostaje drugo doli privid. Prihvaćena laž prekrila je pogled i učinila ljude nesposobnima vidjeti istinu. Istina je to koja ostaje zatvorenicom nepravde, a nepravda je uvijek kći neprepoznavanja; kći ljudske zaslijepljenosti kojoj je najčešće krivac sam čovjek.
II.
Isus je ranije govorio Jeruzalemu: „Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (Lk 13, 34) Upravo zbog toga odbijanja, zbog 'naroda tvrde šije', sada mu naviru suze.
Smijemo reći da evanđelist Luka, ocrtavajući Isusa, čini zadnji potez kistom na njegovu liku, kakav mu je Bog objavio, na savršenoj slici nebeskoga Oca. Isusov plač, predraga braćo i sestre, objavljuje najveće Božje otajstvo. Ono što je Bog rekao proroku Jeremiji sada se ostvaruje u Isusu: „Nek' oči moje suze rone danju i noću, i neka ne prestanu, jer je strašno pogođena/slomljena djevica, kći naroda moga, ranom neobično ljutom.“ (Jer 14, 17)
Njegov bespomoćni plač otkriva duboko otajstvo. Bog svoju snagu stavlja u Kristovu ljubav koja spasava u slabosti. Toliko poštuje čovjekov izbor, da dopušta i suze svoga Sina, ne želeći oduzeti ljudskomu biću slobodu. Jer, zna: bez slobode nema ljubavi.
Riječi koje Isus upućuje Jeruzalemu nisu prijetnja. One su rođene iz svijesti o rušiteljskoj snazi zla koje će se očitovati osobito u njegovoj žrtvi na križu.
Sam je Isus rekao svojim učenicima: „Blago vama koji sada plačete.“ (Lk 6, 21) A sada i sam plače, ostavlja sjeme suza, za nas koje je priveo k svojoj ljubavi. I svaki put, kada tuga stegne grlo i kada riječi, znajući svoju nedostatnost, prepuštaju suzama da izreknu jače naše osjećaje, čujemo psalmista koji izaziva naš život, pjevajući: „Oni koji siju u suzama žanju u pjesmi.“ (Ps 126, 5-6)
Otajstvo Božjih suza otkriva istinu o životu. Ili kako je rekla sv. Ruža Limska: „Suze pripadaju Bogu i svatko tko ih roni ne misleći na Boga, Bogu ih krade.“ Istina se vidi dobro samo ako je oprana suzama.
III.
I Knjiga Otkrivenja donosi viđenje protkano suzama. Čuli smo apostola Ivana na pitanje anđela: Tko je dostojan otvoriti knjigu i otpečatiti pečate njezine? „Briznem u plač, jer se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i pogledati u nju.“
A knjiga je to koja je u Božjoj ruci, ispisana iznutra i izvana, zapečaćena sa sedam pečata. To je knjiga koja otkriva konačni smisao života; koja sadrži značenje umiranja i žrtve. U svakome našem životu, braćo i sestre, postoji pitanje na koje se odgovor nalazi u Bogu, u njegovoj knjizi, u jedinoj koja je vječna. U povijesti svakoga naroda postoje poglavlja koja traže odgovore iz te knjige, jedine koja sadrži cjelovitu istinu.
Njezini se pečati otvaraju samo ljubavlju, darovanim životom. Tumačenje povijesti uvijek će ostati krnje, ako se ne temelji na ljubavi i sebedarju. A Knjigu života otvara Jaganjac, onaj koji je prihvatio biti žrtvom, da bi smrt ustuknula, da bismo imali pristup vječnomu životu.
IV.
Tko može otvarati pečate knjiga naših života? Tko ima ključ smisla povijesnih događanja koja se na nas odnose? Samo oni koji su bili spremni biti svjedocima Jaganjčeve žrtve; samo oni koji nisu sebično čuvali svoje živote, nego su se radovali što mogu pridonijeti da se drugi raduju i žive. Hrvatska ima takve nositelje smisla. Hrvatska ima nadahnute ljude Duhom koji pomaže čitati povijest; kojima je pogled pročišćen suzama i oplemenjen spomenom.
Zbog toga se i danas pitamo, jesu li tumači naše povijesti oprali svoj pogled u suznim pogledima žrtava; svoje riječi u tragovima ubijenih, zatočenih i prognanih. Čini se da nisu. Štoviše, mnogima najviše smeta spomen-knjiga naše povijesti koja je urešena draguljima takve žrtve i ispisana suzama boli i praštanja. Takav je tekst nerazoriv; listovi te knjige ne mogu se spaliti. Niti jednoj ideologiji, ma kako se privlačnom htjela predstaviti, to nije uspjelo.
Zbog toga je dragocjeno ovo večerašnje slavlje u kojemu se susreću naši pogledi s pogledom Vječnosti, s pogledima naših pokojnih u euharistijskome daru.
V.
Isusov plač nad Jeruzalemom plač je nad svakom ljudskom zatvorenošću za dobro; nad svakom ljudskom patnjom. I dok su se mnogi hrvatski ljudi možda pitali, i tada i danas, vidi li Bog sve to što se događalo, on je plakao i plače nad onima koji su prihvatili da im zlo oduzme pogled istine. On je toga studenoga 1991. bio u tjeskobi i nesigurnosti Vukovaraca, plakao s plačem djece, osjećao bol rana ranjenih, bio ubijan u ubijenima, razdiran krikovima logoraša srpskih logora… Takav je naš Bog, koji nije ostao na distanci i pisao povijest o Jeruzalemu i njegovim ljudima, nego je ušao u njega, da bi pokazao koliko Bog voli čovjeka.
I možda nikada Bog nije bio toliko prisutan u Hrvatskoj kao tih dana kada se činilo da je umrlo sve što je ljudsko i sve što je dobro. Dok se pred nama u sjećanju na te dane pojavljuju iskrivljena lica čovjeka; dok je iz prirode nestalo boje i nebom proliveno sivilo; dok je let ptica postao besciljan, a putovi ostali bez putokaza, nemojmo previdjeti Isusa u ljepoti uskrsnuća, njegov lik koji se ne može zgaziti u rovovima niti glas ugušiti plotunima.
Ni danas Krist nije samo u spomen-plaču ražalošćenih, nego želi ući u srca onih koji odbijaju njegov pohod, da ih pročisti istinom. Kuca na vrata onih koji znaju gdje su odvedeni, koje se grubo zove nestalima, koji nisu pronađeni, jer ih mržnja drži daleko od ljubavi njihovih najbližih. Isus plače nad ubojicama, jer i njih želi spasiti po njihovu obraćenju; plače i nad onima koji žele mijenjati istinu o hrvatskoj prošlosti.
Može se, doduše, pokušati iskriviti slika događaja, ali suze će i dalje govoriti o toj iskrivljenosti. Kao da je ikomu uspjelo doći do iskrenoga susreta i pomirenja bez prihvaćanja istine.
VI.
A gdje smo mi danas? Gdje je Kristov plač i njegova sućut? Ili danas ne treba vidjeti Božje suze nad čovjekom? Nad Jeruzalemom je plakao zbog grijeha vlastitoga naroda. No, mi smo njegov narod; mi, kršćani, koji nosimo njegovo ime. Ima li razloga na današnji dan plakati nad nama? Jeruzalem je grad koji nosi dvostruko lice: lice razorenosti i lice nove radosti i nade. To je slika našega života nad kojim se prigiba Bog.
Sve što nas sputava u ljubavi i ne dopušta prepoznati Božju prisutnost unosi nemir. Ovo spomen-slavlje nas upućuje na dane koji su dani Božjega pohođenja, radi našega mira. Tamo živi zajedništvo, solidarnost, uočavanje bitnoga u životu, hrabrost i neuzvraćanje zla zlom. Tamo živi istina žrtve za koju smo, čini se, tako lako dopustili da se njome poigrava…
Kada kažemo da se mora pamtiti, da se ne smije zaboraviti, odmah se moramo pitati: a što to? Ne samo da se zaboravlja tko je što činio, govorio; za što se zalagao i što promicao; nego kao da ne pamtimo spomenom ono što narodu daje rasti, oplemenjivati ga, a to je patnja pročišćena ljubavlju. Pred njom je svaka laž i pokušaj političkih i inih zamagljivanja neučinkovita. Na to moramo biti ponosni. I to je zalog žrtve obrane Domovine.
Vidimo da danas ima mnoštvo razočaranja. Zar ih je u Vukovaru nedostajalo? Vidimo da ima puno toga što bi trebalo mijenjati. Zar branitelji nisu upravo to činili? Čuje se malodušno prigovaranje: ima puno nepoštenih koji ne vole Hrvatsku. Zar nije bilo i zar nema više onih koji su ju voljeli? Gdje se nalaze? Kada kažemo da je teško; zar smo zaboravili vrijeme kad je bilo teže? Večeras se, danas se, braćo i sestre, treba okrenuti oko sebe i gledati nas, Crkvu, radovati se, a ne jadikovati. Spominjući se pokojnih, ne zaboravljamo niti one koji trpe zbog svoje nesebičnosti; koji su i dalje pročišćavani patnjom, izloženi progonstvima i tamnicama. I za njih molimo da ne previde Boga koji plače i koji trpi s njima; niti našu molitvu za njih.
A ti, Zagrebe i domovino Hrvatska, želiš li upoznati čas Božjega pohođenja? Onda čuvaj spomen, jer ideologije ne vole spomen. Često dolazi do Kristova oltara i zagledaj se u lica onih koji su suze pretvorili u pjesmu, a svoju zemaljsku bol u ljepotu istine koja u smrti ne vidi kraj.
Amen.
Foto: T. Š.
