Aktualnosti

Homilija mons. Ivana Šaška, pomoćnoga biskupa zagrebačkog u euharistijskome slavlju proslave blagdana Rođenja Blažene Djevice Marije u marijanskom svetištu u Vepricu, utorak, 7. rujna 2010.

Liturgijska čitanja: Mih 5, 1-4a; Rim 8, 28-30; Mt 1, 1-16.18-23

I. Evanđelje je ponovno pred nas iznijelo niz imena, neobičnu simfoniju prošlosti izabranoga naroda u tri stavka, s naizgled jednakim ritmom. Tako je stvorena melodija povijesti spasenja u tri tonaliteta koji pokrivaju vrijeme od Abrahama do Davida, od Davida do progonstva u Babilon, te od Babilonskoga sužanjstva do Isusa. Ime do imena i glagol roditi se. Nisu nabrojeni ljudi kao roditelji, nego kao primatelji dara: „Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov…“ I sve tako do Josipa i Marije „od koje se rodio Isus koji se zove Krist“. Upravo u tome izrijeku: biti rođen, roditi se, leži istina do koje dopire čovjek prosvijetljen vjerom. U njoj je i današnja Radosna vijest.

Može se netko pitati što ta imena imaju s Radosnom viješću. No, baš se između tih imena provlači predivna poruka koja unosi radost i ljepotu u život otvoren početku s Bogom, ali jednako tako i poruka koja izaziva: Bog je pohodio našu povijest, dao se imenovati, postati jedan u nizu života za one koji ne vjeruju ili – za nas vjernike – jedan jedini koji daje smisao tomu životnom nizu. Pred izazovom Utjelovljenja ljudska se oholost buni, proturječi, pronalazi razloge koji su prebrzi i preglasni da bi bili uvjerljivi i da bi obuhvatili život. Čovjek pronalazi svoja objašnjenja, dok duboko u njemu postoji čežnja za istinom kojoj nije dostatno ljudsko objašnjenje, ngo Božja riječ i objava.

Poznajemo ljudsku kušnju koja iz naraštaja u naraštaj poziva čovjeka da nastoji zamijeniti Boga. Kušnja u različitim obličjima, poput početne Adamove, ili kušnje gradnje Babilonske kule, ili kušnje u liku političke, gospodarske ili religijske moći. Ponuda da će ljudi biti „poput bogova“ ispresijeca naše živote, osobne i zajedničke povijesti, svijajući gnijezdo u srcima, tražeći gdje se može ucijepiti u našu sebičnost i ostavljajući za sobom pustoš nemira i nezadovoljstva, pustoš prevarenosti i samoće bez ispunjenja.

II. Ovaj jednostavan popis imena pokazuje ispreplitanje veličine i bijede u koju se usijeca najljepši odraz ljudskosti – Isus Krist, koji „se nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe obespravio“ i postao ljudima sličan, postao čovjekom. Niti jedan dio povijesti nije ostao bezimen, Bogu nepoznat i nevažan. To nam govore imena ljudi i Ime nad svakim imenom, ime Bogočovjeka koji je zagrlio svu našu ljudskost, svaki naš odmak i svaki povratak Bogu.

Ne postoji čovjek koji iza sebe ne bi imao niz onih od kojih se sastoji ovozemaljsko rodoslovlje. Pa ipak, u Isusovu rodoslovlju, na koncu ove povijesti rađanja dolazi do uznemirujućega raspleta. U popisu imena, kao zadnja karika, nalazi se Josip koji ne razumije što se događa. Evanđelje time govori da nisu dovoljni ljudski naraštaji, koji slijede jedan za drugim u vremenu, da bi se ispunio Božji plan: potreban je zahvat Božjega Duha, zahvat Životvorca koji objavljuje ljubav Boga Stvoritelja i Boga Otkupitelja.

Pred nama je pravedni Josip i dvije vrste sna: ljudski i božanski. Josip je – kako lijepo pokazuje hrvatski prijevod – snovao, razmišljao o tome kako da Mariju „potajice otpusti“, da joj najmanje našteti, da ju ne povrijedi i preda nemilosrdnim propisima ljudske zaslijepljenosti, ali se u tu ljudsku misao umiješao Bog; i ljudski san – ispunjen strahom – pretvorio u božanski san, oslobođen tjeskobe: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju.“ To je san u kojemu Bog čovjeka vraća njegovu dostojanstvu, to je začeće nezamislivoga, početak novoga, rođenje vječnosti.

Niz imena obilježuje knjigu naraštaja koja seže do izvora, do samih početaka stvaranja. Kao da odgovara hebrejskomu imenu sefer toledot koje se povezuje s prvim stranicama stvaranja svijeta. Isusov dolazak na zemlju i jest novo stvaranje, početak novoga čovječanstva koje se rađa od Marije po Duhu Svetome. Obično ljudsko rođenje po tijelu koje ima neobičnost Božjega zahvata u kojemu čovjek nije sebi dovoljan. U našemu nebeskomu rodoslovlju nalazi se Isus Krist, njegova muka i uskrsnuće, ljubav koju slavimo u euharistiji.

III. Predraga braćo i sestre, dolazeći k vama i prebirući slike ovoga svetišta, osjetio sam da mi nedostaju riječi. Bilo bi mi dovoljno biti među vama, slušati nas kako pjevamo, kako molimo… Gotovo se bojim da moje riječi ne povrijede ovo ozračje vjere i pobožnosti.

Ovdje, gdje se spajaju obronci planina i čudesno more, gdje se dodiruje zelenilo i žubor ponornica, gdje klize ponizni rukavci i ispiru kamen, stvarajući malena ogledala za neumorne cvrčke, gdje mirisi postaju zvukovi, a svaki zvuk kao da sa sobom nosi i miris, tu gdje život nalazi pukotine i očituje se svojom snagom, pokazujući da dolazi od Stvoritelja i da se k njemu vraća; tu gdje se združuju ljepote naše Domovine, dolazimo ispunjeni poniznošću i otkrivamo sebe pred otajstvom života.

U ovome svetištu vjernik dodiruje radosnu poniznost. Ovo mjesto, na kojemu je ostala živjeti stoljetna molitva, uči životu. Ovdje se razotkriva neistina ljudske samodostatnosti i oholosti. Ovomu mjestu, braćo i sestre, pripada samo šutnja, molitva i pjesma; zadivljenost životom i zahvalnost. Sve drugo bila bi uvrjeda i nasilje. Melem je to ranjene hrvatske duše koja dolazi u sjenu Marijina pogleda i pred svjetlo Kristova križa.

IV. Ovamo se dolazi kada povrijedimo život, kada osjetimo da smo zadali ranu najdražima, da smo zagadili izvorište sreće i da nam je potrebno prihvaćanje i oproštenje. Ovamo dolazimo kada shvatimo koliko je nevjerodostojna i gruba rečenica koja se poput pripjeva čuje na raznim mjestima, u ustima mladih i starih, rečenica koja glasi: To je moj život i ja s njime činim što želim. Slavlje Rođenja Blažene Djevice Marije govori drukčijim jezikom. Ona je na čelu onih koje je Bog izabrao, pozvao, opravdao i proslavio. U bezgrješnome začeću ona je predodređena od Gospodara života, da svijetu podari vidljivost Života; rođenjem je pozvana na suradnju u otkupiteljskome djelu vraćanja čovjeka u radost i slobodu; zbog toga je opravdana, puna milosti i proslavljena kao dionica slave svoga Sina.

No, današnje slavlje očituje da je i na početku našega života Božji poziv; u Kristu smo izabrani prije postanka svijeta; u ljubavi smo posvojeni, da bismo bili sveti i neporočni (usp. Ef 1, 3-5). Na svijetu smo zbog toga, jer nas je Bog pozvao; a svrha i konačnica našega života nije smrt, nego zajedništvo s Bogom. Život nije naša svojina, nego je dar.

V. Predragi, kada bismo ljudska traženja sveli na jedno, zacijelo bi se u središtu našlo pitanje života. I danas, kao i kroz cijelu povijest, čovjek je privučen tim otajstvom i činilo mu se toliko puta da je korak do otkrivanja njegove biti. A život izmiče, nedohvatljivo bliz, jednostavan, a ipak neshvatljivo složen. Uvijek veći od nas.

Prema mnogim pitanjima možemo biti hladni, možemo ih čuti i ne čuti, proći mimo njih kao da nas se ne tiču. Samo život nije takav. Mi, kršćani, vjerom spoznajemo njegovu nedokučivost i ljepotu. I to na jedini mogući način – po ljubavi; po životu koji je darovan. Na njega nemamo pravo, i – jer ga ne možemo dati – ne smijemo ga ni oduzimati.

U ovome se svetištu čuje riječ Gospodara života: Ja sam Život, izvorište vaših života. No, u buci koja prijeti, od koje toliko puta želimo pobjeći, glasnije odzvanja slogan: To je moj život i ja s njime činim što želim.

Tako razmišljaju supružnici koji odlučuju ne biti Božji suradnici i posredovati život djeci. Dijete je moje; ja odlučujem hoću li ga roditi. Tako razmišlja majka koja se nije susrela s tišinom Dara ljubavi. Ili majka koja je doživjela neprihvaćanje drugih ljudi, pritiješnjena težinom i prijetnjom svakodnevice do bolne točke prekidanja života. Tijelo je moje i koristim ga kako mi se sviđa. Tako razmišlja svatko tko se ne osvrće na svoje rodoslovlje započeto Božjim dahom i svoj život uništava drogom i alkoholom tražeći kraće putove do životne srži. Život je na raspolaganju, da ga se pronikne svim sredstvima. Tako razmišlja čovjek željan spoznaje, možda zaboravljajući da se tim stavom udaljava od spoznaje života. Život je moj… Tako razmišlja čovjek koji misli da ima pravo na oduzimanje vlastita života. Život je moj… govori onaj tko je spreman u ime ideologije umiranja razoriti svoj život ubijajući druge.

Istina je ipak drukčija, radosna istina: Život nije tvoj. I to je najradosnije. Život je puno veći, neizmjeran, Božji. I Bog, komu pripada život, koji jest život, objavljuje se kao ljubitelj čovjeka.

VI. Lijepo je proći ovim prostorom na kojemu se nalazi sva drama i ljepota životnoga dara. Započeti od Lurdske spilje i govora o bezgrješnome začeću, od molitve za ozdravljenje onoj po kojoj je čovjeku darovan lijek besmrtnosti. Od molitve za pogled koji i u najtežoj bolesti uspijeva vidjeti prisutnost Boga, njegovo trpljenje u ljudskim bolima.

Od spilje koja nas vraća u otajstvo Božića, u malenost betlehemske noći, na „iskon od dana vječitih“ (Mih 5, 1). Poniznost će nas voditi za ruku uz zavjetne ploče i uklesane riječi ljudi koji su osjetili dodir milosti, susreli snagu života u uspinjanju i silaženju, preko postaja križnoga puta, spomena na prošla događanja do oltara u vrtu uskrsnuća. Tu se pogled pretvara u mnoštvo drugih; na ovoj ledini diše zajednica Crkve, slika nove zemlje rođene od nebeskoga dara.

VII. Braćo i sestre, na kraju, jesmo li spremni prihvatiti Božji san o čovjeku, o nama? Onaj san koji mijenja naše planove, naše zamisli, naša očekivanja i naše zacrtane korake... Jesmo li spremni prihvatiti riječi koje ovdje čujemo u smiraju svoga bića, prepoznajući gdje je Bog progovorio u našemu životu? I čuvati u srcu ono što ne razumijemo ili se bojimo konačnoga razumijevanja? Jer kada odemo s ovoga mjesta, ponijet ćemo zalog promjene života. Jesmo li spremni na poslušnost koja ne odbija Božje znakove i govor Duha Svetoga koji nam je dan, a koji ponekad zbunjuje i traži od nas i ono što se čini nemogućim?

Božji se Sin rađa iz Davidova roda - po tijelu, ali je plod Duha. To je poziv i zahtjev rađanja Boga za svijet svakoga dana; radost u kojoj se zrcali vazmena pobjeda i trajno držanje pogleda uprta u neobično. Crkva je svojim djelima ljubavi najizazovnije čuđenje u svijetu. Zato smo danas na gozbi vječnosti oko istoga stola; tu gdje nema straha, jer je na početku novosti života podignut križ kao novo rodoslovno stablo kršćana i jer smo rođeni od svjetla kojemu je Marijino rođenje svitanje.

Molimo njezin zagovor da to svjetlo ne potamni, da ne izgubimo poniznost, da ne previdimo život. Amen.