Aktualnosti

Katehetska zimska škola za osnovnoškolske vjeroučitelje koja se u organizaciji Nacionalnoga katehetskog ureda HBK uz suradnju Agencije za odgoj i obrazovanje MZOS održava od 9. do 11. siječnja u Međubiskupijskomu sjemeništu na Šalati u Zagrebu, nastavljena je u četvrtak 10. siječnja, predavanjem "Rad i trpljenje kao mjesto odgoja za nadu" prof. dr. Stjepana Balobana s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Na početku predavanja dr. Baloban ustvrdio je da je uime slobode religija svedena na osobnu pobožnost, a vjera je odstranjena iz javnoga života. "Ne događa li se nešto slično u Hrvatskoj, posebno posljednjih godina? Kako ne pomisliti na rasprave o zdravstvenom odgoju i na argumentaciju koja kaže da je ovdje riječ o znanosti i da se uime znanosti donosi program, a Crkva nastupa iz svoje religijske, vjerske pozicije, iz srednjovjekovnih pozicija koje su prevladane", primijetio je predavač, podsjetivši na naviještaj pape Benedikta XVI. koji neumorno od početka svoga pontifikata ističe kako se uime znanosti, slobode, ljudske autonomije Boga, vjeru i sve povezano s religijskim želi izgurati iz javnoga prostora.

"Može li tema uopće biti zanimljiva u vremenu i društvu u kojemu ima više od 362.000 nezaposlenih, svakim danom sve ih je više. Kako o njoj govoriti kada se o radu uglavnom govori o odnosu na nemogućnost dobivanja radnoga mjesta, i otpuštanja s radnoga mjesta? Kako govoriti o toj temi u hrvatskomu društvu punom paradoksa u kojemu, s jedne strane, više od 200.000 ljudi ide u inozemstvo na skijanje, a s druge strane, sve više ljudi ostaje bez posla i nalaze se u dužničkomu ropstvu. Tko ili što u takvoj situaciji može ponuditi nadu Hrvatima i hrvatskih građanima. Je li to trenutačno društveno okruženje u kojem 'caruje' 'imaginarni život' bez smisla za trpljenje ili još uvijek kreditima 'napuhan' standard hrvatskih građana.

Jesu li to trenutačne političke elite koje se sve više udaljuju od demokratskoga načina vladanja a zakonima nameću svoju viziju čovjeka, pa onda i odgoja što stvara umjetnu podjelu u hrvatskomu društvu, ili se nada u bolje hrvatsko sutra, pa onda i bolje sutra u hrvatskoj školi, nalazi negdje drugdje", istaknuo je dr. Baloban. Svoje izlaganje predavač je utemeljio na mislima iz enciklika pape Benedikta XVI., primijetivši kako se Papa u njima najvećim dijelom usredotočuje na ulogu i mjesto kršćana kao vjernika u javnomu životu. Od kršćana, vjernika očekuje se specifičan doprinos u odgoju i obrazovanju u školi. Papa Ratzinger kao iskusni teolog pokazuje put današnjoj teologiji, tj. da teološka razmišljanja i rasprave trebaju voditi praktičnim zaključcima u konkretnom životu.

Govoreći o nadi i kršćanskoj nadi u suvremenome svijetu, predavač je ustvrdio kako bi se svi oni koji su u Hrvatskoj povezani s odgojno–obrazovnim sustavom mogli složili u tome da je u ovim kompliciranim i teškim vremenima uistinu potrebna nada za izlazak iz krize. Međutim, pitanje je što netko shvaća i razumije pod pojmom nada, upozorio je, primijetivši kako smo proteklih dana i mjeseci mogli čuti kako se za neke nada sastoji na vjeri u napredak koji se temelji na isključivo ovozemaljskom, u znanosti kako je oni tumače, u populističkim promjenama koje se događaju revolucionarnim skokom i političkom akcijom.

O promjenama u tumačenju i shvaćanju nade govori Papa u svojoj enciklici Spe salvi te okom iskusnoga teologa analizira promjene koje su se počele događati, koje su počele s onim što nazivamo Novo doba. Predavač je ustvrdio kako u središte ideje o napretku sve više dolazi do izražaja razum i sloboda. Čini se da razumi i sloboda sami po sebi grade novo savršeno društvo. Ta nova nada koja se zove vjera u napredak ostvaruje se pomoću razuma i slobode koji su sebi kriju golemi prevratnički naboj, istaknuo je dr. Baloban, primijetivši kako su promjene u suvremenomu svijetu snažno utjecale na odnos prema Bogu, Crkvi i općenito vjerskim zajednicama u svijetu.

Zajednička težnja svih tih promjena je Boga ostaviti po strani, a vjeru preseliti na privatno područje, istaknuo je, primijetivši kako je u Hrvatskoj život u komunizmu ostavio snažan trag na mentalitetu velikoga broja ljudi, a što na osobit način dolazi do izražaja u pojedinim reakcijama koje se svakodnevno u Hrvatskoj događaju. Podsjetio je na reakcije i djelovanje hrvatskih nositelja vlasti i javnih djelatnika koji nastoje na brzinu, često bez demokratske procedure, unositi željene promjene. Što možemo činiti u odgojno–obrazovnom sustavu, zapitao je okupljene dr. Baloban, ustvrdivši da kao kršćani, vjernici možemo i trebamo buditi pravo lice kršćanske nade koja nije usko individualistička, usmjerena na samu sebe.

U nastavku izlaganja govorio je o radu kao izvoru nade, i pritom podsjetio kako u hrvatskomu društvu ima više od 37.000 nezaposlenih mladih bez radnoga iskustva. Kako obitelji učiti djecu raditi, ako roditelji ne rade. Kako u školi oduševljeno govoriti o smislu rada, ako djeca u obiteljima slušaju žalopojke roditelja koji su bez posla ili odlaze na posao, a ne dobivaju plaću. Teška je to zadaća s vjerojatno lošim završetkom za djecu i mlade. Ako rad promatramo s vjerničke strane i povežemo s kršćanskom nadom, rad je izvor nade za nas, ali i za druge. Svaki ozbiljan i ispravan čovjekov rad jest nada na djelu. Tu se susrećemo s kršćanskom vizijom rada koja posebno dolazi do izražaja u postkoncilskomu učenju Crkve, ustvrdio je predavač, istaknuvši da je rad bitan za razvoj čovjeka kao osobe te da se svaki čovjek ostvaruje po radu.

Na kraju izlaganja osvrnuo se na stanje u hrvatskomu odgojno–obrazovnomu sustavu, ustvrdivši kako je važno suočiti se s trenutačnim stanjem koje je obavijeno nezadovoljstvom, i još više, nesigurnošću. Svima je potrebna nada da bi se situacija počela mijenjati na bolje. Podsjetio je na riječi sadašnjega Pape prema kojima se u javnom životu vodi utakmica za pridobivanje duha i srca naših suvremenika. Kao vjeroučitelji koji radite u školama možete osjetiti tu borbu za pridobivanje duha i srca suvremenika. Od vjeroučitelja se očekuje doprinos u odgoju za nadu preko rada i trpljenja, doprinos u stvaranju prostora nade u hrvatskoj školi. Pozvani ste biti nositeljima i promicateljima hrvatske nade u odgojno–obrazovnomu sustavu hrvatskoga školstva, zaključio je dr. Baloban.

U raspravi koja je uslijedila otvoreno je i pitanje dijaloga između Crkve i države kroz neka pitanja koja su otvorena u suvremenim raspravama, poglavito u raspravi oko uvođenja zdravstvenoga odgoja. Dr. Baloban ustvrdio je da je u reakciji Crkve prema društvenim promjenama prije i sada prisutna velika razlika kada je u pitanju dijalog. Unatoč traganju za dijalogom, do njega još uvijek nije došlo, ustvrdio je, istaknuvši kako je reakcija hrvatskih biskupa odmjerena i upućena hrvatskoj javnosti u pravo vrijeme. Pitanje zdravstvenoga odgoja antropološko je pitanje te se odnosi na razumijevanje čovjeka i na njegov razvoj, zaključio je dr. Baloban.

U nastavku dopodnevnoga programa vjeroučitelji su sudjelovali u pedagoškim radionicama. U popodnevnomu programu vjeroučitelji su nastavili rad u posljednjoj pedagoškoj skupini, dok je u 17.15 sati uslijedio tradicionalni susret s Malim koncilom. (IKA)

Drugi dan Katehetske zimske škole (2)

O "Kršćanskoj nadi u kulturi ironije" govorio dekan zagrebačkoga KBF-a dr. Tonči Matulić

Zagreb, (IKA) – "Kršćanska nada u kulturi ironije", drugo predavanje drugoga dana Katehetske zimske škole za osnovnoškolske vjeroučitelje u Međubiskupijskomu sjemeništu na Šalati u Zagrebu, u četvrtak 10. siječnja održao je dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu profesor moralne teologije dr. Tonči Matulić.

Na početku izlaganja ustvrdio je da se čovjekova sreća sastoji u kreposnomu životu koji ga uvodi u blaženstvo kao savršenu krepost. "Za razliku od polaganja prava na naravnu krepost, čovjek ne posjeduje niti može posjedovati pravo na nadnaravnu krepost. Kažemo nadnaravna ne zato što stoji u opreci prema naravnoj, nego zato što joj je temelj, izvor i svrha Bog. U kršćanskomu shvaćanju nadnaravni red označava nestvoreni red koji kao takav pripada samo Bogu. Zbog toga je i nazivamo božanskom krepošću. Kršćanska nada je nadnaravna krepost, kojom nas osposobljava već ovdje za sudjelovanje u božanskomu životu, i u nama podržava čežnju i težnju za božanskim životom. Predmet kršćanske nade nije svijet nego nadsvijet, nije čovjek nego Bog, nije ograničeno blaženstvo kreposnoga života, nego neograničeno blaženstvo Božjega života. Nije, dakle, čovjekovo nego Božje kraljevstvo koje valja zgrtati na nebu", istaknuo je dr. Matulić, ustvrdivši da predmet kršćanske nade nisu ljudska obećanja, nego Božja obećanja koja možemo sažeti u osobi Isusa Krista.

Isus Krist je nada naša. On je u nama naša nada slave, On je kamen zaglavni na kojem počiva naša nada, podsjetio je predavač na Pavlov govor o Isusu, ustvrdivši da kršćanska nada pod svojim specifičnim vidom čuva neprocjenjivo blago događaja i osobe Isusa Krista. "Cijena kršćanske nade je predanje Sina Božjega u smrt na križu iz ljubavi prema nama. Stoga su i zalozi kršćanske nade muka i smrt Isusa Krista u kojima Bog objavljuje milosrdnu ljubav prema nama bezbožnicima i grešnicima. Zalog kršćanske nade je i Kristovo slavno uskrsnuće u kojemu objavljuje svoju vladavinu nad smrću, kao i bezuvjetnu vjernost svojim obećanjima", istaknuo je dr. Matulić, ustvrdivši da kršćanska nada ne može a ne ispunjati radošću, te potiče na zajedništvo.

U nastavku predavanja osvrnuo se na kulturu ironije, posebno kroz njezin odnos prema kršćanskoj nadi i moralnim vrednotama. Upozorio je da se kršćanska nada nalazi na udaru kulture ironije, ali sada na jedan novi način. "Ako je dojučerašnja kritika kršćanstva polazila od slabosti kršćana koji su samo pobožno gledali u nebo, naricali pobožne slike, sricali pobožne molitve, izmišljali pobožne vježbe i pobožnosti bez kraja i konca kojima izgleda je tendencija i da im se ponovno vratimo, a to znači povratku na temelje toga iskustva ugušiti kršćansku nadu i njezinu snagu. Danas u kulturi ironije nadolazi nova kritika kršćanstva koja više nije tako opaka u osporavanju svega kršćanskoga, nego postaje opaka u ismijavanju svega kršćanskoga. A ono što se ismijava jest samo ostatak kršćanstva koji se zbilo u takozvanu privatnu sferu, tj. u osobnu intimu koja, kaže se, ne smije nikako utjecati na svjetovna zbivanja", upozorio je dr. Matulić, ustvrdivši da se ironija uzima u moralnomu smislu kao manjak istinoljubivosti, iskrenosti, objektivnosti i nepristranosti. Odatle se rađa ironija kao ismijavanje, izrugivanje, omalovažavanje. Kultura ironije je kultura izrugivanja, redikuloznoga prikazivanja, omalovažavanje stanja stvari i osoba, njihovih uvjerenja i stavova.

Ukazao je, nadalje, na nekoliko primjera koji potvrđuju da je kultura ironije stvarnost koja nas okružuje. U posljednje vrijeme imali smo tendenciozno prikazivanja rezultata popisa pučanstva u pogledu vjerske pripadnosti. Izvješćivalo se i govorilo o tome s neskrivenom ironijom kao da je najbolje da katolici konačno izumru iz hrvatskoga društva. Nije se skrivalo oduševljenje da se broj nevjernika udvostručio od posljednjega popisa pučanstva. Nadalje, u nekoliko je navrata aktualni hrvatski premijer s neskrivenom ironijom tumačio politička zbivanja rabeći upravo teološki rječnik, koji, dodao je, "u njegovu slučaju i kontekstu zorno pokazuje incestuozno općenje s kršćanstvom". Nadalje, slušali smo da se državni problemi neće riješiti po Duhu Svetomu, da je Stari zavjet jednostavniji od ovršnoga zakona. Fenomen zdravstvenoga odgoja, nastavio je, nije samo priča za sebe, nego priča koja otkriva "edipovsku podlogu nastupajuće kulture ironije".

"Iz bujice izgovorenih riječi od strane državnih dužnosnika, medijskih posrednika i stručnjaka u zdravstvenome odgoju, najbolju ilustraciju pruža tvrdnja da se ovaj kurikulum temelji na znanstveno dokazanim činjenicama. Da je po srijedi notorno izrugivanje svjedoči činjenica da se iza znanstveno dokazanih činjenica, primjerice o ljudskoj seksualnosti kao u četvrtomu modulu, vješto kamuflira jedna ideologija orgazma kao nositeljica konačne sreće i blaženstva djece i mladih. Tako se puko neurofiziološko naprezanje ljudskoga organizma hoće prikazati kao izvor autentične ljudske sreće i zadovoljstva. Pretpostavka je da je čovjek degradiran na ono čisto nagonsko", upozorio je, ustvrdivši kako se i u ovom slučaju pokazuje da svaka revolucija proždire vlastitu djecu, neovisno od društvenoga statusa i stupnja obrazovanja. Mi smo uvjereni da ona neće proždrijeti samo one koji joj se s postojanom nadom odupru. Nada je budnost, a ne pobožnost. Nada se ne može upražnjavati zornicama, nego budnošću na radnom mjestu, na ulici, u komunikaciji s drugima i drukčijima, istaknuo je dr. Matulić.

Na kraju predavanja ustvrdio je da je proces sekularizacije doveo do toga da su vjera i religija otjerane iz javnoga prostora. "U tim povijesnim procesima nije ostala pošteđena ni kršćanska nada. Od početka je bilo jasno da se sraz kršćanstva i moderniteta događa kroz radikalnu zamjenu teza da zemlju treba pretvoriti u nebo. I tako nadu u onostranost zamijeniti nadom u ovostranost, ili u takozvano bolje sutra, ili u takozvanu bolju budućnost koju se kontrolira planiranjem. Sadržaji kršćanske nade polako i nezaustavljivo su gurani u intimu i svođeni na romantičarsku pobožnost, njegovanje individualističke svijesti o spasenju svoje duše, bez značajnijega utjecaja na oblikovanje toga boljega svijeta.

Na mjesto Božjega kraljevstva ustoličeno je čovjekovo kraljevstvo, na mjesto budnoga iščekivanja eshatona ili drugoga slavnoga dolaska Isusa Krista, ustoličen je svjetovni mesijanizam sa stotinu lica, a koji je samo u 20. stoljeću uzrokovao više patnje ljudima i nevinih žrtava požeo nego svi ratovi i sva nasilja zajedno", upozorio je predavač. Poručio je da bez Boga nema nade. Probuditi nadu, čiju važnost i neizostavnost ističe Crkva, znači probuditi hrabrost i gorljivost za ispunjenje nadanoga dobra, zaključio je dr. Matulić. (IKA)