Aktualnosti

Euharistijsko slavlje u povodu IX. dies theologicusa i spomena na 20, odnosno 15. obljetnicu smrti Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi-Bunića u srijedu, 7. svibnja u zagrebačkoj prvostolnici predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji je bilo tridesetak svećenika profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predvođenih dekanom prof. dr. sc. Tončijem Matulićem, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, te subraća Šagi-Bunića članovi Hrvatske kapucinske provincije. Na misu su bili i drugi profesori, studenti i djelatnici KBF-a.

Podsjećajući na Vjekoslava Bajsića i Tomislava Janka Šagi-Bunića u homiliji, biskup je istaknuo kako se na ovom slavlju okupilo "puno nas koji smo ih poznavali izravno, kao subraću, prijatelje, kolege, profesore, suradnike. No, predivno je vidjeti i one koji ih poznaju posredno: iz njihovih zapisa, iz svjedočanstava najbližih, iz djela koja su ostala živjeti, iz crkvenih stvarnosti kojima su dali početke: na Fakultetu, u vjerničkim zajednicama, u izdavačkim kućama Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila, u hrvatskome društvu. Ovdje smo da bismo zastali pred darovima i potaknuli nove naraštaje da ih upoznaju, da susretnu ljepotu koja ne prolazi i da se nadahnjuju na marljivosti i dubini hrvatskih ljudi koji su gradili kršćansku kulturu i civilizaciju".



Istaknuo je kako profesora Bajsića "pamtimo ne samo po neobičnim mislima koje su raščlanjivale filozofska polazišta i rasprave, nego i po specifičnome duhovitom stilu, ali i po dojmljivim slikama, kao sažecima koji su bili više od mnemotehničkih elemenata. Tako će uz njega ostati vezan govorljiv prikaz metafore (od prije četrdeset i četiri godine, 1970.) o gnijezdu i prašumi: s jedne strane ozračje sigurnosti, poznatoga, zaokruženosti, uređenosti, zadanosti i topline, a s druge nepoznatost, prijetnja, neuređenost i širina mogućnosti izazova". Također, profesor Bajsić je sebe rado predstavljao u svjetlu koje nije bilo vidljivo na prvi pogled; u svjetlu koje nije prevladavalo u njegovome profesorskom služenju. To je svjetlo strojeva, tehnike, i to na onoj razini koja ne izgleda neposredno vezana uz suptilnost filozofiranja, nego uz zahtjeve običnoga življenja.

„Razmišljajući o toj njegovoj predanosti proučavanju strojeva, pokušao sam stati dublje u jedan od njegovih tragova i pogledati putokaz. Svojom je filozofijom nastojao doći do onih početaka u kojima se rađaju metode i metodološki pristupi; do onih točaka na kojima se mijenjaju motrišta, ali ne i stvarnost", rekao je biskup, te u tom duhu posvijestio, kako su neka razmišljanja od prije više od četrdeset godina nosila u sebi proročku snagu te još danas djeluju svježe, „pozivajući nas da ih pročitamo i shvatimo njihovu primjenjivost u pitanjima koja nam djeluju kao nova i aktualna". U ovoj prigodi je skrenuo pozornost na pitanje „ideoloških elemenata znanstvenoga mišljenja" (iz 1970.), da bi vidjeli ključne točke razvoja i današnjih manipulacija.

Nju je Bajsić uočio u nastojanju da se raspolaže čovjekom suženom i neprimjerenom uporabom govora o 'znanstvenosti'. Jednako je tako uvidio da je pitanje takozvanih novosti važno smjestiti u kontekst govora o motrištima i o metodama. Osim toga, primijetio je kušnje ideologiziranja u suodnosu postojanosti i promjenjivosti, a posebnu je pozornost posvetio jeziku. Iznenađujuće uvjerljivo – možda zato jer se tijekom posljednjih desetljeća to ostvarivalo na ubrzan način – djeluju intuicije na područjima odnosa: ideja i ideologiziranja; metoda i kategorizacija; jezika i komunikacije. Uočavao je poteškoće i kratke spojeve te dohvaćao posljedice za pojedinačnoga čovjeka, strepeći nad onim što se zbiva baš njemu. Znao je profesor Bajsić iz svojih kršćanskih polazišta, da je čovjek uvijek metaznanstven, da je u tim procesima cijena ljudskost i njezina degradacija. Kolikogod se činilo da je posrijedi apstraktna misao, za njega je uvijek bio nepreskočivo važan čovjek pojedinac u njegovoj cjelovitosti, a ne u njegovoj društvenoj, gospodarskoj ili političkoj suženosti koja uvijek odstupa od istine, rekao je biskup Šaško.

Govoreći pak o profesoru Šagi-Buniću, rekao je: „svojim radom ostavio je široke obzore koji nadilaze moju sposobnost obuhvata. No, budući da je i sam volio poticajne iskre koje se pamte, ostavio je u meni ponajprije uvjerenje da euharistija uvijek može obuhvatiti sve, pa tako i večeras; a u njoj susret, dijalog Boga i čovjeka, Boga i Crkve, Isusa koji traži vjeru i osobni odgovor kakav je pričesnički Amen. Koliko je samo izgovorio riječi i svjedočio uvjerljivost da bi prenio tu iskru braći i sestrama".

Biskup Šaško rekao je kako Dies theologicus nije samo prigoda za obrađivanje neke tematske cjeline. "On pridonosi jačanju svijesti o pozivu i poslanju teologa, o važnosti teologije; uči nas cijeniti onaj napor koji je potreban Crkvi i suvremenomu društvu, premda se humanističke znanosti u sadašnjemu sustavu sveučilišta nalaze u naročitoj kušnji i pritiješnjenosti. Ova dvojica subraće ostavili su nam riznicu u koju možemo zaviriti od vremena do vremena, ali to nije dovoljno. Oni nam govore da nastavimo teološki ponirati u stvarnost, čitajući znakove i tumačeći ih; biti u dijalogu s ostalim znanostima, umjetnostima i kulturom; biti poučljivima dosezima drugih i sve što se promiče kao novo promotriti u svjetlu valjanih metoda i promicati ono što pomaže čovjeku da dođe do istinske radosti i punine".

Nakon popričesne molitve zahvalu predvoditelju slavlja uputio je dekan Matulić. Misu je pjevanjem animirao zbor Instituta za crkvenu glazbu „Albe Vidaković". (IKA)