Aktualnosti

 
Draga subraćo svećenici, dragi redovnici i redovnice, bogoslovi, hodočasnici, braćo i sestre u Bogu koji je ljubav.

Božji nas je Duh okupio na slavlje milosrđa i ljubavi u ovome Isusovom domu, u 'Domu Majke Terezije' i u domu Crkve, da bismo prinijeli hvalu Bogu za vidljivost Radosne vijesti po vama, drage sestre misionarke ljubavi, kojima čestitamo današnju svetkovinu na najljepši način koji nam je dan – molitvom i ovim euharistijskim zajedništvom.

Najljepši dio te čestitke nedvojbeno su ljudi koji ovdje, privučeni Kristovim darom, zajedno s vama dragovoljno njemu služe u najmanjima.

U svojim smo crkvenim službama i pozivima, u svojim smo molitvama i pomaganju tijekom godine na razne načine povezani sa sestrama i s njihovim predivnim darom našoj Nadbiskupiji po svjedočenju snage svetosti.

Pred Boga donosimo svoje živote i živote svojih bližnjih; donosimo nakane i potrebe Crkve, da se trajno suobličujemo svome Učitelju.

Donosimo ljude koji ovdje susreću dobrotu i osjećaju pomoć; donosimo razočarane i malodušne; donosimo milosti primljene tijekom pripreme za današnje slavlje, svoje dvojbe, traženja i odluke. Donosimo svoje grijehe i kajanje, a osobito svoje pouzdanje u Božje milosrđe. Skrušimo se i molimo radost oproštenja za sve čime smo ranili Kristovo tijelo nepoštivanjem bližnjih.
 
  1. Koliko god ga opetovano slušali ovaj prizor iz Evanđelja svaki je put snažan i dramatičan. Zovemo ga 'sudom', 'sveopćim sudom', ali je u njemu razvidno otkrivanje konačne istine života; objavu onoga što ostaje onda, kada više ne ostaje ništa; kada ostaje samo ljubav.

Evanđelje odgovara na najvažnije pitanje: Što sam učinio svojim bližnjima? Što sam učinio od svojih bližnjih?

Odgovor se nalazi u nabrajanju sedam djela i u jednome zaključku o onome što se učinilo, odnosno što se nije učinilo najmanjima, zapravo – Gospodinu. Uistinu iznimno jednostavno i do Isusovih riječi nečuveno: povezanost između Boga i čovjeka je takva da je čovjek, posebice čovjek u potrebi, njegovo tijelo, objavljeno kao prostor susreta s Bogom, štoviše kao Božja utjelovljenost, poveznica između prolaznosti i vječnosti.

Sve što se spozna o Bogu; sve što je čovjeku blisko i što ga nadilazi stane u jednostavnost darovane ljubavi.
 
2. Tumačenja ovoga Evanđelja donose izobilje sadržaja, važnih za život svakoga čovjeka, ali i društva, civilizacije. Svoja viđenja izražavaju filozofi i teolozi, sociolozi i psiholozi, pedagozi i ekonomisti, politički analitičari i povjesničari, književnici i likovni umjetnici… Rekli bismo da nitko ne može ostati ravnodušan.

Već je to lijepo, jer se svatko na stanovit način osjeća zahvaćenim i – može razumjeti. Ipak, ne trebamo to uzeti kao 'zdravo za gotovo'. To je uvelike plod djelovanja Božjega otajstva oblikovanoga u kršćanske vrijednosti i ugrađenoga u naše život, u odgoj, u razumijevanje čovjeka i svijeta.

Ne zaboravimo pitanja na koja je nailazila Majka Terezija o tome zašto pomaže siromašnima, bolesnima, umirućima. U nepoznavanju Radosne vijesti Kristova utjelovljenja, muke i uskrsnuća; u odbijanju istine da smo Božja stvorenja, stvorena za vječnost; u prihvaćanju 'kulture zatvorenosti u prolaznost' uistinu nije shvatljivo zašto bi netko pomagao drugima.

Posljedice takvoga pristupa, nažalost, ne treba tražiti daleko od nas, od Zagreba i Hrvatske. Življenje kao da Boga nema i da ga ne treba; da je drugi čovjek samo sredstvo za ostvarivanje mojih prohtjeva, donosi svoje plodove: nemira i nezadovoljstva, nasilja i besmisla, ugašenosti i beznađa.

No, mi smo ipak djeca izrasla iz kršćanske kulture stvorenosti i upućenosti na Boga koji se objavio kao zajedništvo ljubavi; mi smo djeca kršćanske kulture sućuti i milosrđa, blizine i darovanosti, žrtve za druge i pogleda prema vječnosti.

I nije čudno da ljudi drugih civilizacija rado dolaze u društva nošena takvom kulturom prihvaćanja i ljudskosti kojoj je temelj Božji dar, dragocjenost vjere koja u zemaljskome vidi onkraj zemaljskoga.

Mi pak ne smijemo odustati od jačanja takve kulture i sami biti promicatelji kršćanske ljubavi, čvrsto ukorijenjene u istini, ljepoti i dobru. Istodobno, razarali bismo sami sebe, ako bismo previdjeti i šutjeli o nakanama i djelima onih koji tu kulturu žele oslabiti i nagrditi; ne poglavito zbog toga, jer bi nama uzeli neki utjecaj ili korist. Nipošto! Nego zbog toga, jer se time slabi ljudskost, briga za drugoga, sužavajući prostore očitovanja ljubavi.
 
3. I, ako netko možda neće razumjeti našu vjeru, izraženu i razrađenu u molitvama, u obredima, u teološkome govoru, izraženu umjetnošću, a ta vjera jest polazište za kršćanska djela, razumjet će govor Božjega utjelovljenja, prepoznatljiv u svakome čovjeku kao čežnja za puninom sreće; kao odgovor na pitanja o radosti i trpljenju, o postojanju i rađanju, o smrti i o vječnosti.

Tu čežnju nosi svaki čovjek i o toj je čežnji zapravo i današnje Evanđelje kojim nam Bog objavljuje sebe kao da je u potrebi. Bog u potrebi; u konačnici Krist na križu koji govori: Žedan sam.

To je objava koja izokreće do tada poznata poimanja i predodžbe o Bogu. Premda nekima takav pristup djeluje preslabo, bez nužnoga razlikovanja božanskoga i ljudskoga; Bog nepojmljivo bliz, takav je Božji pristup privlačan, lako ga je zavoljeti: Bog koji moli za kruh i dom; koji ne traži štovanje za sebe nego za one koje voli; želi da oni budu siti, odjeveni, izliječeni, oslobođeni; želi da budu zadovoljni i radosni.

I odmah dolazi prigovor: Ako Bog, koji sve može, to uistinu želi, zašto tako ne učini? U otajstvu križa čudesno očituje da mu je nešto još važnije: ljubav u koju je sam uronio do obespravljenosti, do tame osame i bijede, do umiranja. Sve dok i jedno od Božje djece trpi, trpi i on. Zbilja, nije teško zavoljeti taj svijet svima potrebne sućuti. On je svojim križem povezao vremenitost i vječnost; razorio je snagu grijeha, otvorivši svima dostupan put u besmrtnost.

Vjera u vječnost, postupanje u svjetlu vječnosti, mjerenje mjerom bezmjernosti križa rađaju istinskim plodovima ljepote, radosti, mira i pravde. Ali, ako se ne vjeruje u Boga i vječnost; ako se postupanje prema drugima zadrži u okvirima zemaljskoga, i najiskrenija težnja za pravdom lako završava u krvavim revolucijama, a da ne govorimo o posljedicama stava koji pokušava ukloniti Boga da bi sve bilo dopustivo.
 
4. Uočavamo da ni na prvome mjestu ni u središtu Božjega pogleda nije zlo nego dobro. Zadnja mjera povijesti nije tama nego svjetlo. Božja vaga nije 'baždarena' nije ugođena snagom grijeha, nego vrijednošću dobrote; osjetljiva posebno na dijelove života koji su ispunjeni milošću i srcem za druge. Sva istina o čovjeku nikada nije u njegovu grijehu, nego u ljepoti srca.

To ne znači zanemariti grijeh, ublažiti mu težinu. Upravo suprotno. Grijeh je uvijek suprotnost ljepoti, radosti, ljubavi, malenosti.

Krist nam objavljuje da ćemo biti suđeni po ljubavi prema bližnjima. Tada postaju posve nevažnim: zemaljska moć, brižno stvarani dojmovi o veličini i ugledu. Jedine istinske časti i imena bit će: maleni, bližnji, braća i sestre. To su i sada, na što nas ovo Evanđelje, u svojoj radosti i ozbiljnosti najizravnije vraća. Oni koji se ugledaju u Kristovu ljubav, ugledat će vječnu radost.

Običava se pjevati i moliti o tome kako ćemo Boga gledati licem u lice, ali naše lice tada neće biti izdvojeno i osamljeno. Naše će 'lice' biti i naši bližnji. Gospodin će gledati ljude oko nas, one čiju smo bol ponijeli, komu smo donijeli Božju utjehu, ohrabrenje, nadu; komu sam bio pomoć protiv gladi i žeđi, zarobljenosti i tuge, tjeskobe i nemira.
 
5. Braćo i sestre, nakon slušanja ovoga Evanđelja, moglo bi se činiti da je sve svedeno na neka (dobra) djela i da je vjera suvišna. Ali, vjera nije svediva na nastojanje oko dobrih djela. Ona je istinski izvor dobra, jer samo s pomoću vjere vidimo Boga u čovjeku i čovjeka u Bogu. Jer: po čemu se razaznaje što je dobro a što zlo, ako nema kriterijā koje ne postavlja čovjek? Potrebni su nam kriteriji koji nas nadilaze, baš kao Božji Duh koji je u nama, koji nam je darovan.

Misionarke ljubavi pred sebe i pred nas stavljaju križ i Božju čežnju, njegovu žeđ za našom ljubavlju. Tu je sažeto otajstvo neizrecive blizine i moguće udaljavanje čovjeka od sebe!

Kako samo bolno odjekuje rečenica: „Odlazite od mene, prokleti…“ Što je njihova krivnja? Neprepoznavanje dara. Izabrali su udaljenost od Boga; otišli su od Boga udaljujući se od bližnjih. Grijeh može dobiti i takvu definiciju: bližnjima biti daleko. To ne znači jednostavno ugađati nečijim prohtjevima, nego biti im blizu istinom i ljubavlju; ako je potrebno treba govoriti jasnoćom riječi koje se drugomu ne sviđaju, opominjati, odgajati i stavom koji drugi ne dijeli, ali uvijek želeći dobro.

Ljudi iz prispodobe koji su izabrali udaljenost nisu izravno učinili zlo potrebitima, siromasima; nisu ih izravno zlostavljali niti ponižavali; jednostavno – nisu učinili ništa! Ravnodušni, daleki, odsutnoga srca, bez suza i drhtaja duše; ne trudeći se ni plakati ni zagrliti ni gledati pogledom blizine.
 
6. Danas, kada se često čuje govor o siromaštvu, s pravom ističući potrebu življenja nenavezanosti nas vjernika, nas Crkve na prolazno; danas, kada se s različitim ciljevima i nerijetko sa svrhom oprečnom evanđelju zaziva 'siromašna Crkva', sestre Majke Terezije ostaju trajno svježa Kristova prisutnost koja naviješta, koja hoda Zagrebom, koja nas susreće i koju mi susrećemo sa zahvalnošću.

Vaša prisutnost, drage sestre, uvijek je radost, kada to vidite i kada ne vidite, ali i ispit savjesti; ona privlači i propituje, ona nas potiče i preobražava.

Živeći svoj poziv ove sestre govore govorom suprotnim od onoga što se promiče u našemu društvu: umjesto polazišta u ljudskim planovima, one žive Božji plan; umjesto zasluga, one ističu darovanost; umjesto medijske i druge vidljivosti, one žive skrovitost i samozatajnost; umjesto oslanjanja na ljudsku moć i sposobnosti, one računaju s Providnošću i dobrotom ljudi; umjesto 'ostvarivanja' sebe koristeći se drugima, one služe drugima radi izgradnje nebeskoga kraljevstva…

Tako ni sveta Majka Terezija nije željela da se nju stavlja u središte; željela je da Krist bude vidljiv u pomaganju ljudima snagom njegove Riječi sakramentom neodvojivosti od patnika. I upravo se to događa u ovome samostanu, u ovome slavlju: Kristova ljubav koja privlači i preobražava ljude u nositelje blaženstva.
 
7. U govoru o siromaštvu rjeđe se navode sljedeće Isusove riječi: „Siromahâ svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda.“ (Mk 14, 7; usp. Iv 12, 8) Bila je to opaska upućena Judi i svima koji su glumili brigu za siromahe, previđajući polazište. Toga se trebamo kloniti – dvoličnosti niknule iz sebičnosti.

Osim toga, u toj bi rečenici netko mogao vidjeti izvor obeshrabrenosti i malodušnosti, uzaludnost zauzimanja za pravednost, za uređenije društvo, za dostojanstvo čovjeka.

No, Isusove riječi nose drukčiju istinu. Kada je rekao da ostaje s nama do svršetka svijeta, tu je prisutnost ostavio u prostoru kršćanske ljubavi. Njegovo smo tijelo mi, Crkva, protegnuta na cijelo čovječanstvo. On je svoje tijelo predao za sve ljude, da bismo se brinuli za njega i bili mu blizi, posebice u ranjenosti.

Tu je ljepota upućenosti prolaznoga na neprolazno; neobičnost kršćanske brige za živote ljudi, brige koja uključuje i prolazno tijelo, brige u kojoj se očituje besmrtnost duše i neprolaznost ljubavi.

Hvala Gospodinu koji nam govori i čini milosna djela; koji po životima ovih sestara i po ljudima koji su nadahnuti njihovim primjerom ovdje i diljem Zagreba preobražava živote kršćanskom umjetnošću darivanja koja se bez uronjenosti u vječnost ne razumije, a koja – otvarajući vječnost – svemu daje smisao, tako da naizgled slabi postaju najjači, siromasi istinski bogataši, svijetu neugledni najveći uglednici, gladni neba najsitiji.

Hvala ti, Kriste, što si nam darovao svetost Majke Terezije i ljubav njezinih kćeri i naših sestara.
Amen.