HR

Riječ Nadbiskupa

Homilija nadbiskupa Dražena Kutleše na blagdan Svijećnice



Homilija zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše,

Blagdan Prikazanja Gospodinova - Svijećnica i Dan posvećenoga života,

Zagreb, Crkva Majke Božje Lurdske, 2. veljače 2024.
 
Drage Bogu posvećene osobe, drago braćo i sestre!
 
Na blagdan Svijećnice Crkva slavi Dan posvećenog života. Zahvaljujemo danas Bogu na tom daru Crkvi u svim njegovim različitim oblicima. Taj dar znak je Božjega Kraljevstva ovome svijetu. Vaše predanje Bogu po zavjetima, vaša molitva i zauzeti apostolat navještaj je Božje prisutnosti našim suvremenicima. To je ujedno i vaša prva služba u Crkvi i u svijetu – da budete navjestitelji Radosne vijesti Isusa Krista nasljedujući ga poniznog, poslušnog i čistog za vaše osobno posvećenje, ali i za posvećenje cijeloga svijeta.

Svojim ste zavjetovanjem odlučili nasljedovati Krista. Odrekli ste se vlastite obitelji, poneki i izbora zvanja, profesije i drugih osobnih interesa kako biste primili novi identitet Kristovih učenika, onih koji se vode njegovim kriterijem, a to je kriterij ljubavi za Boga i čovjeka. Papa Benedikt XVI. kaže da su „posvećeni muškarci i žene pozvani biti vjerodostojan i svijetao znak evanđelja i njegovog paradoksa u svijetu, bez usklađivanja s mentalitetom ovog vremena, već stalnim preobražavanjem sebe i obnavljanjem svoje zauzetosti, kako bi razlučili Božju volju, što mu je dobro, milo i savršeno“ (Benedikt XVI., 22. svibnja 2006.).

Kao Šimun i Ana, i vi ste svojim opredjeljenjem trajno u Hramu, Crkvi, jer vas je Gospodin pozvao da „budete s njim“. Zavjeti kojima ste se Bogu posvetili izražavaju iščekivanje susreta s Kristom – Mesijom kojega su starac Šimun i proročica Ana strpljivo čekali.

Večeras, imajući na pameti divne primjere Ane i Šimuna, želim s vama razmišljati o tri bitna izazova Bogu posvećenog života u današnjem svijetu.
 
1. Darovati Krista svijetu

Evanđelist kaže da Ana nije napuštala Hrama. Ta ustrajna molitva koju simbolizira to nenapuštanje Hrama, upućena Bogu kao kâd, molitva je tolikih zajednica Bogu posvećenih osoba u svakom kutku naše zemlje.

Mnoštvo sinova i kćeri Crkve u skrovitosti cijeli život, u zdravlju i u bolesti, u radu i u molitvi, bez prestanka prinosi Bogu svoje radosti i patnje prikazujući ih za tolike nakane svete Crkve. Vi ste, drage Bogu posvećene osobe, po riječima svetoga Ivana Pavla II., poput kvasca nade za čovječanstvo te sol i svjetlo za muškarce i žene ovoga vremena. Vaša vjernost Bogu najveće je svjedočanstvo za Kraljevstvo Božje i za blaženstva po kojima to Kraljevstvo, vladavina Božja, postaje stvarnost među nama (usp. Ivan Pavao II., 2. veljače 2001.).

Šimun je, kaže Evanđelje, bio pravedan i pobožan čovjek. Bio je čovjek koji se odnosio prema drugim ljudima kako bi trebalo: pravedno. Duh Sveti koji je bio s njim, jer je Šimun hodio s Bogom, uputio ga je da priđe ovom paru običnog izgleda i njihovom djetetu. Očima vjere Šimun je u Marijinu naručju vidio Svjetlo svijeta, Krista, rođenog da donese nadu svim narodima. I vas, drage Bogu posvećene osobe, Bog poziva da očima vjere u životima svojih suvremenika prepoznajete Božju prisutnost i njegovo djelovanje te da mnogima koji više ne pronalaze smisao u običnosti života, ukažete na Krista, novu nadu za čovjeka današnjice koji, unatoč mnogim blagodatima koje najčešće ima, treba Boga jer treba izbavljenje od besmisla koje ga je zahvatilo.

Šimun i Ana likovi su Staroga zavjeta, ali oni stoje i na pragu Novoga zavjeta. Isto tako, posvećene osobe u svijetu dio su svijeta, ali one svojim posvećenjem pretkazuju drugi Kristov dolazak.

Evanđelje kaže da je Šimun uzeo Isusa iz ruku njegove majke Marije i zahvalio Bogu govoreći: “Vidješe oči moje spasenje tvoje... Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

To Svjetlo svijeta, Krista, simboliziraju danas u vašim rukama upaljene svijeće jer one su znak pobjede nad tminama grijeha i beznađem svijeta u kojemu za Boga više nema mjesta. Ali, drage Bogu posvećene osobe, dublje značenje ovih plamenova svijeća jest otvorenost srca koje prima Boga koji se u Isusu Kristu daruje čovjeku. Srce je ono koje treba gorjeti za Boga, koje se treba darivati u molitvi i radu da se Kristovo spasenje očituje u našim zajednicama, u našoj Crkvi i našemu narodu, u svim narodima svijeta.

Upravo kao Ana i Šimun, i vi Bogu posvećene osobe, unatoč brojenim teškoćama s kojima se susrećete, brigama koje imate zbog visoke dobi vaših članova, oslabljenih snaga, u nedostatku novih zvanja, u izazovima koje ovo vrijeme stavlja pred vas, u svemu tome pozvani ste uzeti iz Marijinih ruku Isusa i donijeti ga ovdje – danas – za spasenje svim ljudima. Jer vaš „posvećeni život, svjedoči i na "snažan" način izražava potragu za Bogom i čovjekom, onu ljubav koja ih privlači; posvećena osoba, samom činjenicom vlastitog postojanja, predstavlja "most" prema Bogu za sve one koji je susreću“ (Benedikt XVI., 2. veljače 2010.).
 
2. Sentire cum Ecclesia

Uzeti Isusa iz Marijinih ruku i ponijeti ga u svijet, slika je života Bogu posvećenih osoba. Sve bogatstvo vaših karizmi, drage Bogu posvećene osobe, očituje tu vašu temeljnu zadaću koja je sadržana u izrazu sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom, a koju su vaši utemeljitelji i utemeljiteljice znali prepoznati usred podjelâ i sukobâ u Crkvi svoga vremena.

Pozvani ste, draga braćo i sestre, poput tolikih velikana duhovnosti slavne prošlosti redovništva, donositi Kristovo svjetlo Crkvi i svijetu zauzetom ljubavlju. Dovoljno je spomenuti samo neke vaše prethodnike koji su bili svjetlonoše kroz sva stoljeća crkvene povijesti: sv. Benedikta, sv. Franju, sv. Klaru, sv. Dominika, sv. Ivana od Križa, sv. Tereziju Avilsku, sv. Vinka Paulskoga, sv. Malu Tereziju, sv. Ignacija Lojolskog, sv. Ivana Bosca, sv. Majku Tereziju iz Kalkute, sv. Nikolu Tavelića, sv. Leopolda Bogdana Mandića, blaženog Graciju Kotorskog i Ozanu, blaženu Mariju Petković, Drinske mučenice i tolike druge iza kojih nije ostalo silno i bogato ime, ali je ostalo Svjetlo – vjera u Isusa Krista od koje i mi danas živimo. Svi su oni, u svome vremenu, doprinijeli obnovi Crkve jer su suosjećali s njome.

Upravo tome suosjećanju i danas treba težiti život posvećenih osoba, a osobito služba poglavarica i poglavara u redovničkim zajednicama. Ona od vas, poglavarice i poglavari, zahtijeva stalnu pozornost unutar zajednica, ali i pozornost na Crkvu. Vaša je zadaća pomagati braći i sestrama da pozivu Božjemu odgovore obnovljenom vjernošću. Služba od vas traži kreativnost i domišljatost u motiviranju vaših članova, kao i nove inicijative po kojima će karizma vaših utemeljitelja nastaviti živjeti s novim naglascima u ovome vremenu. Služba poglavara traži žrtvu i odricanje, ponekad i usamljenost (usp. Benedikt XVI., 22. svibnja 2006.). Služba je to obilježena križem jer na vama je odgovornost ne samo za vaše zvanje nego i za vašu braću i sestre, za vršenje karizme vaše družbe, vaše zajednice. U zadaći poglavara treba se očitovati služenje autoriteta, a ne, kako često biva, tražiti služenje autoritetu.

Na poseban način, vama poglavaricama i poglavarima, stavljam na srce brigu za podmladak vaših zajednica. Stječe se dojam da, iako postoji opravdana briga za starije članove, često nedostaje snage, a ponekad i volje, za brigu o novim članovima vaših zajednica. Nije ispravno pasivno i bez otpora prihvatiti činjenicu da postajete „stečajni upravitelji“ svojih samostana i zajednica. Bog od vas zahtijeva da probudite novu nadu i da izgarate za Boga kako bi i mladi u vama prepoznali ono što biste trebali biti, a to je znak našem vremenu.
 
3. Vjernost karizmi utemeljitelja

Donijeti drugima Isusa i osjećati s Crkvom svoga vremena moguće je oživljujući karizmu utemeljitelja. To troje ukazuje na dinamizam duhovnog poziva koji od pozvanih traži stalni angažman i rad na samima sebi, na izgradnji svog odnosa s Bogom i na duhovnosti. Oživljujući vlastitu karizmu, prema riječima pape Franje, sačuvani smo od toga da svoje posvećenje živimo površno i apstraktno, kao da je gnoza, koja redovnički život svodi na karikaturu u kojoj se Krista nasljeduje bez odricanja, moli bez susreta, bratski život živi bez zajedništva, poslušnost bez povjerenja i milosrđe bez transcendencije (usp. Franjo, Homilija na Dan posvećenog života, 2015).

Na važnost takva dinamizma u duhovnom životu Bogu posvećenih osoba upozorio je i blaženi Alojzije Stepinac. Obraćajući se sestrama kaže: „Danas bih vas želio upozoriti na jednu pogrješku u duhovnome životu, a to je da kad čovjek prođe neki stanoviti niz godina u svome zvanju, opaža se zastoj. To je velika i teška stvar, jer je sigurno ovo pravilo: Ako čovjek ne napreduje, onda je sigurno da će nazadovati. Ali nažalost često opažamo (…), da smo na početku svoga obraćenja bili bolji nego iza mnogo godina redovničkog života. Činjenica je da je svećenik ili redovnik mnogo puta bio bolji onda kada je primio sv. Red ili redovničko odijelo, nego nakon mnogo godina svojih zavjeta.“ Ipak, unatoč tim ljudskim slabostima, ohrabrujem vas riječima blaženog Alojzija: „Naprijed! Svim silama naprijed, pogotovo danas kada su tako teške prilike. Božja pomoć neće izostati niti danas, u tim teškim vremenima. Danas još manje. Što su teže prilike, veća je milost Božja.“

Drage Bogu posvećene osobe, dok vam čestitam ovaj Dan posvećenog života i zahvaljujem za svako vaše služenje u Crkvi, s Crkvom i za Crkvu, potičem vas da budete blizu svakom čovjeku; da budete poput upaljenih svijeća, da gorite Kristovom ljubavlju i da navješćujete Radosnu vijest Evanđelja svjedočanstvom vaših života, jer u vašem se zajedništvu i uzajamnoj ljubavi zrcali slika Presvetoga Trojstva, Boga koji je zajedništvo osoba – Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Ispišite stranicu: