HR
Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački
16. lipnja 2011. godine
Liturgijska čitanja: Iz 51,12-16; Mt 5,1-12.
Draga subraćo biskupi i svećenici, draga braćo i sestre!
1. Okupili smo se danas, mi biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, zajedno s vama, na ovome mjestu, kako bismo u molitvi i sabranosti zastali pred Kristovim križem te u njemu promatrali otajstvo ljudskoga života u kojemu susrećemo veličinu ljubavi i žrtve, ali i duboke tragove zla i nasilja. Došli smo ovamo s dubokim osjećajima kršćanske sućuti za stradale, kao i za njihove obitelji i rodbinu. Ovamo smo došli i s molbom koju upućujemo Bogu, da svojim Duhom istine dotakne sve one koji su se dali zarobiti mržnjom, čija su se srca pretvorila u izvore zla; da im probudi savjesti te im pomogne svjedočiti istinu, za koju nije nikada kasno. Naime, istina spašava od zablude, pročišćuje srca i obnavlja svijet.
Prilazeći ovomu mjestu, prolazili smo pored križeva koji označuju Kristov križni put. Ta je staza natopljena ljudskom krvlju i neizrecivim bolima. I činilo se kao da su se povijesti pojedinaca i naroda gasile jedna za drugom nad ovim otvorom. Teško je moguće zamisliti s kolikom je okrutnošću i mržnjom bilo ispunjeno srce onih koji su promišljeno, i dan za danom, ovdje nanosili patnju ljudima. Koliko je samo nepravdi vidio ovaj proplanak? Koliko su udaraca živima, desetljećima nakon tih događaja, nanosili bezumni sluge okrutnog režima?
2. Braćo i sestre, ovomu je mjestu bila namijenjena šutnja iz straha. Za njega se nije smjelo znati, o njemu je bilo zabranjeno govoriti, ali ta nametnuta šutnja nije mogla zaustaviti glas istine. Ovdje danas progovaraju zemlja i kamenje, a naša je molitva i šutnja u vjeri i nadi zalog sigurnosti da Bog svojih ne napušta ni u jednoj tjeskobi. Šutnja straha pretvara se u šutnju koja oslobađa, da bi se čuo govor istine.
Žao nam je što se i danas u hrvatskoj javnosti ovo mjesto prešućuje, kao da pripada nekoj povijesti koja nas ne dodiruje. A ona je tako naša, jer se odražava u mnoštvu sadašnjih pitanja. Nevino ubijeni na ovome mjestu, ubijeni ljudi bez mogućnosti iznošenja svoje riječi i svjedočanstva, zavrjeđuju naše poštovanje i postavljaju pitanja našoj suvremenosti. Na nama je čuvati spomen na svaku žrtvu, osobito obescijenjenu i poniženu.
Ono što se ovdje zbilo ne tiče se samo mjeseci neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Zbog naše sadašnjosti i budućnosti, potrebno je znanstvenim putem rasvijetliti istinu i zakonitim sredstvima doći do pravorijeka o žrtvama i krvnicima. Selektivan odnos prema žrtvama režima i ratova prošlog stoljeća na hrvatskim prostorima ne oslobađa nas od tereta prošlosti i ne daje sigurnost željenog mira.
3. Kad pozornije razmotrimo, shvaćamo da se nalazimo pred plodovima ideologije koja je izbacila Boga iz života svojih sljedbenika i koja je ugušila glas savjesti. Papa Benedikt XVI., prije desetak dana u Zagrebu, progovorio nam je upravo o tome, o mjestu Boga u izgradnji društva i o savjesti kao temelju slobodnoga i pravednoga društva. Ovdje i na sličnim mjestima nije se oblikovala savjest, nije se gradilo na ljubavi i pravednosti.
Papa nam je rekao: »Ako se savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost« (Hrvatsko narodno kazalište, 4. lipnja 2011.). Spomen na žrtve je preživio. Molitva je pronašla ovo mjesto, a ovo mjesto vapi za mirom i istinom. Istina pak ne prestaje tražiti istinoljubive ljude koji žele dobro bližnjima i svomu narodu. Ovdje želimo čuti glas evanđelja Istine i ispovjediti svoje pouzdanje u Boga, Suca povijesti i svakoga ljudskog srca.
Ovim kratkim molitvenim trenutkom želimo biti graditelji mira i nositelji utjehe, oslonjeni na Božju riječ i njegovu prisutnost. Oni koji spoznaju svoju smrtnost, svoju stvorenost i koji vjeruju u Kristovo uskrsnuće, ne umiru. Njihove živote ne prekriva tama, niti se zločin može pokopati u dubinu zemlje. Znajući to, čujemo i riječi svetoga Pavla: »Otac milosrđa i Bog svake utjehe… tješi nas u svakoj našoj nevolji, da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog« (2 Kor 1, 3-4). Amen.
