HR
(Crkva Krista Kralja na Mirogoju, 1. studenoga 2010.)
Liturgijska čitanja: Otk 7,2-4. 9-14; 1 Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a
Draga braćo i sestre!
1. Okupljeni smo u crkvi Krista Kralja usred našeg Mirogoja, središnjeg groblja grada Zagreba. Za sve nas Mirogoj ima posebno značenje. Mirogoj nam svima snažno progovara. Govori nam o mrtvima koji žive u nama: u našem spomenu, u našoj ljubavi, u našim srcima. Groblja govore o našim roditeljima, o onima koji su nam prethodili, koji su nam dali zemaljski život i kojima zahvaljujemo što smo postali dionicima ljudskog roda. Groblja govore također o mnogim ljudima čiji je primjer, ljubav i utjecaj ostavio neizbrisiv trag u nama. Mi živimo u prostoru istine koju su oni živjeli, u prostoru pitanja i zadataka kojima su oni služili. U određenom smislu mi smo njihov produžetak. Oni žive u nama i mi ne možemo prestati živjeti od njih.
Došavši danas na Mirogoj želimo sve to očitovati. Ovo groblje grada Zagreba, kao i sva groblja Hrvatske i cijeloga svijeta ovih dana postaju mjesta znakovitih okupljanja; mjesta na kojima se svjedoči da mrtvi ne prestaju živjeti u nama, jer mi živi ne prestajemo živjeti od njih i u njima.
2. Ta psihološka i sugestivna istina ne vara. I mi okupljeni u ovom bogoslužju, razmatrajući Božju riječ današnje svetkovine, pozvani smo ispovjediti ono što s takvom jednostavnošću naviješta današnji misni psalam: »Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive« (Ps 24,1).
Ako svijet, ova zemlja i sve na njoj, pa i sam čovjek, nemaju tog Gospodina, nemaju Boga i ne pripadaju njemu, ako nisu njegova stvorenja, tada i naše zajedništvo s mrtvima, naš spomen i naša ljubav prema njima, propadaju u istom trenutku u kojem i nastaju. Tada bismo trebali odbaciti ono u čemu svatko od nas tako snažno očituje sama sebe, izbrisati ono što tako jako daje značenje svakomu od nas.
Tada se naime, kao posljedica, pojavljuje ova alternativa: sama se zemlja, koja u određenom smislu prihvaća gospodstvo čovjeka, na kraju pokazuje njegovom gospodaricom. U tom smislu groblja postaju mjesta čovjekova potpunog poraza. Mjesta na kojima se očituje konačna i neopoziva pobjeda zemlje nad svime što je čovjek u svoj svojoj moći. Mjesta gospodstva zemlje nad samim čovjekom koji je za života bio uvjeren da je njezin gospodar.
Neumoljive su to i logične posljedice nazora na svijet koji odbacuje Boga, a svu stvarnost svodi isključivo na materiju. U trenutku kada čovjek u svojim mislima i u svom srcu proglasi Božju smrt, treba biti svjestan da je time osudio na nepovratnu i konačnu smrt i sebe sama, da je prihvatio program kulture smrti. Taj se program, nažalost u praktičnom životu suvremenog svijeta često nameće, a da toga i nismo svjesni.
3. Došli smo danas na Mirogoj, kako bismo ovdje ispovjedili vjeru u Božju prisutnost i njegovo gospodstvo nad stvorenim svijetom; kako bismo ovdje ispovjedili vjeru u njegovu spasonosnu nazočnost u povijesti čovječanstva, jer smo naraštaj onih koji, kako kaže psalmist, »traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva« (Ps 24, 6).
Došli smo kako bismo ovdje ispovjedili vjeru u Jaganjca Božjeg pred kojim stoji veliko mnoštvo iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika (usp. Otk 7, 9), a u kojem smo obdareni spasenjem i vječnim životom. Došli smo ovamo da zahvalimo za ljubav koju nam je darovao Otac, da se djeca Božja zovemo i jesmo (usp. 1Iv 3,1).
Došli smo ovamo s vjerom. Vjera otklanja grobne pečate i omogućuje nam da u pokojnima vidimo osobe koje po Kristovu djelu žive u Bogu. S tom spoznajom i s tom vjerom mi danas slavimo Kristovu žrtvu. Slavimo je s nadom u vječni život što nam ga je darovao Krist, jer »tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist« (1Iv 3,3).
Kršćanstvo je program pun života. Nasuprot svakidašnjem iskustvu smrti, u kojem sudjeluje čovječanstvo, kršćanin neumorno ponavlja: »Vjerujem u život vječni«. U Bogu se život čovjekov potpuno ostvaruje. »Znamo... bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest (1Iv 3,2).
4. Vjernik u vjeri vidi ključ kojim se otvaraju vrata života vječnoga. No, postavlja se pitanje što je zapravo život, što doista znači vječnost i što to mi želimo? Papa Benedikt XVI. odgovara na ta pitanja: »Želimo na neki način sâm život, onaj pravi život, kojem ni smrt ne može nauditi; ali istodobno ne poznajemo to prema čemu osjećamo kao neko nagnuće. Ne možemo prestati tome težiti, no znamo da sve ono što možemo sada kušati ili postići, ipak nije još uvijek to čemu težimo... Riječju vječni život pokušava se izraziti ta nepoznata stvarnost...
Možemo se tek potruditi svojom mišlju iskoračiti onkraj granica vremena u kojem smo zarobljeni i na neki način osjetiti predokus vječnosti koja nije beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje obuhvaćamo cjelinu i cjelina nas obuhvaća. Bit će to poput uranjanja u more beskrajne ljubavi, u kojem vrijeme –prije i poslije - više ne postoji. Možemo si tek pokušati predočiti kako je taj trenutak život u punom smislu, uvijek novo uranjanje u beskraj bića, u kojem smo jednostavno preplavljeni radošću« (Benedikt XVI., Spe salvi, 12). Isus ovako opisuje taj život: »Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće « (Iv 16,22).
5. Danas nam se zapitati: kakav treba biti naš život da bi se nada vječnog života mogla razvijati i rasti u njemu? Može se gledati na život vječni polazeći od zemaljskoga života. Ali se može, a i treba na zemaljski život gledati i iz perspektive života vječnoga.
Isusova Propovijed na gori u današnjem Evanđelju govori o sadašnjoj Božjoj okrenutosti čovjeku koja u riječi blažen uključuje i budućnost. Ne bojte se u nevoljama, Bog vam je blizu, On je vaša velika utjeha. Propovijed na gori je poziv na nasljedovanje Isusa, jer u zajedništvu s Isusom nemoguće postaje mogućim.
Moram, dakle, misliti na to da mi je Bog dodijelio zadaću u ovom svijetu i da će me jednom pitati o tome što sam učinio sa svojim životom. Da bi naš život uspio moramo usred ovozemnog življenja koračati prema vječnom životu.
Braćo i sestre, potrebno je stoga živjeti tako da možemo uvijek mirno stajati pred Božjim očima, jer tada ćemo i drugima pružati zrake Božje dobrote. Kršćansko je pravilo: živi prema Evanđelju, živi tako da omiliš Božjem pogledu i da jednom budeš dobrodošao u vječno društvo Presvetoga Trojstva, Bogorodice Marije i svetaca Božjih. Dragi vjernici, neka naš susret s našim dragim pokojnicima bude plodonosan, jer njihova je nada puna besmrtnosti (usp. Mudr 3,4). Amen.
