Aktualnosti

Pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško, predvodio je u petak 4. travnja 2014. godine pobožnost križnog puta i svečano euharistijsko slavlje u sklopu korizmenog susreta s braniteljima i njihovim obiteljima u zagrebačkoj prvostolnici.

Postaje križnoga puta čitali su sami hrvatski branitelji. Na kraju euharistijskog slavlja, okupljeni vjernici su se zadržali u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.




U nastavku možete pročitati cjelovite, uvod i homiliju biskupa Šaška u euharistijskom slavlju:
 

 
Uvod
 
Braćo i sestre,
i ove smo godine tijekom korizme u dojmljivom zajedništvu, obogaćenom prisutnošću hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, u spomenu na pokojnu braću i sestre i u žarkoj molitvi za domovinu. Svojom se molitvom i srdačnim pozdravima našemu zajedništvu pridružuje i naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.

Drago mi je da se ovaj susret učvršćuje, dobiva svoje snažnije obličje; raste i otvara prema novosti iz vjerničkoga stava pred živtonim pitanjima, čuvajući ljubav prema domovini. Pozdravljam svakoga i svaku od vas tu, gdje nije zašutjela molitva hrvatskih vjernika. Ovdje smo svi po vjeri braća i sestre, a nazočnost generala, čelnika braniteljskih udruga, invalida, udovica branitelja, supružnika i djece, svakoga koga je Bog potaknuo da večeras bude s nama, naglašava širinu naše zahvale i naših potreba. Uronimo u euharistiju kojoj je uvod bila pobožnost križnoga puta, a završetak svečani blagoslov s Presvetim kojemu svakoga prvoga petka u katedrali očitujemo posebno štovanje.

A sada, nakon hoda s Kristom na njegovome križnom putu, zastanimo, na tren promotrimo svoj život; zamolimo Gospodina za oproštenje grijeha i oprostimo jedni drugima iskreno se kajući.

 
Homilija
   
I. Vidjeti hrvatske branitelje u molitvi – ne ostavlja ravnodušnim. Osluškivati Božju riječ s hrvatskim braniteljima dopušta nam tu riječ čuti jasnije. Slaviti s hrvatskim braniteljima Kristovo otajstvo unosi nas u ljepotu zahvale za Božja djela i omogućuje osjetiti snagu nesebičnosti koja povezuje križ i uskrsnuće.

A o čemu nam Bog danas progovara u svojoj riječi?

Evanđelje nam pokazuje da je napetost između Isusa i njegovih sunarodnjaka na vrhuncu. Njegovo postupanje i djelovanje sučeljava se najprije s tvrdoćom i neprijateljstvom glavara naroda, a zatim sa promjenjivim raspoloženjem mnoštva.
Možda smo naviknuti Isusov život čitati poput književnoga djela kojemu već poznajemo završetak. Ali, Isus je svoj put živio kao postupno poniženje, odbačenost, prijetnje; promatrao je ponašanje ljudi i donosio odluke. Proživljavao je bol i strepnju; proživljavao je razočaranja. Do zadnjega je trena pokušao uvjeriti, urazumiti, u ljudima pobuditi svijest i osjećaje, riječima i djelima ljubavi, svojom sućuti i prisutnošću.

No, umjesto razumijevanja i prihvaćanja, mora se naći pred ravnodušnošću i pred stavom koji pokazuje da ljude baš i ne zanima istina; da ih premalo privlači pravo lice Boga koji ulazi u ljudskost, u naše živote, u naše izbore i odluke. Lakše je zauzeti stav da je Bog dobar i da mu je mjesto daleko od svakidašnjih životnih trvenja.

Braćo i sestre, s približavanjem najsvetijih dana u godini za nas kršćane, nužno se susrećemo s križem na dublji način. S križem koji nas pita; s Isusom koji je prihvatio nezamislivo: Bog koji svoju ljubav pokazuje prihvaćanjem odluke da ga se ukloni iz povijesti, da ga se sakrije, pogrdi i ubije; prihvaća biti predavan u ruke ljudima koji se ne žele predati u Božje ruke.

II. Isusova drama je drama napuštenosti od strane čelnika vlastitoga naroda. Isus je prisiljen skrivati se, a narod je zbunjen, jer ne zna što bi zapravo trebao misliti o njemu; jer su srca političkih i vjerskih predstojnika ogrezla u sebičnosti. Jedan dio židovskih vjernika Isusa ne prihvaća, jer ga prosuđuje po načelu poštivanja formalnih odredaba, ne uspijevajući ući dublje u njegov nauk, nego njegovo ponašanje vidi u suprotnosti sa zapovijedima o poštivanju dana Gospodnjega ili u suprotnosti s obrednim pravilima. Svećenici njegova naroda ga odbacuju zbog političkih razloga.
Isus je svjestan te napetosti. Razborito se povlači i gotovo skriveno odlazi u Jeruzalem. U početku je bio tek neki čudak kojega je trebalo imati pod nadzorom, ali je sada, kada ga slijedi mnoštvo, postao opasnošću za uspostavljene odnose, kako religijske, tako političke. Mogao bi poljuljati ravnotežu u nezavidnome položaju strane okupacije. Ideja o dolasku Mesije zahvatila je sve pore tadašnjega društva, a Isus pokazuje spremnost dati život za ono što govori; izlaže se pred ljudima koji su uvjereni da posjeduju sve spoznaje o Bogu.

Dani u koje ulazimo sažimaju ljudsku dramu. Isus pokazuje razboritost i nutarnju slobodu kojom prihvaća Božju volju u građenju nebeskoga kraljevstva; njegovi protivnici pokazuju nesigurnost u postupanju s Isusom i odlučnost u uspostavljanju zemaljske moći. I uvijek, kada je u povijesti naroda posrijedi važan korak, na putu se prepriječi sebičnost. Odgovorni za narod bojali su se – čuli smo u Evanđelju – da će „doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod“. Njima će oduzeti narod, kao da je njihovo vlasništvo.

Danas je prilično komotno reći da su u toj drami krivi farizeji i svećenički glavari ili razne struje u narodu; da su previdjeli nešto što su trebali vidjeti. Ali, evanđelje je pisano za nas. Jesmo li mi uistinu bolji od farizeja? Oni su bili ljudi 'okovani pobožnošću', u traženju jasnoća i sigurnosti za spasenje. Bili su uvjereni da čine ispravno. U što smo mi uvjereni? Ima li nešto što potvrđuje da nam je stalo do istine; da tražimo spasenje? Ne susreću li se danas iste Isusove riječi, njihov duh u novome vremenu jednakom snagom s našim stavovima, sa svijetom u kojemu živimo? I – što ćemo reći? Komu uistinu traži spasenje? A istina – ne djeluje li suvišnom?

III. Sigurno je da su sadašnji načini razmišljanja i pristupi drukčiji negoli u Isusovo doba; i nije uvijek riječ o vjerskome formalizmu; i politička se razmišljanja oblikuju na drukčiji način, a ipak razne su struje koje odbijaju vjeru u ime političkih teorija. Društvo besmislenih potreba i besmislene potrošnje, u trci za materijalnim probitkom, bez previše teoretiziranja nalazi se uz bok idejnoga materijalizma kojemu je ateizam nosivi element.
U tim se okolnostima mi sami nalazimo pred pitanjem koliko sam vjernik i koliko vjerujem; do mjere preuzimanja odgovornosti za Kristovu dramu i s njome do mjere izlaganja neprihvaćanju, odbacivanju, osudi drugih. Koliko smo u društveni život – slijedeći evanđelje – unijeli načelo ljubavi prema bližnjima?

Zato, kada se nađem pred vama, branitelji, osjećam stanovitu muku, jer me strah da vas moje riječi ne povrijede banalnošću, plitkim pohvalama ili praznim dodvoravanjem. Molim Gospodina da mi daruje svoje svjetlo i snagu da pred vas ne iznesem samo svoju iskrenost, često prožetu istim dvojbama ljudi koji poštuju bližnje i vole domovinu, nego i ono što nadilazi osobna tumačenja, ono što sam pozvan govoriti – premda nekada to nije lako – jer svima nam je kao vjernicima – u raznim službama – dan isti Duh Božji. Biti vjeran tomu Duhu je zahtjevno, jer se njegovi zahtjevi odnose prije drugih na nas same.

Baš je to razlog da, osim muke, pred vama i s vama u sebi osjećam radost i utjehu. U meni ne prestaje živjeti uvjerenje da u vama živi proročka snaga koja je vodila ljudska srca i ražarila ljubav do najvećega stupnja – spremnosti davanja života za druge. No, proročka snaga se ne gasi. Ili barem ne lako. Proroci imaju svoj težak put; imaju sumnje i trpljenja, ali od poziva ne mogu pobjeći. I kada im ništa drugo ne ostaje, vidljiva je njihova prisutnost koja najčešće smeta nepravdi i nepravednima; ostaje im snaga koju se prenosi na druge, na nove naraštaje. No, proroke se uvijek pokušava utišati, smanjiti im utjecaj, potkupiti ili ucijeniti, ismijati i držati podalje od središta zbivanja. Zato je lijepo biti večeras ovdje, jer vaša prisutnost nadilazi zidove katedrale; zidove vaših zajedništva.

Osim proročke snage, u vama gledam i govor savjesti našega naroda i društva. No, i savjest smeta; i nju zlo želi utišati, zatomiti, oduzeti joj snagu, relativizirati i prevariti.
Proroštvo i savjest gledam u vama kao prisutnost Božjega glasa i njegova Duha. I kada molim za vas, braćo i sestre, molim da nam to ne bude nevažno i da to dvoje ostane vidljivim. Iz toga dvoga izrastaju vrijednosti koje će Crkvi i domovini uvijek trebati.

IV. Čuli smo kako Bog preko proroka Ezekiela govori da će sam skupiti svoj narod. Vi ste proročki glas i prisutnost koja je ujedinila narod u dobru, otkrila njegovu vrijednost i snagu; vraćala i vratila radost.
U svemu što činimo, ako istinski težimo dobru, treba poći od vlastitoga obraćenja; od slušanja Boga i ugrađivanja njegove volje u svoj život. To je odraz Saveza koji Bog u žrtvi križa sklapa s nama. Jedinstvo utemeljeno na istini, pročišćeno istinom, jedan je od najvažnijih poziva koji vam Bog daje. Jedinstvo izraslo na istini; ne bilo kakvo jedinstvo. Rečeno drukčije: Bez vaše prisutnosti i onoga duha koji je vas učinio braniteljima slobode, naš narod ne će biti ujedinjen. A jedinstvo naroda povjerena je vašemu pozivu.

Govorim to vama koji ste prošli razne križne putove; vama, među kojima su i oni koji su u svome životu osjetili ili još uvijek u zatvorima osjećaju zlokobnost sebičnih riječi: Bolje da jedan čovjek umre za narod.

Govorim to vama koje se pokušava ostaviti u sjeni nesigurnosti ili pretvoriti u dekorativnu skupinu prošloga vremena; kao dio zaboravljenoga ratnog folklora. Znamo da neki razmišljaju u sebi ili javno govoreći: Neka im budu njihove uniforme, zastave, njihove ratne priče, spomeni; ali u odlukama o važnim pitanjima hrvatskoga društva nemaju što tražiti. No, naši barjaci, vaša prisutnost, naši spomeni i posebno molitveno zajedništvo, ne ostavlja ravnodušnim. Dobro znaju da je tu riznica istine u koju mogu ući samo čestiti.

Vi ostajete i proroštvo i savjest. To sam vam večeras nakanio reći, pomalo u bojazni, jer moja iskrenost ne jamči da će riječi doprijeti do srca. Samo Gospodin ima tu moć i samo on vidi onkraj naših pogleda. No, jedno ipak znam: kada smo u molitvi, kada smo u ovakvome zajedništvu Bog ne uskraćuje svoga Duha. On čini naizgled nemoguće. Na nama je ne gubiti pouzdanje. Zato smo ga došli ojačati na grob blaženoga Alojzija Stepinca. Zbog svega toga smo večeras radosni. Amen.