Aktualnosti

Premda Isusovo krštenje na Jordanu i kršćansko krštenje nisu isti krst - u prvome je Sin Božji uronio u mutne vode čovječanstva kako bi ga spasio, a u drugome čovjek ubire plodove toga spasenja i rađa se kao novi stvor - vjernici se na nedjelju krštenja Gospodnjega s pravom prisjećaju vlastitog krštenja i svojih krsnih obećanja. Ta, bez Božjega utjelovljenja ne bi bilo čovjekova pobožanstvenjenja.

Ista nedjelja, nadalje, predstavlja povlaštenu prigodu za solidarnost, barem duhovnu, sa svima koji se po krštenju priznaju Kristovim učenicima, dakle sa svim kršćanima. Posebno to vrijedi za one kršćane koji proživljavaju progone. Riječ je o onome što je papa Franjo u nedavnom intervjuu za talijanski dnevnik »La Stampa« nazvao »ekumenizmom krvi«.«
 
Proslavili Božić u podzemnim tunelima
 
Između 70 i 80 tisuća kršćana ubijeno je u svijetu u 2013. godini, rekao je nedavno, u povodu blagdana sv. Stjepana Prvomučenika, talijanski sociolog i koordinator Opservatorija za vjersku slobodu u Italiji Massimo Introvigne. U prethodnoj 2012. godini broj je bio još veći, oko 100 tisuća, a pad treba zahvaliti prije svega poboljšanju prilika u Africi.
 
Prema Introvigneovu mišljenju, najočitije stanje progona vlada u Sjevernoj Koreji. »Ne samo zato što se kršćani i dalje ubijaju, nego i zato što kršćani uopće postoje, što ih prethodni događaji nisu iskorijenili. Očito je dakle da i u najtežim prilikama, u zemlji koja ograničava na minimum doticaje s inozemstvom, ima osoba, štoviše ima i mladih koji nisu imali prilike upoznati drugo doli režimskog odgoja, a i dalje se obraćaju na kršćanstvo te bivaju uhićeni, odvođeni u koncentracijske logore pa i ubijani.«
 
U božićnom je vremenu, ovaj put preko katoličke agencije AsiaNews, stiglo još jedno potresno svjedočanstvo iz Sjeverne Koreje. Tamošnji su kršćani »proslavili Božić u podzemnim tunelima, kriomice od vlasti. Riskirali su život, kao što ga riskiraju svaki put kad mole«, izvijestio je Han Min, sjevernokorejski disident, pripadnik protestantske zajednice koja pomaže onima koji žele pobjeći od krutog komunističkog režima. »Premda ovdje u Južnoj Koreji postoje mnoge crkve, kršćani na jugu i ne slute koliko su žarke molitve kršćana na sjeveru«, rekao je Han Min.
 
Božić u Iraku, praznik s bombama
 
Američka Komisija za međunarodnu vjersku slobodu, govoreći o kršenju vjerske slobode, posebno zabrinjavajućim ocjenjuje stanje u osam zemalja. To su, osim već spomenute Sjeverne Koreje, Mijanmar (Burma), Kina, Eritreja, Iran, Saudijska Arabija, Sudan i Uzbekistan. Nije teško pogoditi da su žrtve progona u mnogima od njih upravo kršćani. Spomenuti sociolog Introvigne je, osvrćući se na taj popis, rekao da te zemlje nisu jedine. U izvještaju se kao mjerilo uzima stav vlasti prema vjerskim manjinama ili prema religiji kao takvoj. No stanje je u mnogim slučajevima složenije.
 
U čitavom nizu zemalja, progonitelji kršćana nisu državne vlasti, nego su glavna prijetnja ekstremističke skupine. Slučaj je to s Nigerijom, gdje iza napada na kršćane redovito stoji islamistička sekta Boko Haram. No sličan bi se obrazac mogao primijeniti i na mnoge druge zemlje, uključujući i Siriju, gdje je do sada ubijeno oko 3000 kršćana, i Irak gdje je broj kršćana od početka invazije s 1,2 milijuna pao na oko 400.000. Iračka je vlada, s jedne strane, ovogodišnji Božić (jednokratno) proglasila državnim praznikom, kako bi poručila i domaćim kršćanima i svijetu da su irački kršćani sastavni dio novoga Iraka. No upravo su na Božić u Bagdadu odjeknule dvije bombe. Jedna u pretežno kršćanskoj četvrti, koja je odnijela šest života, a druga na parkiralištu u blizini katoličke crkve, baš kad su vjernici izlazili iz crkve. Poginulo je četrnaest osoba, uglavnom - kršćana.
 
»Maloljetnički bunt« ili nešto gore?
 
A što je sa zapadnim svijetom, posebno s Europom? Klasičnih progona u kojima bi netko izgubio glavu očito nema, no sve se snažnije osjeća nagnuće ka istiskivanju religije iz javnoga života. Sociolog Introvigne je stanje u mnogim europskim zemljama opisao riječima: »Dok su zatvoreni i dok mole, sve je u redu, no kad nastoje javno iskazati svoju vjeru na društvenom i političkom polju, započinju diskriminacije ako li ne pravi progoni.«
 
U svibnju 2013. godine u Tirani je održana konferencija Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) o snošljivosti i nediskriminaciji. I predstavnik Svete Stolice (mons. Mario Toso) i voditeljica Dokumentacijskog arhiva o nesnošljivosti i diskriminaciji u Europi Gudrun Kugler govorili su o sve češćoj pojavi diskriminacije kršćana, čak i u zemljama gdje predstavljaju izričitu većinu. Osim sve učestalijih slučajeva vandalizma čija su meta kršćanske svetinje - pojava koju se ne smije zanemarivati ili relativizirati tvrdnjama da je riječ tek o »maloljetničkom buntu« ili »ekscentričnim pojedincima«, jer su takvi slučajevi često plod animoziteta stvorenog u javnosti - osobit problem predstavlja zakonska diskriminacija. Ograničavanje slobode govora, osobito kad je riječ o moralno-etičkim pitanjima, ograničavanje nošenja vjerskih simbola u javnosti, slučajevi radnih sporova jer pojedinci nisu željeli izvršavati radnje koje se kose s njihovom (vjerničkom) savješću te ograničavanje odgojnih prava roditelja najčešće su pojave kad je riječ o diskriminaciji pred zakonom.
 
S kakvim sve pritiscima mogu biti suočeni
 
Kad je riječ o Hrvatskoj, bez ustezanja valja reći da je 2013. godina donijela mnogo razloga za zabrinutost, premda istodobno nije nedostajalo razloga za nadu u skladniji suživot. Među pojave koje trebaju zabrinjavati u prvome redu pripada izrazito jednostrano uvođenje, zapravo nametanje, spolnog odgoja u školama, čime je prekršen kako Ustav Republike Hrvatske tako i temeljni međunarodni dokument, Povelja Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, koja među temeljna ljudska prava ubraja pravo roditelja na odabir odgoja i obrazovanja u skladu sa svojim uvjerenjima. Odluka Ustavnoga suda o neustavnosti takvog postupka svakako je znak nade, ali ipak nije spriječila vladajuće da pošto-poto pokušaju provesti svoju nakanu.
 
Svakako je znak nade te visoke humane i demokratske zrelosti hrvatskoga društva to što je sretno završio slučaj primalje Jage Stojak u kninskoj bolnici »Hrvatski ponos«. Hrabra je žena dobila otkaz jer je uime svoje savjesti odbila sudjelovati u izvršavanju pobačaja. Ipak, iako je odluka o otkazu poništena, slučaj sa sobom povlači pitanje s kakvim sve pritiscima mogu biti suočeni muževi i žene koji rade na sličnim mjestima.
 
Umjesto javne rasprave - kampanja
 
Među događaje na koje se ovdje potrebno osvrnuti, premda po sebi nije riječ o pitanju koje bi se ticalo samo kršćana ili samo vjernika, jest i referendum o ustavnoj definiciji braka kao zajednice muškarca i žene. Referendum je održan, ishod je poznat, no ono što bi trebalo zabrinuti svakog dobronamjernog građanina jest način na koji je velika većina medija vodila jednostranu kampanju (riječ »javna rasprava« bila bi neprimjerena jer su prigode za stvarno sučeljavanje argumenata u medijskom prostoru zapravo bile iznimka) ne samo protiv dopune ustava nego i protiv inicijative koja je pokrenula referendum. Jednako tako upada u oči činjenica da su se predstavnici vlasti priklonili jednoj opciji, tretirajući i nakon referenduma gotovo milijun svojih građana koji su glasovali »za« donekle kao stado koje je, eto, zavela tamo neka skupina koja želi sputati nečiju sreću.
 
Koliko god spomenuti slučajevi bili zabrinjavajući, oni su ipak, neovisno o tome kako tko ocjenjuje njihovu uspješnost, bili katalizatori koji su mnoge vjernike, kršćane i nekršćane, potaknuli da izađu iz svojih »sakristija« i zauzmu se ne samo za svoja prava nego i za izgradnju pravednijeg i demokratskijeg društva. Jer zdrava društva počivaju na hrabrim i slobodnim građanima, a bolesna na konformizmu.