Aktualnosti

Spomendan bl. Augustina Kažotića i ove je godine svečano proslavljen u utorak, 3. kolovoza u zagrebačkoj katedrali. Središnje misno slavlje u 18 sati predvodio je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački:

Uvod u euharistijsko slavlje spomendana blaženoga Augustina Kažotića

Draga braćo i sestre u zajedništvu Kristove svetosti!

Ovdje u Zagrebu, a kasnije u talijanskoj Luceri postojao je čovjek, rodom iz Trogira, pastir koji je sa svojim vjernicima izgrađivao kršćanski svijet, kojega smo i mi odjek i nastavak. Blaženi Augustin Kažotić, taj veliki, jednostavan, učen čovjek, redovnik-dominikanac, savjetnik trojice papa, gradio je sustav obrazovanja i odgoja, zdravstva i gospodarstva. Ne sam, nego s vjernicima koji su bili zaljubljeni u evanđelje i koji su usmjeravali svoja znanja i sredstva, da bi zajednica Crkve mogla poučavati, djelovati karitativno, ekonomski, kulturalno, crpeći snagu iz istoga vrela na koje nas je večeras okupio Božji Duh.

Prošlo je skoro 700 godina od biskupskoga djelovanja blaženoga Augustina Kažotića i njegova naviještanja u ovoj prvostolnici. Prohujala su vremena koja su gradila novo, ali i ona koja su otimala Crkvi, proširivala progonstva i gušila kršćansku kulturu. Ostao je glas Augustinove svetosti, njegove relikvije, naše molitve za njegov zagovor i mi, živa zajednica Zagrebačke Crkve.

Preporučimo mu naše potrebe i dopustimo mu da nam bude ohrabrenje i pomoć, oslonjena na Krista. Večeras povezujemo hrvatski jug i sjever, ali i onaj duh Europe koji se stvarao stoljećima, da se ne izgubi dostojanstvo čovjeka koje provire iz ruke Stvoritelja i Otkupitelja. Predivno je danas znati da je evanđelje živo, da je ljubav vidljiva, da je utjelovljena među nama. A za sve što je njoj bilo protivno iskreno se pokajmo.

Homilija u euharistijskome slavlju spomendana blaženoga Augustina Kažotića

Liturgijska čitanja: Ez 3, 16-21; Ps 23 (22), 1-6; 1 Kor 9, 16-19, 22-23; Iv 10, 11-16

Braćo i sestre po Radosnoj vijesti!

I. Na pitanje o tome što je u životu najvažnije čujemo razne odgovore koji se redovito mogu svesti na nekoliko njih: zdravlje, ljubav, ugled u društvu i materijalna sigurnost. Nije stoga čudno što se baš ti ciljevi nalaze na popisu onih koji znaju gdje je čovjek najslabiji; što ga najviše zabrinjava, te manjim ili većim prijevarama, praznovjernim ponudama zavaravaju čovjeka, razumljivo uz priličnu osobnu materijalnu korist. Vjera koja nema puninu, isprazna vjera ili praznovjerje, prazna je upravo u onome dijelu koji se tiče vječnosti. Jer isprazno je tražiti sigurnost i cjelovitost na ovoj zemlji. Takvo traženje sigurnosti redovito se pretvara u narušavanje radosti, u dokidanje slobode i mira drugoga čovjeka.

Biskup Kažotić držao se Božje riječi, evanđelja; upozoravao, opominjao, odvraćao od krivoga nauka i praznovjerja, otklanjao ljude od zloga puta. Nošen istinom, bio je pastir po uzoru na Krista. Jer svatko tko u svojoj odgovornosti ne traži dobro drugoga; tko želi glumiti pastira, a u njegovu životu sve progovara sebičnošću, ostat će samo najamnik, kako ga opisuje prorok Ezekiel, plaćenik koji se drži svoga cjenika, zarobljen zemaljskim okvirom.

U svojoj sebičnosti najamnik ostavlja svoje stado, radi zemaljske sigurnosti; njega oni koji bi trebali biti njegovi ne prepoznaju kao glas Boga i on zapravo ne želi svoj život uroniti u živote drugih ljudi.

II. Pastir je lijepa slika za predanost i privrženost poslu. Ta je slika suprotnost stavu koji ne razlikuje i ne razlučuje, kojemu je svejedno. Možda je najlakše kriterije pastira iz Evanđelja usporediti i primijeniti na najodgovorijne službe u Crkvi i društvu, misleći pritom i na nas biskupe. Ta je odgovornost nedvojbeno veća. I svaki pastir zna koliko je nedostojan i koliko je njegova služba oslonjena na vjeru i snagu Crkve. Ali kršćanstvo i Crkva jednako tako znaju da ne postoje odgovorni i neodgovorni, te da odlike pastira pitaju svakoga vjernika – bez razlike gdje i u kojim okolnostima netko živi kršćanski dar. Braćo i sestre, kršćanstvo nije posao koji se odnosi na druge. Ono je otkriće, zaljubljenost u istinu koja ne dopušta da nam bude svejedno.

Sveti Pavao piše vjernicima u Korintu: „Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni, ako evanđelja ne navješćujem.“ To je nužnost koja je rođena iz privrženosti, iz ljubavi. Apostol Pavao za 'dužnost' koristi riječ anánke – nešto bez čega se ne može. To je zaljubljenost koja je cjelokupna, izvan koje ne postoji nešto drugo. To je vjera kao suprotnost praznovjerju; pouzdanje i vjera koja ispunja; dužnost koja postaje blaženstvom.

III. Zbog toga na početno pitanje: što je najvažnije u životu smijemo reći: nositi u sebi dar evanđelja, odnosno drugima darovati taj dar, Božju riječ koja obraća srca i vraća životni polet. Odatle sve započinje: od svakidašnjih postupaka koji izrastaju iz Radosne vijesti i koji su mjereni tom radošću, pa do posvećivanja života naviještanju Kristove radosti. Dakle, od osobnih odnosa do najsloženijih društvenih pitanja.

Kada se kaže naviještati evanđelje, misli se na život koji se prepoznaje kao kršćanski. To nije pripovijedanje o evanđelju, nego stav koji zrači ljepotom vjere. Znamo da se i evanđelje može zlorabiti, kako bi pojedinci lagodnije živjeli i pokušali postići neke povlastice. No, vjernici brzo prepoznaju tko naviješta sebe, a tko naviješta i sebi.

Nadalje, uvijek je bilo i bit će ljudi koji ne mare za poštenje, za pravednost, za privrženost svomu poslu. Uvijek je bilo plaćenika, najamnika. Ponekad je, istina, na prvi pogled teško razlučiti tko se trudi biti kršćaninom, a tko se nameće kršćanskom retorikom. Jer i sami znamo koliko smo, bez oslanjanja na Boga, nedosljedni i nevjerodostojni. A kada slabi vjera i pouzdanje da je Bog prisutan i u našim križevima, raste kušnja sebičnosti.

IV. Ipak, onaj tko je zaljubljen u evanđelje, ne polaže na njega pravo, nego ga rado prenosi drugima, duboko svjestan svojih granica. Istinska ljubav drugima objavljuje baš ono što je njegova radost i što oslobađa. Ništa veće ne možemo dati bližnjima. Kršćanska zauzetost teži otkloniti sve što sprječava pogled u Božju prisutnost; ugrađivati u svijet prizmu koja rasipa svjetlo njegova pogleda u svaki kutak življenja. Jesmo li to pokušali? Ostaviti na tren besplodne rasprave i pogledati svoj život u svjetlu križa i uskrsnuća. Mijenjaju se boje, odnosi dobivaju drukčiji okus, doživljaji svoju istinsku domovinu.

Jer, evanđelje nije sredstvo kojim raspolaže čovjek; ono je Božji govor koji nas čini slobodnima i u toj je slobodi radost drugima. Apostol Pavao zbog toga kaže: „Premda slobodan od sviju, sam sebe učinih slugom, da ih što više steknem. Svima bijah sve (grč. tois pásin génona pánta), da pošto-poto neke spasim.“ To spašavanje nije nejasan lov, prijevara, zadobivanje pristaša, nego naviještanje životno najvažnijega. Pavao čini sve poradi evanđelja. On nema drugih razloga, niti ciljeva.

V. Današnje slavlje blaženoga Augustina Kažotića zahvalno je slavlje za dar čovjeka koji je u našoj sredini činio sve poradi evanđelja i kojemu je spomen ostao živjeti sedam stoljeća. Koga to još pamtimo tolike godine? Kakva je to snaga i vrijednost očuvala memoriju, ostala živjeti u zazivima, molitvama, spomenicama, liturgijskim knjigama, uklesana u zidove, oslikana na oltarima, opjevana u himnima?

Kod svetaca privlači njihova sloboda i evanđeoska nužnost. Ne dvojimo da su imali mnoštvo kušnja i pitanja, ali su ih prevladavali oslonjeni na Boga. Neprijatelje blaženoga Augustina ljutila je njegova sloboda od sviju. Oslobođen evanđeljem zauzimao se za dobro ljudi. Čovjek može biti zarobljen neznanjem, bijedom, nasiljem… Zbog toga se svo njegovo djelovanje u školstvu, poučavanju, u brizi za siromašne može svesti na oslobađanje čovjeka, ne svojom nego Kristovom snagom; ne logikom društvenih previranja, nego otajstvom života koji provire iz Boga.

To vrijedi i za današnje vrijeme. Nisu nam strane današnje zarobljenosti. Imaju slične oblike kao i nekad. A put do oslobođenosti nije dug. Potrebno je samo otvoriti pogled prema vječnosti. Ljudski život, izmjeren evanđeljem, život je koji ozbiljno računa s Bogom i s vječnošću. U Božjoj ljubavi prema svijetu i čovjeku nalazi se jezgra oslobađanja od sebičnosti, a time i od nezadovoljstva, lažnih veličina i sukoba. Taj put nije dug, a opet je potreban velik napor da bismo ga prošli. Koliko je samo potrebno vremena da bismo u svojoj oholosti podigli pogled i u svjetlu neba zavirili u sebe te vidjeli svoju smrtnost i Božju veličinu koja nam je po Kristu postala bliskom?

VI. Braćo i sestre, ne znamo kako je točno izgledao zemaljski lik blaženoga Augustina, ali znamo kako je izgledalo njegovo crkveno lice. Nakon njegova života ostale su utemeljene škole, karitativne ustanove, tragovi razvijene europske kulture, ali jednako tako i progonstvo i spremnost na mučeništvo; obnovljena liturgija, pomireni ljudi, snažniji glas Radosne vijesti… To je njegov izgled. Ili još više – njegov smo lik svi mi koji smo ucijepljeni u Krista po sakramentima kršćanske inicijacije.

Ova zajednica oko oltara odražava i treba odražavati Kristov i Kažotićev lik – ova zajednica jest vjerodostojno Augustinovo zagrebačko lice. Molimo skupa da bude odraz one Prisutnosti koja zna graditi zajedništvo i nikada ne zaboravlja da je briga oko toga zajedništva vjernička obveza, zbog radosti pronađena Kraljevstva. Amen.

MOLITVA:

Svemogući Bože, izvore života, mudrosti i milosti,

ti se proslavljaš u onima koje odabireš

da budu pastiri u tvojoj Crkvi.

Svoga si slugu, blaženoga Augustina Kažotića,

obdario izvanrednom snagom Duha Svetoga

kojim je vodio Crkvu u Zagrebu i Luceri,

hrabro naviještao Radosnu vijest spasenja,

iz tame zabluda vodio vjernike do spoznaje istine

i omilio ti brigom za siromašne i potlačene.

Po njegovu zagovoru, svježinom svoga Duha

prodahni redovničke zajednice i teološka učilišta;

okrijepi zdravstvene i socijalne radnike;

budi nagradom svim dobročiniteljima;

pomiri sukobljene, ujedini podijeljene,

a hrvatski i sve druge narode prati na putu blaženstava,

kako bismo ustrajali u vjeri i nadi,

svijetlili djelima ljubavi

i bili dionicima njegove slave.

Po Kristu Gospodinu našemu.

Amen.