HR
U organizaciji Ureda za vjeronauk u školi i Agencije za odgoj i obrazovanje u prostorijama Nadbiskupijskog pastoralnog instituta 4. svibnja 2013. održan je stručni skup za vjeroučitelje Zagrebačke nadbiskupije i Bjelovarsko-križevačke biskupije. Stručni skup odvijao se kroz dva predavanja i četiri radionice pod zajedničkom temom Odnos vjere, znanosti i kulture.
Vjeronauk pred izazovima suvremene kulture i društva naslov je predavanja prof. dr. sc. Ružice Razum. Predavačica je svoje predavanje započela analizom stanja religijskoga obrazovanja u Europi i okolnostima povezanima s religijskom geografijom koja je do nedavno bila bitno obilježena prevlašću kršćanske tradicije.
Jasno je da promjene suvremenoga društva imaju i izravan utjecaj na nastavu vjeronauka. Tako se kod većine učenika ne može više pretpostaviti osobno iskustvo vjere te se može uočiti progresivni proces udaljavanja od tradicionalnih mjesta koja su određivala vjersku pripadnost, odnosno događa se udaljavanje od institucionalnosti. Uočava se i porast multireligioznosti, koja zahtijeva promišljen stav prema religioznoj pluralnosti zbog potrebe komunikacije s učenicima i sposobnosti suživota s drugima.
„Razumjeti samoga sebe i druge te zajedno razumjeti što život nosi i koji doprinos kršćanska religija daje tumačenju svijeta put je kojim se mora ići“, naglašava prof. Razum. U suvremenom mentalitetu proširila se sekularizirana antropologija koja čovjeka shvaća isključivo kao unutarsvjetsku, povijesnu stvarnost. Nadalje, odgojni utjecaj Crkve u sustavu javnog obrazovanja sve je više podložan restriktivnim uvjetima školske organizacije. Širi se mišljenje da u postmodernoj i uvelike multireligijskoj Europi, u stanovitom smislu i postkršćanskoj, valja ponovno promisliti cjelokupni sustav religijskoga obrazovanja.
Nameće se hitnost mentalnoga obraćenja koje će priznati postojanje mnogih promjena koje su velik izazov za vjerski odgoj i obrazovanje općenito, osobito za vjeronaučnu nastavu. Jedna od zahtjevnosti današnjega konteksta odnosi se upravo na identifikaciju naslovnika vjeronaučne nastave. Zajednički nam je cilj promicanje kritičkoga i duhovnog razvoja učenika, čak i onih koji u obitelji nemaju religijsku podlogu.
Prof. Razum navodi 3 elementa za razmišljanje: vjerodostojnost nauka, pitanje sadržaja koji se prenosi te važnost vjeroučiteljevih kompetencija. Važno je stvarati nov govor koji će biti jasan u suvremenoj kulturi te stvoriti korelaciju konkretnog iskustva s vjerom. Valja se čuvati distanciranog, moralizatorskog i pojednostavljenoga govora u nastavi vjeronauka, a učenike valja odgajati za suživot s različitima i za razumijevanje drugih, kao i mogućnost dijaloga s drugima. Cilj je suvremene škole znati živjeti zajedno, zaključuje prof. Razum.
O Metamorfozama kulture govorio je i prof. Matulić. Temelj je njegove analize II. vatikanski sabor, koji njeguje optimističan i pozitivan govor. Danas je pozitivan govor poljuljan jer sve češće rabimo jezik osude i prokazivanja – radije nego jezik milosrđa. Važno je stoga kritički razlučiti što osuđujemo, jer prečesto se događa da se osuđuje koga (osobu), naglašava predavač. Koncilski pojam kulture prati ivanovsku logiku, antropološku, jer Isus je utjelovljenjem postao i dio kulture.
Danas smo međutim svjedoci mnogih promjena te se svaki čovjek treba angažirati u kritičkom sagledavanju stvari kako bi se mudrošću mogle razlikovati dobre od loših, odnosno istinite od lažnih suvremenih vrjednota. To nije bijeg od svijeta, nego štoviše – angažman. Preobrazba svijeta sa sobom nosi i određene teškoće: iako danas čovjek daleko rasprostire svoju moć, ne uspijeva ju staviti u službu sebi te u sebi otkriva sve veću nesigurnost.
Postaje neodlučan kad izabire smjer kojim mu je krenuti. Paradoks je današnjice što obilujemo mnogim materijalnim dobrima, a oko nas je sve više siromašnih; izoštravamo smisao slobode, a šire se novi oblici ropstva; izgrađujemo grandioznu civilizaciju, ali očarava nas moć, a unatoč toj moći čovjek ostaje duhovni patuljak. Teško se prepoznaju istinske vrijednosti, a još se teže usklađuju s novima.
Ustvrđujući da se u društvu ne prepoznaje djelotvornost vjernika, prof. Matulić smatra da je to stoga što krštenici nisu još svoju vjeru izabrali te, paradoksalno, zaključuje kako je nevjernike odgojila upravo Crkva. Danas „nevjernici“ nisu više neobična pojava. Pojavila se nova neuravnoteženost koja uključuje i djelovanje i cjelokupan filozofski pogled na svijet. Korijen toga je upravo neuravnoteženost ljudskog srca, smatra predavač, jer u sebi čovjek otkriva mnoga suprotstavljanja: s jedne strane uočava da je ograničen, a s druge u svojoj intimi sve si čini dopuštenim.
Ta unutarnja podijeljenost prava je čovjekova muka. Važno je stoga uočiti kako preobrazbe u svijetu zahvaćaju čovjekovu bit: njegove stavove, mentalitet, sustav vrijednosti – cjelokupno ljudsko srce, sam bitak. Zbog brojnih razdora koje nosi u sebi, čovjek pribjegava i različitim tumačenjima svijeta, koji nisu više kršćanski. U tom smislu nema nevjernika, jer svaki čovjek vjeruje i prianja uz određeni svjetonazor.
Razum modrenog čovjeka, može se zaključiti, istrgnut je iz transcendencije. Današnja je kulturna matrica znanstveno-tehnička, dok je do nedavno bila religijska i pedagogijska. Razum iskorijenjen iz svoga izvora nema više istinit pojam o sebi. Gomilaju se činjenice i znanje, ali se ono ne povezuje u cjelinu. Ta je bolest razuma, naglašava Matulić, izlječiva samo ako se razum otvori spasonosnim moćima vjere, svojem izvoru prema kojem može razlikovati dobro i zlo – razlikovati značenje „znati činiti“ i „moći činiti“. Čak i na metafizičkom planu razum je istražio bitak – ali odbija da ga taj bitak obvezuje.
U čovjeku razum više ne prepoznaje sliku Božju, nego na to mjesto postavlja sebe. To za sobom povlači sve vrste iracionalnosti: želju za profitom, interes, terorizam, nuklearno naoružanje i dr., te se uviđa da je čovjek napretkom stvorio više problema nego ih je riješio. Nagomilani novi problemi dokaz su da je čovjek i dalje sakat. Važno je dakle vratiti se na temelje razlikovanja dobra i zla kako bi čovjek napokon ostvario napredak. Upravo je tu doprinos i kršćanstva, koje temelj može ponuditi i u smislu dobre modernosti, jer u tom pogledu ostaje uvijek nov i moderan pogled na svijet i na čovjeka.
Nakon predavanja, vjeroučitelji su sudjelovali u četiri pedagoške radionice: Vizualno oblikovanje usporedne vremenske crte znanosti, religije i umjetnosti, pod vodstvom prof. dr. sc. Antonije Balić Šimrak; Odnos vjere i znanosti, pod vodstvom dr. sc. Davorke Radovčić; Mogućnosti upotrebe digitalnih medija u nastavi vjeronauka, pod vodstvom mr. sc. Lane Ciboci te Hrvatska književnost u zrcalu suodnosa vjere, znanosti i kulture, pod vodstvom Nade Babić, prof. U zajedničkom plenumu vjeroučitelji su naglasili važnost svake od radionica, kao i mogućnosti primjene novih znanja u nastavi vjeronauka i približavanju vjere mladima.
Sanja Plevko
