HR
U organizaciji Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika u subotu 20. studenoga u zagrebačkoj katedrali održan je susret mješovitih župnih zborova zagrebačkih dekanata te zajednička proslava spomendana svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe.
Euharistijsko slavlje predslavio je mons. Ivan Šaško, zagrebački pomoćni biskup, u zajedništvu s rektorom katedrale mons. Josipom Kuhtićem te prof. dr. Antom Crnčevićem, predstojnikom Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri HBK.
Zajedničkim pjevanjem petnaest okupljenih zborova iz zagrebačkih župa te iz Samobora i Jastrebarskog ravnao je predsjednik Hrvatskog društva crkvenih glazbenika mo. Miroslav Martinjak dok je za orguljama bio Božidar Ljubenko.
U zajedničkoj proslavi Svete Cecilije sudjelovali su sljedeći zborovi: Mješoviti pjevački zbor Franjevačke crkve Bezgrješnog začeća BDM, Dubrava, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Leopolda B. Mandića, Dubrava, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Mihaela Arkanđela, Dubrava, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Mateja, Dugave, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Obitelji, Držićeva, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Male Terezije, Miramarska, Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Josipa, Trešnjevka, Mješoviti pjevački zbor župe Marije Pomoćnice, Knežija, Mješoviti pjevački zbor župe Duha Svetoga /Sv. Mati Slobode, Jarun, Mješoviti pjevački zbor župe BDM Žalosne, Špansko, Mješoviti župni zbor 'Tomislav Talan', Sveti Duh, Mješoviti pjevački zbor župe Uznesenja BDM, Stenjevec, Komorni zbor župe Ivana Bosca, Podsused, Schola cantorum sv. Anastazije, Samobor i Mješoviti pjevački zbor župe Sv. Nikole biskupa, Jastrebarsko
Susret je započeo pozdravom rektora katedrale te razmišljanjem o liturgijskoj glazbi 'Glazba u suzvučju liturgijskoga slavlja' koje je s okupljenima podijelio prof. dr. Ante Crnčević, nakon čega su prisutni ostali u šutnji pripravljajući se za euharistijsko slavlje.
Bio je ovo prvi susret i zajednička proslava Svete Cecilije ujedinjenih župnih pjevačkih zborova u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Radost i oduševljenje koje je obuzelo nazočne pjevače i voditelje pjevačkih zborova nakon euharistijskog slavlja nadahnjuje, potiče i obvezuje na buduće proslave i slavlja u zajedništvu ovakve vrste.
Tekst i foto: Maruša Bartolić
www.crkvena-glazba.hr
Uvod:
Ovdje u zajedništvu sa subraćom svećenicima, u ovome predivnom liturgijskom i crkvenom ozračju, od srca, u svoje ime i u ime nadbiskupa zagrebačkoga, kardinala Josipa Bozanića, pozdravljam ponajprije predstojnika Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta i predsjednika Hrvatskoga društva crkvenih glazbenika, prof. maestra Miroslava Martinjaka, i članove toga Društva, kao i sve, vas, voditelje, voditeljice i članove dekanatskih i župnih zborova grada Zagreba.
Ovo je zahvalno slavlje Bogu za vas, ali i zahvala Crkve vama za sve što činite, da bi liturgija u župama naše Nadbiskupije, a osobito u gradu Zagrebu bila odraz nove pjesme koju nam je Bog darovao u svome Sinu Isusu. Čestitam nadolazeće slavlje vaše zaštitnice, sv. Cecilije, moleći ju da vas i dalje prati svojim zagovorom i potiče na osluškivanje Božjega Duha, nadahnitelja i najvećega Glazbenika i Pjevača u Crkvi.
Okupljeni smo na slavlje kojim započinje svetkovanje Krista, Kralja svega stvorenoga. Primjeren je to dan za ovaj susret zborova u kojemu iznova otkrivamo ljepotu glazbe; ljepotu Boga koji je po svojoj naravi glazbenik (kata fýsin moysikos theós). Zamolimo ga na početku da nam oprosti grijehe, neugođnosti i pogrješno otpjevane životne tonove u kojima smo previdjeli Božju ljubav i potrebe bližnjih. Pokajmo se.
Homilija:
Liturgijska čitanja: 2Sam 5, 1-3; Ps 121(122); Kol 1, 12-20; Lk 23, 35-43
I. Izraelski je narod očekivao velikoga kralja koji bi svojom pojavnošću, snagom i bogatstvom nadmašio sve prijašnje. Ljudi su željeli su da on bude vladar nad svim narodima te da ponizi neprijatelje, prisiljavajući ih da se prostru pred njegovim nogama. Željeli su kralja koji će kraljevati vječno…
Današnje Evanđelje otkriva Božji odgovor baš na ta očekivanja. Na Kalvariji smo; Isus je raspet između dvojice razbojnika, s natpisom koji izruguje njegovo kraljevanje. Smatraju ga nesretnikom i u njemu ne mogu prepoznati Kralja iz svojih nadanja i iščekivanja. Umjesto prijestolja – križ; umjesto naklona poslužitelja i poslušnih vojnika – oko njega su krvnici i glasovi pogrde te neukusnoga vojničkog ismijavanja. Umjesto sjaja kraljevskoga plašta i krune, ostao je napušten i gol, dok je trnje razdiralo lice.
Nikomu ne prijeti. Koristi riječi ljubavi i opraštanja; ne prisiljava svoje podložnike i neprijatelje da gutaju prašinu, nego sam ispija ocat. Kraj njega nisu dvorani, nego dvojica razbojnika.
II. Sjećamo se sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, koji su željeli sjesti njemu slijeva i zdesna u njegovoj slavi (usp. Mk 10, 37). Da su samo znali koja su mjesta tražili i o kakvoj se slavi radi!? Pitanje je to i nama, kršćanima danas, kakvo kraljevstvo i kraljevanje očekujemo kao kršćani. Je li naše očekivanje prepoznatljivo u poraženom čovjeku, nesposobnom braniti se, lišenom bilo kakve moći? Je li moguće povjerovati u takvoga Spasitelja? Je li to nova pjesma kojoj se i mi želimo pridružiti glasovima svoga života?
Odgovarajući na to pitanje, Evanđelje pred nas stavlja tri prizora. Dopustite mi da u njima vidim tri načina pjevanja životne pjesme. Najprije primjećujemo skupine, zborove ljudi podno križa, oltara Isusove žrtve.
Prvi je zbor naroda koji je ne čini ništa; ni dobro, ni loše. Jednostavno promatra. Zbunjen je i kao da ne zna što treba činiti. Šuti i tom šutnjom želi odmaknuti svoju odgovornost.Ne razumije da bi čovjek koji umire i koji dopušta da ga se muči mogao biti toliko iščekivani kralj. Misle u sebi: Pa to je pravednik; zašto ga Bog ne spasi? Narod koji ne prepoznaje ne samo Boga, nego ni čovjeka, ostaje nijem, bez sućuti, bez uvučenosti, bez glasa i pjesme. Zbor šutnje koji je ostao onkraj otajstva života i smrti.
III. Osim naroda, pod križem su i vođe toga naroda, kao istinski odgovorni za ono što se događa. Oni bi, po svemu što su doživjeli, trebali prepoznati ostvarenje obećanja. Umjesto toga, upućuju mu poruge; ne vjeruju mu, jer nije sposoban spasiti sebe, sići s križa. Zašto Isus ne daje dokaz svoje moći koji traže? Zašto ne silazi s križa; ne učini čudo?Ako bi to učinio, sve bi uvjerio i izbjegao zločin. Vjerovali bi. Ali u koga i što? U moćnoga Boga koji pobjeđuje i ponižava neprijatelje; koji udarcem odgovara na udarac bezbožnika; koji unosi strah… Ali to nije Bog Isusa Krista.
Ako bi sišao s križa, zanijekao bi svoje poslanje; potvrdio bi pogrješne predodžbe o Bogu. Rekao bi da je to bog kojemu su se uvijek klanjali zemaljski moćnici, jer bi bio sličan njima: snažan, bezobziran, osvetnički. Na križu je objavljen Bog koji se dopušta poraziti iz ljubavi i radi ljubavi. Bog nije svemoćan, jer svojom moći može učiniti što želi, nego zbog toga što ljubi na beskrajan način.
Drugi je zbor snažno zapjevao riječi kojima je druge lako uvjerio da to ne može biti kralj: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist.“
IV. Treća skupina ljudi pod križem su vojnici; ljudi daleko od svojih obitelji koji izvršavaju naredbe za novac; ljudi otupjelih osjećaja koji promiču politiku osvajanja, često puta kao žrtve ludosti moćnijih od sebe.
Postali su čudan zbor koji je prihvatio iste riječi i istu melodiju koje su čuli od svojih nadređenih, učenijih. Više nije važno tko pripada kojemu narodu. Premošćuju se neprijateljstva, kako bi se opravdalo ono što čine: Ako si kralj, spasi sama sebe. Na Kalvariji taj treći zbor očituje da su ljudi izgubili svoje stavove i prigušili savjest. Postali su suradnici nepravde, vjerujući samo u oružje i previđajući zločin protiv najslabijih. Odgajani su da se poštovanje daje pobjednicima, a Isus je stao među gubitnike.
Tri zbora: od šutnje i pogleda, preko glasa učenih u službi svojih interesa, do vojničke vike, podupirane orkestrom instrumenata oružane sile. Pianissimo pretvoren u fortissimo. Tema neprepoznavanje, s mnoštvo povisilica, kako bi se otklonila tjeskoba tame.
V. Osim zborova, na Kalvariji se čuju i solo dionice. U drugome prizoru, u središtu današnjega Evanđelja, je Pilatov natpis nad Isusovom glavom. Sveti Luka nas poziva da kao kršćani razmatramo kralja pribijenoga na križ. Pred njim je smiješno svako veličanje čovjeka, svaki pokušaj mjerenja zasluga ili dobivanje prvih mjesta i časti. S križa Bog pokazuje tko je kralj kojega je Bog izabrao. Pilat je napisao riječi, ali Bog poučava ljude kako otpjevati melodiju istine, da nas privid ne zarobi. On od rugalice stvara himan, od krivnje objavu ljubavi, hvalospjev koji očituje razlog Isusove smrti.
Treći se prizor odigrava s desne i lijeve strane raspetoga Krista. Još su dvojica kojima je povjerena solo dionica, tako različito otpjevana. Poput naroda, vođa i vojnika jedan od razbojnika ne razumije. Jedino što bi želio i prihvatio jest oslobađanje od muka kojima je podvrgnut. No, Isus ga ne uslišava.
Drugi razbojnik ne traži od Isusa dokaze. Najprije upozorava drugoga osuđenika da pogrješno interpretira životne note: Zar se ne bojiš Boga… On zna da je ključ u kojemu je pisana dionica poniznost, odnos straha koji ne unosi tjeskobu, nego govori o jedinoj istinskoj ljubavi. Drugi razbojnik ne opisuje što se događa, čak niti svoju patnju, nego moli: „Isuse, sjeti me se…“ Zove ga imenom; doživljava ga prijateljem, pratiteljem na putu; kao nekoga tko je prihvatio patnju bez krivnje.
Od Isusa ne očekuje oslobađanje muka za koje osjeća da ih mora prihvatiti. Isusa moli da učini s njim posljednje zemaljske korake, svjestan da su prethodni bili nedostojni čovjeka. „Danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Tako govori kralj koji daje i moli odrješenje za svoje krvnike, „jer ne znaju što čine“. Ovo je kralj koji gubeći pobjeđuje, ponižen uzvisuje, pogrđen objavljuje slavu.
VI. Braćo i sestre, to je glazbeni splet koji pred nas danas stavlja evanđelje o Kralju. Što on govori svima nama kršćanima? Da se ne suobličujemo logici svijeta; da ne usvajano način razmišljanja i ponašanja od onih koji nisu susreli kralja na križu. Križ i Kralj na njemu nerijetko smetaju, jer uznemiruje i traže promjenu života, provjeravanje vrijednosti.
Govoreći o zborovima podno križa, ne zaboravimo onaj koji je bio tamo, u boli, u suzama, prepun sućuti, koji je molio, a glas mu nije bio dovoljno jak, da bi drugi promijenili svoje držanje. Isusova majka, apostol Ivan i žene slika su zbora vjernika koji sudjeluje u liturgiji. To nije stajanje i promatranje, bez riječi; to je riječ koja je postala plačem, zbog ljubavi i prepoznavanja; stav klanjanja koji je izrastao iz nasljedovanja i zajedništva s Kristom; sućut koja će moći prepoznati i pobjedu nad smrću, zadnju kadencu u Isusovoj zemaljskoj drami.
VII. No, ovi prizori na Kalvariji imaju nam nešto važno reći i za našu crkvenost, za vaše djelovanje kao crkvenih glazbenika. Vi niste bilo kakvi zborovi. Vaša odrednica da pripadate župi, govori o specifičnosti koju ne smijemo zanemariti. Vi niste bilo kakve skupine koje bi pjevale bez posebne svrhe i razloga, tražeći isključivo svoj užitak i priznanja. Crkveni pjevači su prije svega vjernici. Takvo pjevanje zahtijeva susret s Bogom i prepoznavanje Božje prisutnosti.
Osim toga, crkveno pjevanje, osim vježbe glasa traži osobnu žrtvu i služenje. No, ponavljam, župni zborovi nose ime župe, svetaca koje posebno časte, te i u svojim imenima ostaju samozatajni služitelji evanđelja. Znam da ste često na kušnji kada vidite da se i u našim slavljima događa puno toga što odudara od naravi liturgijskoga pjevanja. Možda ponekad pomislite: pa zašto se trudimo, kad ima puno onih koji to ne cijene i koji promiču neke druge pristupe, slijedeći tzv. 'suvremene trendove'.
Možda vam i drugi govore: Čemu trošiti vrijeme na neke pobožne, zastarjele pjesmice u crkvi? Živite modernije, tražite drugdje svoju zauzetost i zabavu… Ali, takvi prijedlozi dolaze od onih koji zapravo kažu: tko to vjeruje u Isusa Kralja; tko tako može živjeti?
Župni zborovi moraju biti drukčiji od drugih zborova, jer oni su navještaj Božjega kraljevstva i njegova slika koja živi u Crkvi. Župni pjevači redovito su angažirani vjernici. Nisu poput naroda koji stoji na distanci i očekuje da netko drugi počne mijenjati svijet. Nisu poput glavara naroda i vojnika koji traže da Isus spasi sebe. Jer, Isus ne umire da bi spasio sebe, nego da bi spasio nas; tebe i mene! Traže očitosti, ne bi li promijenili srce, ako vide da može spasiti sebe.
Ljudi u crkvenim zborovima znaju da je „Bog veći od našega srca“ (1Iv 3, 20) i da treba nas. Crkveni pjevači poznaju svoje granice, ali ne prigovaraju drugima, nego svoje poteškoće stavljaju u molitvu.
VIII. Na Kalvariji vidimo koliko je povezan odnos čovjeka prema događaju; odnos stvorenoga prema Kristu. Tako je i u liturgijskoj glazbi koja je neodvojiva od obreda. Zapravo, ona je obred u kojemu vjernici očituju svoju pripadnost zajedničkomu svećeništvu Crkve.
Kao subjekt slavlja cijela Crkva, a na njima svojstven način zborovi, ne djeluju, ne izabiru, ne pjevaju za sebe. Oni su dio cjelovitosti liturgijskoga čina. Posebnost liturgijske glazbe nije u glazbenoj formi, jeziku, poznatome autoru, nego u njezinoj združenosti s liturgijom, u raznolikosti glazbenih oblika: od himana, preko psalama i antifona, do meditativnih tonova i hvalospjeva.
U Hrvatskoj ne može biti bitnih pomaka na području liturgijske glazbe, sve dok se ne usvoji obredna posebnost i povezanost glazbe s obredom. I dalje ćemo se gubiti u mnoštvu prijedloga onih kojima se nešto sviđa ili ne sviđa. Liturgijska glazba je pokazatelj crkvenoga života.
Ona ne pripada nekolicini; nije proizvoljna i ne vodi se kriterijima tzv. estrade. A to ne isključuje nove izražaje. Štoviše. Duh Sveti i dalje djeluje u Crkvi i nadahnjuje vjernike, da ne ostanu u praznini ceremonija niti da se dopuste zavesti privlačnostima kratkoga daha.
IX. Dok vas gledam pred sobom, mogu reći da se ovdje ispunja jedna želja liturgijske obnove. Ona, naime, koja govori o tome da pjeva cijela zajednica. Ovdje je to večeras tako: crkva ispunjena vjernicima koji mole pjevajući. No, ovo zajedništvo govori i o naravi crkvenih zborova koji služe zajednici, koji pomažu vjernicima izreći svoju molitvu glazbom. Oni u crkvi nisu izvođači koji sebe izvode pred zajednicu, nego oni koji pomažu zajednici biti u slavlju.
Zborovi pomažu u ritmičnosti i melodičnosti zajednice; oni trebaju biti sigurnost i oslonac u pjevanju svih vjernika. To je posebno važno i znakovito za himan Svet. Zbog toga vas molim da ustrajete; da okupljate mlade i da odgajate zajednicu. A odgoj je uvijek stupnjevit i zahtijeva vrijeme. To se odnosi na sve u Crkvi.
Znamo dobro koliko je važna glazba u pastoralnome djelovanju. Koliko je ljudi susrelo Boga po njoj. Koliki su s pomoću župnih zborova susreli ljudskost i blizinu. Jer zbor nije samo vrijeme vježbe i slavlja, nego vrijeme povezanosti u životu.
Zbog toga završavam riječima pape benedikta XVI.: „ Odgajanje za pjevanje; za pjevanje u zboru, nije samo vježbanje izvanjskoga sluha i glasa. Ono je odgajanje nutarnjega sluha; sluha srca; vježbanje i odgajanje za život i mir. Pjevati zajedno, u zboru, i svi zborovi zajedno, zahtijeva pozornost prema drugomu, pozornost prema skladatelju i ravnatelju; pozornost prema cjelini koju zovemo glazbom i kulturom, te je na taj način pjevanje odgoj za život, zajedničko hodanje…“
Zahvaljujem vam od srca i još jedanput potičem na kršćansku ustrajnost i maštovitost u dobru. A zajedno molimo Gospodina: Sjeti nas se, jer želimo biti graditelji tvoga kraljevstva. Amen.
