Aktualnosti

Dvjestotinjak crkvenih pjevača i voditelja crkvenih zborova okupilo se u ponedjeljak 9. lipnja u prostorima Nadbiskupijskog pastoralnog instituta u Zagrebu kako bi zajedno promišljali o službi koja im je povjerena u Crkvi.
 
Duhovnu obnovu u organizaciji Nadbiskupijskog pastoralnog instituta i Hrvatskog društva crkvenih glazbenika predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. dr. Ivan Šaško.
 
Nakon pjevane molitve i uvodnih pozdrava predsjednice HDCG-a s. Domagoje Ljubičić, riječi dobrodošlice ravnatelja NPI-a mons. dr. Tomislava Markića te članice Upravnog odbora HDCG-a prof. Jelice Bojić uslijedilo je promišljanje biskupa Ivana o naravi i svrsi liturgijske glazbe te o njenim služiteljima u liturgiji – crkvenim glazbenicima, ističući temeljne značajke liturgijske glazbe: služenje, rast u vjeri, jedinstvo i iskazivanje hvale Gospodinu.
 
Uspoređujući liturgijsku glazbu prije i poslije II. vatikanskog koncila, osvrćući se na VI. poglavlje iz dokumenta Sacrosanctum Concilium u kojem stoji »…Sveta će glazba biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću...« , poručio je pjevačima da rastu u duhovnosti II. vatikanskog koncila vodeći brigu o tome da pjevanje u liturgiji uvijek bude služenje. »Kada pjevanje u liturgiji postaje služenje?« pita biskup Ivan i daje jasan odgovor: »Onda kada se služi Bogu a ne sebičnim interesima ili interesima 'publike' – okupljene zajednice vjernika. Kako prepoznati kriterije služenja? Jednostavnim odgovorom na pitanje: Činim li to iz sebičnosti ili iz velikodušnosti služenja? Koji su motivi koji nas vode u služenju? Odgovarajući na ova pitanja može se jasno prepoznati je li naše pjevanje u liturgiji služenje.« Nadalje, biskup ustvrđuje da i najljepše pjevanje u liturgiji ne znači nužno služenje. »Potrebno je da svatko sebi odgovori na ova pitanja i prepozna svoje motive koji nas vode u služenju.«

Govoreći o duhovnome rastu, biskup Šaško ističe da je kod zajednice crkvenih pjevača veoma bitno prisutstvo svećenika – duhovnika koji će ih voditi.
 
Citirajući sv. Augustina, biskup se zaustavlja na poznatoj rečenici koja mu se pripisuje »Tko pjeva dvostruko moli, odnosno: Tko dobro pjeva dvostruko moli. Navodeći to na latinskome glasilo bi: Qui (bene) cantat bis orat.« Ovu rečenicu nadopunjuje i pojašnjava drugim mislima sv. Augustina: "Onaj tko pjeva hvalospjev, ne samo da daje hvalu (slavi), nego radosno daje hvalu; tko pjeva hvalu, ne samo da pjeva, nego ljubi onoga o kome pjeva. U davanju hvale onoga tko ispovijeda/priznaje (Boga) nalazi se naviještanje, a u davanju hvale onoga tko ljubi nalazi se ljubav."

»U tome bi se smislu moglo reći da onaj tko dobro pjeva dvostruko moli, sve dok pjevanje dolazi iz ljubavi.«

Zaključujući promišljanje, predavač iznova stavlja na srce pjevačima misao da je pjevanje služenje Gospodinu u radosti vjere, služenje zajednici.
 
Susret je završen raspravom u kojoj su se otvorila brojna pitanja na koja je biskup Šaško strpljivo odgovarao. Izrečene su i poteškoće te podijeljena dobra i loša iskustva iz prakse crkvenih pjevača i voditelja crkvenih zborova.