Aktualnosti

Unatoč promjenjivom vremenu osamstotinjak hrabrih sportaša nije propustilo prigodu posjetiti u ponedjeljak 6. svibnja svetište Majke Božje Bistričke i sudjelovati na jedanaestom hodočašću sportaša Zagrebačke nadbiskupije.

Sportaši i sportašice, predsjednici i voditelji klubova, treneri i ostali sportski djelatnici sudjelovali su na procesiji i putu svjetla na bistričkoj Kalvariji, a potom su u svetištu slavili euharistiju u zajedništvu s pomoćnim zagrebačkim biskupom mons. Ivanom Šaškom.

"Ovdje bolje vidimo cilj i svoje mjesto na najvažnijoj ljestvici; ovdje se strategija, taktika, formacije, pripreme svode na pitanje o ljubavi prema Bogu i bližnjima", rekao je biskup Šaško i poručio kako bi riječi iz Pavlove poslanice "U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite" mogle biti slogan na igralištima, stadionima i natjecateljskim stazama.

Stavljajući u središte svog promišljanja govor o brzini, biskup Šaško je naglasio kako žurnost i hitrost ljubavi ne mogu zaustaviti neistine te je pozvao sportaše da budu dobri ljudi: "Vaše riječi i ponašanje gledaju mnogi, osobito djeca mladi i djeca. Nemojte njihove živote zadržati u prividu koji ne računa s ljudskim granicama, koji ne govori o konačnosti i o krhkosti našega tijela i zemaljskoga života".

A upravo su brojni mladi sportaši, od amatera, juniora do kadeta, iz različitih sportskih skupina činili značajan broj hodočasnika. Na poziv Odjela za sport Zagrebačke nadbiskupije među tridesetak sportskih kolektiva iz Zagreba i okolice, odazvali su se i nogometaši Dinama, Radnika, Intera iz Zaprešića, rukometaši Zagreba, odbojkaški klub Nebo, tekvandoisti, vaterpolisti...

Među hodočasnicima je bio i Josip Šimunić, nogometaš koji broji sto nastupa za reprezentaciju Hrvatske. "Puno mi znači ovo hodočasničko mjesto, kamo često navraćamo s ekipom. Daje nam unutrašnji mir i molimo da budemo živi i zdravi, da budemo sretni u životu", rekao je za Glas Koncila.

Pjevanje na hodočašću animirao je zbor mladih župe sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela. (GK)

Homilija mons. dr. Ivana Šaška, pomoćnog biskupa zagrebačkog

Liturgijska čitanja: Rim 12, 9-16a; Lk  1, 39-47

Braćo i sestre!

I. Kako li je samo snažan niz kojim apostol Pavao potiče kršćane u Rimu. Bilo bi dobro da taj tekst, tih dvanaest rečenica iz dvanaestoga poglavlja češće imamo pred sobom. Poticaji gotovo da imaju izvor u iskrenosti ljubavi. Apostol započinje niz pod naslovom s uskličnikom: Ljubav nehinjena! Iz te nehinjenosti, iskrenosti izvodi sve ostalo što slijedi kao neka vrsta osobne iskaznice kršćana: otklon od zla i prianjanje uz dobro, bratoljublje, poštovanje, revnost, služenje, radosna nada, strpljivost, postojanost, pomaganje, gostoljubivost, blagoslivljanje, sućut, isto mišljenja, poniznost, skromnost… Kako li je samo moćan taj tekst jednoga pisma koje ne gubi svježinu s protjecanjem stoljeća i koje se lako smješta u svaku sredinu u kojoj žive ljudi. I o svakome se poticaju može dugo razmišljati.

No, večeras ću se zadržati na onome što vidim kao poveznicu između Pavlovih riječi i Evanđelja. Privukla me naizgled sitnica. Sveti Pavao piše: U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! To bi gotovo mogao biti slogan na igralištima, stadionima, vježbalištima, natjecateljskim stazama, ali i posvuda gdje rade i žive vjernici.

Hitrost, gorljivost, služenje. To troje se tako lako primjeni na šport. To su tri nosive odlike ljubavi. Drago mi je da je hrvatski prijevod uključio riječ hitri, premda se u grčkome izvorniku doslovno kaže: ne budite lijeni; ne budite spori. Eto, to me privuklo; govor o brzini.

II. U Evanđelju smo čuli da je Marija pohitala u Gorje k svojoj vremešnoj trudnoj rođakinji Elizabeti. Pohitala je, žurila se, odmah nakon što joj je anđeo Gabriel navijestio da će začeti i roditi Spasitelja. Ali ne odlazi da bi se pohvalila, da bi oholo razglasila tu novost, nego se žuri, da bi posjetila Elizabetu koja već šest mjeseci nosi Ivan Krstitelja u svome krilu.

Marija mi tu djeluje mladenački, odvažno, mogli bismo reći 'športski'. Izlazi iz svoga doma, iz naselja i prelazi više od stotinu kilometara. Ne zaboravimo, a to se u raspravi o jeziku previđa, da riječ šport ne dolazi ni iz engleskoga ni iz francuskoga, nego se svi ti jezici koriste baštinom latinskoga. Tako riječ 'šport' dolazi od glagola deportare – nešto iznijeti, odnijeti kroz vrata, izvan porte, zapravo izvan grada, jer se odnosilo na prostore koji su bili izvan grada.

Tako i Marija, sama, u nutarnjoj tišini i molitvi, trči, jer osjeća da ne smije gubiti vrijeme. Ljubav je hitra. Ali, ono što nas u toj gesti poučava jest hod u vjeri. Kao što i kaže Elizabeta: Blažena ti što povjerova što ti je rečeno od Gospodina. U cijelome svome životu, dionicu po dionicu, prelazila je uspinjući se u vjeri. Uvijek je vjerovala, pouzdavala se u Boga i njegovu Riječ, do vrha Kalvarije, prateći svoga Sina do križa, dok su apostoli u strahu pobjegli.

Ona je ponavljala tu gestu hoda za Isusom, a sada ide pred nama, pomažući nama u tome istom hodu u vjeri. Hrabrošću i nježnošću majke koja je uz nas. I ne mogu Mariju zamisliti drukčije, nego u istoj razigranosti, vjerojatno plešući, dok zahvaljuje Bogu, pjevajući Veliča duša moja Gospodina. Ona sažima one tri odlike: hitrost, gorljivost, služenje i nas poziva da ih ugradimo u svoje živote.

III. Braćo i sestre, ima puno mjesta u Svetome pismu na kojima se spominje brzina, žurnost, hitanje. Spomenut ću samo dva znakovita.

Najprije vas podsjećam na stav milosrdnoga oca koji, kad je vidio svoga sina kako se vraća nakon lutanja i poniženja, slugama kaže: Brzo iznesite haljinu najljepšu. To je brzina koja traži, koja vidi u daljini, koja trči ususret, koja suosjeća i koja se raduje. To je taj isti trk prepoznatosti. To je posebno vidljivo ovdje u svetištu, gdje ima bezbroj takvih susreta, milosnih trenutaka, izlaska Oca prema svojoj djeci da ih zagrli; toliko obrata i obraćenja.

Ipak, najdojmljivije je trčanje i brzina koju čitamo u izvješćima o uskrsnome jutru. Sjetimo se Marije Magdalene, Petra i Ivana; sjetimo se riječi anđela ženama na grobu: pođite žurno i javite njegovim učenicima… Uskrs je sav u brzini, u hitrosti koju ne mogu zaustaviti planovi onih koji su Isusa željeli ukloniti. I dok Marija izlazi iz grada, da bi pomagala, Isusa izvode iz grada, da bi ga razapeli.

Ali žurnost i hitrost ljubavi ne mogu zaustaviti neistine, podmićivanja stražara da kažu da su učenici oteli i sakrili Isuovo tijelo; ne mogu tu hitrost zaustaviti niti prijetnje apostolima da ne naviještaju uskrsnuće.

Važno je sve to istaknuti, jer Isus, nakon Uskrsnuća prigovara učenicima upravo to: sporost i to sporost srca. Dvojici na putu u Emaus govori: O bezumni i srca spora da vjerujete!

Sporost srca: to je istinska zaprjeka za dobro. Mogli bismo reći da su kršćani prepoznatljivi po brzini srca. I ako nešto treba našoj Domovini onda su to ljudi brza srca. Zbog toga sam istaknuo tu riječ i Marijin primjer.

IV. Osim toga, kada je Elizabeta čula Marijin pozdrav – kaže Evanđelje – zaigra joj od radosti čedo u utrobi. I tu pronalazimo riječ koja vas povezuje s Radosnom viješću – zaigra. U toj je riječi spojen pokret i usklik; gibanje i hvalospjev. I ponovno se usuđuje povezati događaj spasenja s igrom, slavljem, susretom, zajedništvom.

Ovdje ste većinom športašice i športaši koji živite (ne ću reći da se bavite) športove u kojima postoji neki okrugli predmet kao sredstvo igre, najčešće lopta, loptica, kugla, disk, pak...

I ljudi koji ne razumiju dimenziju igre kao metafore života, ne mogu pojmiti da netko trči za tim predmetom, da mu posvećuje pozornost, da ga proučava i vježba s njime.

No, igra – kao što objašnjava B. R. Knipping – otkriva ono što pripada životu i s pomoću tih naizgled suvišnih izvanjskih elemenata govori o raznim nutarnjim potrebama. Zbog toga se igra ritualizira i uz sebe veže slavlje. Mi, kršćani, trebamo paziti da ne pomiješamo razine. Ali nas ne smije iznenaditi što su igre s loptom u nekim kulturama bile shvaćane kao kult. Mi šport živimo drukčije; on nema religijsku vrijednost, ali nam i igra i lopta mogu biti životno znakoviti.

V. Naime, igra uvijek sadrži nadmetanje, borbu, poraze, trpljenje, pobjedu, baš kao razna iskustva u životu, samo što su ona u igri zgusnuta u devedeset, šezdeset, trideset ili manje minuta; u četvrtine, u poluvremena, u trećine, u sezone… Uvijek se radi se o zajedništvu i suparništvu, dobru i zlu, radosti i tugovanju, o časti i ugledu.

Igra preslikava život. Ponovno, kao kršćani znamo da treba pronaći mjeru, ravnovjesje između zabave i ozbiljnosti. Igra je zabavna samo onda ako joj se pristupa ozbiljno; ali ako je netko u njoj preozbiljan tada mu izmakne zabava i radost.

K tomu treba pridodati i navijače, one koji mogu obogatiti ili zanijekati igru neredima, ako izgube ravnovjesje i u igru unose sadržaje drugih obreda, najčešće političkih ili socioloških.

No, navijači su zanimljivi, jer i oni nose aktivnu i pasivnu ulogu; ako ih zovemo gledateljima, pasivni su i ostaje po strani stvaranje okvira za nadmetanje. Ali, oni su i aktivni, jer utječu na tijek igre. Zbog toga ih često zovu igračem više. Oni su zanimljiva skupina, jer se poistovjećuju s igraćima i natjecateljima; oni su novi produžetak igre, tako da se stvarni život i igra dodiruju i prožimaju. Upravo je zato porebna duhovnost i vrijednosti vjere koje nadilaze sve te složene međuodnose.

VI. Zanimljiva je i lopta, okrugli predmet, jer on osim visine i širine posjeduje i dubinu. Zbog kuglastoga oblika, u kojemu postoji vanjska zatvorenost i nutarnja skrivenost, nalazimo se pred slikom koju će netko smatrati neprimjerenom, ali ju koristim kao sliku 'otajstvenoga'.

Lopta na nekoj površini malim dijelom, jednom točkom dodiruje zemlju, stol, nogu, ruku, vodu, bilo koju drugu podlogu i odvaja se, odskače od nje. Zanimljivost kuglastoga oblika učinila je da je i taj predmet postao religijskim. Kugla je slika zemlje, a zemlja označuje život, tako da po toj formi život ulazi u igru.

Baš taj oblik igračima omogućuje igru, brzinu kretanja, ali stvara i poteškoće. Kako je samo zahtjevno točno pogoditi loptu u letu; odnosno, lako je moguće malim odstupanjem dati joj kobni pravac prema vlastitome golu. Kod svakoga dodira kao da je sve u igri.

To nam može reći da o jednome pokretu ovisi kako ćemo usmjeriti život; jedan je trenutak dovoljan da bude prekasno. Loptasti oblik je izazov koji upućuje na ozbiljnost i odgovornost životnih udaraca i dodira.

Razumljivo je da se ne radi o jednakopravnoj usporedbi vjere i športske igre, ali vjera i lopta imaju barem nešto zajedničko: oboje je na stanovit način 'okruglo'; teško je i gotovo nema mirovanja; uvijek postoji gibanje. Za našu kršćansku vjeru to je trag Božjega Duha, koji ne dopušta da budemo nepokretni, osobito ako je potrebno očitovati ljubav.

Braćo i sestre, moleći da vas Bog čuva u zdravlju duše i tijela, molim da budete hitri, gorljivi, spremni na ponizno služenje, osobito najpotrebnijima i najslabijima. A svima nama u Hrvatskoj želim da budemo brza srca, ispunjeni ljubavlju koja izvire iz dara vjere, trčeći k Mariji kada je teško i kada se radujemo i trčeći s Marijom bližnjima koji trebaju naša srca.

Kao što i sami osjećate, vaše riječi, vaše ponašanje gledaju mnogi, osobito mladi i djeca koji su večeras s nama. Nemojte njihove živote zadržati u prividu koji ne računa s ljudskim granicama, koji ne govori o konačnosti i o krhkosti našega tijela i zemaljskoga života. Budite dobri ljudi, a kao kršćani prednjačite u dobru i životom svjedočite ljepotu svoje vjere i istinitost Kristove prisutnosti.

Amen.

+ Ivan Šaško