Aktualnosti

 

 
Veliku ulogu u mom duhovnom životu imao je i još uvijek ima moj župnik preč. Đuro Sabolek. Naravno, prije svega je obitelj ona koja me je u crkvu dovela i naučila prve molitve. Uvijek sam govorio, a to kažem i danas da imam veliki blagoslov da me je kroz cijeli život, kroz malo sjemenište i Bogosloviju pratio jedan župnik. On je u mom životu punih 27 godina i ostavio je veliki utjecaj na mene.

Uvijek se znam našaliti i kazati kako za drugo mjesto u crkvi osim oltara ne poznam. Otkako sam prohodao počeo sam ministrirati kod oltara, sve dok nisam otišao u malo sjemenište na Šalatu. Oduvijek sam volio oltar, biti blizu svećeniku, gledati kako on slavi svetu misu i pomagati mu kod oltara za vrijeme svete mise.

No postoji jedno posebno vrijeme koje je utjecalo na moju odluku da odem u sjemenište. Bilo je to ljeto iza završene osnovne škole. I kako je svima u Turopolju poznata Majka Božja Vukovinska i svete mise Devetnice koje prethode svetkovini Velike Gospe, tako sam i ja uvijek kao ministrant sudjelovao na Devetnici. No toga ljeta dolazio je na mise i jedan sjemeništarac koji je bio iz susjedne župe.

I tako dan po dan mi smo se sve više upoznavali i on mi je svakoga dana pričao kako je u sjemeništu i što oni tamo rade i na koji način žive. Na tom poticaju sam uvijek zahvalan dragome Bogu što je toga čovjeka poslao u moj život, to je bila nekako prekretnica i onaj zadnji vjetar u leđa da me „otpuše“ na šalatski brijeg.
 
 
Kada govorimo o duhovnom pozivu onda moramo imati na umu da je put svakoga svećenika na neki način poseban i nijedan put nije išao pravolinijski. Svaki čovjek je pun sumnji i pitanja, ponajprije može li to on uopće, kako će on biti svećenik, pa kud je baš mene Gospodin pozvao, kako ću živjeti bez obitelji...

Tako da gledajući svoj put do konačnog „Evo me“ isto tako mogu reći da nikada do kraja neću shvatiti tu veliku Božju ljubav kojom me obasuo i nadahnuo, dao mi snage da krenem za njim do kraja. I naravno ovo sada nipošto nije kraj nego jedan novi veliki, pa rekao bih, i još važniji početak nego onaj prvi. Imao sam puno pitanja i traženja na svome putu. Ono što kod mladih ljudi zna često biti zamka jest da stalno tražimo neku sigurnost i ideal života.

A toga nema, savršeni ljudi su sveci i oni se nalaze u Nebu, ali ni jedan osim sv. Dizme, desnog razbojnika, nije proglašen svetim na zemlji. Ono što nam na neki način daje sigurnost zapravo sigurnost nam uzima.

Ono što bih rekao svim mladima koji se nalaze pred velikom odlukom u svom životu jest da se moraju jednostavno „baciti“ i prepustiti Gospodinu putove svoje. Znam da je to lako napisati sada na papir, ali upravo sam to i sam napravio.