Aktualnosti

U Župi Presvetog Trojstva u Svetoj Nedelji drugu godinu se održavaju mjesečne tribine pod naslovom „Hrvatski jezik i njegove ljepote“.

Tribina na temu NIKOLA ŠOP: Pjesnik blagih, evanđeoskih nadahnuća; jedinstven i neponovljiv!, održat će se u utorak, 15. ožujka 2016. godine s početkom u 19.15 sati. Uz župnika mr. Marijana Kušenića na tribini govori Mladenko Spahija, krasnoslovi Željko Žužić, a pjeva Klara Matić.
 
Naoko srodan Sudeti, Nikola Šop (1904-1982) nije samo mnogo veći pjesnik nego i posve različit pjesnik. Dok je Sudetina religioznost prirodan izraz neiživljene mladosti koja u skrušenosti nalazi jedini trak svjetla nad mračnim bezdanomn što ga smrt otvara pred njim, Šopov je čedni katolicizam čudesan sklad lektire i formae mentis.

Nije to dogmatsko, militantno kršćanstvo križarskih bojovnika, nego ponizno patarenstvo združeno s krotkošću asiškog „umiljatnika“. U viziji ovog pjesnika, koji dolazi iz bosanskih, prijeturskih tama, sva je priroda jedno golemo posestrimstvo.

Još je Kranjčević ostajao impresioniran jajačkim krajolikom i arhitekturom, tražeći u tamošnjim katakombama odgovore svojoj povijesnoj situaciji; Šopov Krist, međutim, nije kranjčevićevski buntovnik što juriša na barikade, a još manje krležinsko-ničeanski svečovjek; nego aktant Ivanova evanđelja, Bog koji se toliko očovječio da je ponizniji od svojih preuzetnih stvorenja (Isus i moja sjena, 1934.).

Jedini mu je parnjak ovaj tihi franciskanac, ovaj „frate Nicola da Iaize“, pjesnik čovjekove tuge i pometenosti. Čak je i Wiesnerova delikatna riječ prejaka za to Šopvo nezbivanje. Siromah među siromasima, bolnik među bolnicima, pjesnik među – nepjesnicima, Šop je prije svega bližnji, „iskrnji“.

Najveći pjesnik statusa quo među našim pjesnicima dvadesetog stoljeća, sklon uvijek da pomiluje, da sasluša, da se saživi, prijeratni Šop u biti je pjesnik maloga gradića i njegova jezivog bitisanja koje po ljudima pada poput neke mitske, anestezičke mahovine.

Sve se u tom gradiću „događa“ po neprekoračivu redu, sve je na svome (nepromjenljivu) mjestu; jedni su uvijek odjeveni u novo, drugi uvijek u staro, i uzalud je pokušaj da se to promijeni.

Šop je zatočnik bijednih, on je na njihovoj strani, njegove najljepše pjesme ispjevane su u pohvalu potisnutih, a „prihvaćanje stanja“ nije mirenje s njim, nego neka viša concinnitas, finoća, diskrecija. I sam Isus –glavni „krivac“ tom stanju – nemoćan je da obuzda moćne: on ih svojim primjerom može samo potankuti da budu i oni krotka i ponizna srca. Posve naravno, takva je poezija – čitana jednoslojno – morala izazivati i predstavnike „socijalne literature“.
 
POZIV DRAGOM ISUSU
O Isuse, kako bih volio kad bi se
udostojio da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
 
Pričao bih ti kako svjetiljku mutnu palim
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.
 
Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima koja su pokatkad plava.
O vratima kroz koja pognut moraš ući.
O bravi koja se čvrsto zaključava.
 
Pričao bih ti, uz dim obične cigare,
o svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nosi haljine stare.
I kako drugi uvijek nose haljine nove.
 
I kako ima sedam brižnih dana,
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom kako se kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.
 
Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo;
Isuse,umoran si, tebi se sniva.
 
O lezi, zaspi na postelji ovoj
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj,
Spavaj samo, a ja ću na klupi.