Zagrebačka nadbiskupija

U nedavnim imenovanjima i premještajima u Zagrebačkoj nadbiskupiji dogodila se i promjena na čelu Povjerenstva za pastoral duhovnih zvanja. Za novoga povjerenika imenovan je velečasni Jakov Rađa, svećenik kojega i svjetovni mediji opisuju kao "jako popularnog među mladim vjernicima". Rađa je neko vrijeme bio na dužnosti župnog vikara u crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci gdje je privlačio vjernike svojim predanim pastoralnim radom i katehezama. Nakon dvogodišnje službe koordinatora za trajnu formaciju svećenika Rađa je sada imenovan povjerenikom za pastoral duhovnih zvanja i promotorom kršćanskih poziva. Riječ je o povjerenstvu koje je usmjereno prije svega prema mladima i nastoji im pomoći u pronalaženju njihova mjesta u Crkvi kao mističnom Tijelu Kristovu, zajednici Božjeg naroda. Razgovarali smo s njim o aktivnostima Povjerenstva, ali i o načinu na koji Crkva danas prilazi pitanju kršćanskih poziva i duhovnih zvanja.

- Vaša službena titula jest „povjerenik za pastoral duhovnih zvanja i promotor kršćanskih poziva u Zagrebačkoj nadbiskupiji“. Što je, zapravo, sve obuhvaćeno aktivnostima vašeg povjerenstva?

Temeljna ideja od koje polazimo u svome djelovanju jest da se Crkvu ne može izgrađivati parcijalno, samo u pojedinim njezinim dijelovima. Ne možemo, dakle, brinuti samo za one koji osjećaju poziv na duhovno zvanje, nego moramo brinuti za sve one koji su njezinim dijelom. Pastoralna skrb, dakle, mora biti usmjerena ne samo na one s duhovnim zvanjima nego na sve mlade ljude koji tek trebaju otkriti svoje mjesto i svoj poziv u Crkvi.

A poziva u Crkvi ima mnogo i postoji mjesto za svakoga od nas. Pogledamo li živote svetaca, vidjet ćemo kako postoje razni načini da se dođe u nebo. Blaženi Alojzije Stepinac došao je u nebo kao svećenik. Louis Martin i Marie-Zélie Guérin, roditelji Male Terezije od Djeteta Isusa u nebo su stigli kao bračni par. Puno je svetaca koji su svetost dostigli kao redovnici i redovnice. A imamo i bl. Ivana Merza koji je u nebo stigao kao posvećeni laik. To su sve temeljni pozivi koji postoje u Crkvi.

Svaki kršćanin ima dva temeljna poziva. Prvi je onaj koji je zajednički svima: poziv na odnos s Bogom, poziv na svetost, poziv na nebo. Svi smo ga pozvani ostvarivati – kroz naše svakodnevno obraćenje i rast u vjeri, kroz otvaranje Duhu Svetom.
Drugi poziv jest onaj koji se tiče konkretnog ostvarivanja prvog poziva. Kako, dakle, konkretno ostvariti poziv na svetost koji nam je svima zajednički. Netko to čini kroz svećeništvo ili redovništvo, netko kroz brak, a netko kroz život posvećenog laika.
Moja služba u Zagrebačkoj nadbiskupiji jest prije svega raditi s mladima i pomoći im da rastu u svom temeljnom pozivu – da budu kršćani. A potom im pomoći i kroz postepeno uvođenje u ono što se u duhovnosti zove razlučivanje. Da prepoznaju, dakle, Božji plan sa svojim životom, da prepoznaju svoj konkretan poziv. Da dobiju odgovor na pitanje: Koje je moje mjesto u Crkvi, kako ja mogu živjeti svoj poziv u njoj? O tome se radi.

- Zašto naglasak na mlade i kako im u tom razlučivanju pomažete?

Mladi upravo zato što je vrijeme mladosti ono povlašteno vrijeme otkrivanja vlastitoga poziva. To je vrijeme kada čovjek traži svoje mjesto u Crkvi i kada treba biti aktivno angažiran na njegovu pronalasku. Kako bi potom u vremenu zrelosti započeo živjeti taj poziv i donositi plodove.
Bog govori svakome čovjeku. Svakome od nas. Ali, da bismo prepoznali njegov glas, moramo obratiti pažnju na njega i biti otvoreni onome što nam govori. Mladima treba pomoći da kroz molitvu, kroz zajednicu, kroz promatranje svoje životne povijesti i znakova koje je Gospodin posijao u njihovim životima mogu pročitati poruku koju im je Bog uputio. I to je upravo ono što nazivamo razlučivanjem. To je, dakle, odnos s Bogom i čitanje znakova koje nam upućuje u svakodnevici koju živimo. Kroz otvorenost Božjoj riječi, kroz molitvu i kroz iskustvo zajednice.

- Dakle, neka vrsta sustavnog rada na sebi koji Crkva pomaže konkretnim programima pomoći?

Tako je. Pri tome, treba znati: poziv nikada nije tek pitanje nečijeg osobnog ostvarenja. On je, naravno, i to. Ali, prvenstveno je odgovor na pitanje: Kako ja mogu služiti Crkvi kao mističnom Tijelu Kristovu? Ne možemo, dakle, govoriti o nekakvom individualnom pristupu, pomaganju osobi da dođe do samoostvarenja. Ali, itekako možemo govoriti o pomoći nekome da postane dio zajednice i da se kroz tu zajednicu, Crkvu, ostvari.

Što to konkretno znači? Znači, prije svega, formaciju mladih. Pomoći mladima da prepoznaju Božju ljubav za njih i da na nju odgovore. Da rastu u poznavanju Boga i otvorenosti za njegov plan za njihov život. Postoji i drugi dio te formacije: pomaganje mladima da dođu do prepoznavanja konkretnog poziva za njih. Možemo to i ovako reći, mladima u prvom redu treba pomoći otkriti kako se sreća u životu sastoji u ostvarivanju Božjega plana, Božje volje, a jednom kada se do toga dođe treba ih pratiti do odgovora na pitanje: Koji je Božji plan s mojim životom?

Pastoral poziva zadaća je čitave Crkve, svakog njezina člana, roditelja kroz odgoj djece, starijih kroz molitvu i svjedočenje, svećenika i redovnika kroz osmišljavanje raznih inicijativa za mlade koji traže pomoć Crkve na putu sazrijevanja. Što se pak tiče aktivnosti Povjerenstva, mogu spomenuti Kateheze o 10 Zapovijedi i Put kroz 7 Znakova u Ivanovu evanđelju koje imaju za cilj pružiti mladima temeljnu kršćansku formaciju, razne tečajeve o pozivu koji imaju za cilj polagano uvođenje mladih u duhovno razlučivanje, susrete "Dođi i vidi" za mladiće koji razmišljaju o svećeničkom pozivu, različite duhovne vježbe za mlade, kao i kateheze za parove koji žele pobliže upoznati obiteljski poziv.

- Čini se kako živimo u svijetu u kojem je prepoznavanje kršćanskog poziva otežano pogrešnim vrijednostima i prioritetima koje nam nameću?

Ovaj je svijet svakako izazov za kršćanina. Taj izazov, naravno, ne smijemo odbaciti. Međutim, ono što ovaj svijet čini jest da zaglušuje Božji glas. On unosi rastresenost i raspršenost u živote mladih koji su izloženi raznim utjecajima sa svih strana: od modernih tehnologija do reklama i medija. Sve to unosi raspršenost koja odmaže mladom čovjeku u njegovoj potrazi za Božjim glasom. Ali, postoji i niz prekrasnih „oaza“ u kojima mladi mogu upoznati ljepotu kršćanskog života. To su naše župne zajednice, razni kampovi koje vodi Crkva i druge aktivnosti preko kojih mladi upoznaju ljepotu zajedništva. Međutim, može se općenito reći kako su mladi pod velikim utjecajem tih „oruđa za rastresenost“. Mobiteli, društvene mreže... Sve to nije negativno po sebi, ali često se loše koristi i čovjek zbog toga gubi fokus na ono što je doista bitno. Sve postaje likvidno, nema usmjerenosti i reda. To mladima jako odmaže.

- A nametanje pogrešnih ideja o tome što je „uspjeh“ i „sreća“ u današnjem svijetu?

Tu bih iskoristio primjer nezaposlenih. Što je u srži trpljenja čovjeka koji je nezaposlen? Naravno, važan je problem onaj koji je vezan uz materijalno. Čovjek ne može providjeti za svoju obitelj, ne može im osigurati dostojanstven život. To je svakako važno. Ali, razgovarate li s osobom koja je nezaposlena otkrit ćete da je osim toga materijalnog muči još jedan problem, možda i više od ovog prvog. Ta osoba osjeća kao da je nitko ne treba, da je nepotrebna i neželjena. I o tome je riječ: temeljna čovjekova potreba jest da služi, da bude koristan, da bude u nekom ambijentu potreban i nužan.

Kršćanska radost ne sastoji se u situaciji: ja sam i moj Bog. Ta se radost temelji na dubokoj potrebi za zajedništvom. A tu potrebu na najbolji način zadovoljava Crkva. Ona je zajednica i naša se sreća sastoji u tome da pronađemo svoje mjesto u toj zajednici, u tom Tijelu. Da budemo zajedno s drugima. Ne da budemo tek puki kotačić u zajednici, nego da svatko od nas vrši svoje poslanje koje mu je Gospodin namijenio – to je naša sreća. I to je ona točka gdje mladima treba pomoći. Da idu iznad onog pitanja: gdje ću se ja ostvariti i gdje ću pronaći svoju sreću. Pronaći ćeš svoju sreću i svoju puninu u – Crkvi. Ali, trebaš prije toga pronaći svoje mjesto u njoj.

- Svojedobno sam razgovarao s jednim trapističkim monahom zaduženim za nove članove zajednice. Rekao mi je da onima koji ga pitaju kako će prepoznati imaju li poziv na monaštvo ili ne, uvijek daje isti odgovor: Nećete prepoznati poziv čitajući kod kuće knjige o monaštvu, nego morate doći u samostan i probati taj život. Slažete li se s njim?

Slažem se. Prije svega, moramo shvatiti da niti jedan poziv ne postoji u svom apstraktnom obliku. Često mi mladi kažu: Bog me poziva na brak. Moje pitanje njima jest: Poziva te na brak? A imaš li djevojku/dečka?
Ne postoji poziv na takav način. Postoji samo poziv na brak s konkretnom osobom. S konkretnom djevojkom ili konkretnim muškarcem.

Ista je stvar s redovničkim ili svećeničkim pozivom koji ne postoji u nekom apstraktnom obliku, nego samo u konkretnom – u određenoj mjesnoj Crkvi ili zajednici koja ima svoju karizmu. Otkriti svoj poziv znači probati i iskusiti. Naravno, da u onoj prvoj fazi treba mladima pomoći shvatiti o kojem se pozivu konkretno radi. Ali, potom je potrebno pobliže upoznati o kakvom se pozivu radi, a to je nemoguće bez direktnog dodira s konkretnim načinom života.
Danas se mladi jako boje probati, boje se neuspjeha. Također, mnogi misle kako ući u nešto donosi sa sobom neku neopozivost. Ali, u fazi razlučivanja bilo bi dobro da mladi pokušaju razne stvari. Kao što neki mladić kojemu se svidi neka djevojka treba ući u vezu s njom kako bi joj dao šansu, vidio je li ona za njega, jesu li kompatibilni i spremni prihvatiti izazov braka.

Tako bi i mladi koji osjećaju poziv na posvećeni život morali pokušati ući u neku zajednicu, vidjeti je li to za njih ili ne. Rekao bih čak da je u toj fazi razlučivanja mladima dopušteno „eksperimentirati“. Mi kao Crkva mladima trebamo omogućiti da steknu uvid u to kakav je svećenički ili redovnički život. Ne smijemo biti zatvoreni prema tim mladima koji se traže, nego im otvoriti vrata. Oni moraju sami sebe moći verificirati, iskusiti Božju volju za svoj život. Program "Dođi i vidi" ide upravo za tim da konkretno pomogne mladićima koji razmišljaju o svećeničkom pozivu.

- Danas se puno govori o krizi duhovnih zvanja...

Smatram kako ne postoji kriza duhovnih zvanja, nego postoji kriza kršćanskog poziva. Nije na nama da mi s mladima radimo tek na duhovnom pozivu, da tražimo i „regrutiramo“ nove svećenike, redovnike ili redovnice. Mi moramo „regrutirati“ kršćane. Pomoći mladima otkriti kako je lijepo biti kršćanin. Na toj podlozi ozbiljnog kršćanskog života ne mogu ne proklijati i duhovna zvanja.

Naš je glavni poziv, dakle, formirati mlade kršćane i pomoći im živjeti svoj kršćanski poziv. To je nešto na čemu trebamo raditi – na prevladavanju krize kršćanskog poziva. A tako ćemo stvoriti i duhovna ili obiteljska zvanja.
Mislim da puno mladih danas ima problem s prepoznavanjem onog temeljnog poziva – a to je da žive radosno i i ispunjeno svoj kršćanski život. Da upoznaju Božju ljubav i na nju odgovore u ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu. Jednom kada čovjek otkrije radost kršćanskog života, tada će prije ili kasnije postaviti pitanje o konkretnom mjestu i službi u zajednici koju je Krist ostavio na zemlji. I upravo mu tu Crkva treba pomoći.

A kada se govori o „zbunjenoj“ mladeži, ja bih prije rekao kako je riječ o mladim ljudima koji su u potrazi. I ti mladi nose u sebi jedan ogroman potencijal, jednu predanost idealima. Oni se traže i njima Crkva treba pomoći. Glavni razlog danas zašto mladi tako dugo „tragaju“ jest nedostatak duhovnog vodstva. Što je više duhovnika i duhovnih pratitelja to će biti više mladih koji će pronaći konkretno mjesto u Crkvi. Tu im moramo biti na raspolaganju. I pomagati im da kroz odnos s Bogom i Božjom riječi odgovore na važna pitanja o sebi i o svom životu.

- A kako pomažete mladima koji se pripremaju za brak?

U našoj nadbiskupiji postoji Ured za obitelj i njegov je posao razvijati i koordinirati pastoral obitelji. Moja zadaća kao Promotora kršćanskih poziva nije u tom segmentu. Moja zadaća odnosi se na fazu prije sklapanja braka ili konkretne priprave za njega. Dakle, raditi s mladima koji su ušli u vezu i pratiti ih na tome putu. Pomoći im postaviti tu vezu na dobrim temeljima, kako bi ih ona dovela do istine – jesu li za brak ili ne. Definicija dobre veze nije nužno brak. Često mi kažu mladi: Moja veza nije bila dobra, jer smo „prekinuli“. Ja tada odgovaram da je to bila dobra veza – jer smisao hodanja nije u tome da nužno dovede do braka nego do istine o toj vezi. Ako je par u fazi hodanja spoznao da nisu za brak – to je bila izvrsna veza. Trebalo je otkriti jeste li za brak ili ne.

- Ali, što s onima koji provedu godine i godine u takvim vezama?

Zato je važno pomoći mladima da do tih spoznaja dođu čim prije. Da odmah, čim započnu fazu hodanja, upoznaju istinski što je to brak, što je to obitelj i koje izazove nosi pred njima. Da u tom procesu hodanja postave prava pitanja i da taj proces bude kvalitetan, a ne gubljenje vremena i međusobna krađa vremena. Da veza ne postane puko odugovlačenje. Tu je, rekao bih, moja zadaća. Pomoći mladima da postavljaju prava pitanja o sebi i osobi s kojom su u vezi.
Postoji niz tečajeva i kateheza u kojima se mlade upućuje na to jedno kvalitetno hodanje koje će biti pravi rast u vjeri, u međusobnom poštivanju, u čistoći, u ljubavi, gdje se nastoji izbjeći da povrijede jedno drugo i gdje dolaze do istine o svojoj vezi.

- Slažete li se kako se danas malo priča o posvećenim laičkim osobama i njihovu pozivu?

Činjenica jest da se danas nekako pred mladima otvaraju samo svećenički/redovnički pozivi ili pozivi na brak, dok je život posvećenog laika donekle zanemaren. A Učiteljstvo i sveci pokazuju nam kako postoje ljudi koji nisu ušli u svećeništvo ili redovništvo ili u brak, a ostvarili su svetost. Oni su nam primjer da posvećeni laički život u svijetu može itekako biti put prema svetosti. Ljudi koji su u svijetu, žive svoj profesionalni život kao liječnici, učitelji, znanstvenici, političari, umjetnici i na druge načine i odlučuju se potpuno predati Bogu i svojem zvanju. To je sasvim konkretan poziv. To nije i ne može biti poziv za one koji se „nisu našli“, za one koji se boje odluka. Nikako. To je poziv na posvećeni laički život gdje se čovjek trajno odlučuje živjeti u takvom zvanju. To je izbor i to radikalan izbor. Marica Stanković, bl. Ivan Merz, sv. Giuseppe Moscati... To nisu ljudi koji se, eto, nisu snašli, nego su ljudi koji su prepoznali radikalan poziv i odgovorili na njega. Sigurno danas u Crkvi postoje mladi koji taj poziv osjećaju. I to je poziv koji se može konkretizirati kroz razne karizme i na razne načine.

- Postoji li nešto što bi mogli nazvati „hijerarhijom“ poziva? Jesu li neki pozivi važniji od drugih?

Niti jedan poziv nije važniji od drugog, međusobno se nadopunjuju, traže i upućuju jedan na drugog. Sveti Maksimilijan Kolbe bio je svećenik i redovnik, ali je svoj život u Auschwitzu žrtvovao za oca jedne obitelji, kao svećenik dao je svoj život za obitelj. Obitelji opet nisu samo ljudi koji stanuju pod istim krovom, nego su Crkva u malom – znamo da su otac i majka prvi vjeroučitelji svojoj djeci. Promatrajući obitelji, svećenik otkriva kvalitetu svog odnosa s Bogom i s Crkvom, taj odnos treba biti "bračni", "zaručnički", pun ljubavi i požrtvovnosti. Promatrajući život svećenika, redovnika i redovnica, obitelji otkrivaju kako je srž njihova poziva izgrađivati Crkvu na svoj način.

Svaki je poziv jedinstven, a opet postoji nešto što im je svima zajedničko, a to je da zajedno čine jedno tijelo, Crkvu. Svaki poziv u Crkvi vodi u nebo, svaki je posvećujući i svaki ima svoju ljepotu i svoje izazove, ali nije svaki poziv za svakoga. Ako me pitate koji je poziv najljepši, u kojem se najbolje služi Bogu, onda je moj odgovor: "vlastiti", tj. onaj koji je osoba prepoznala kao sebi upućen.